Dok čovjek ima priliku upravljati svojim moćima, treba odlučno tražiti način da se oslobodi ružnih moralnih svojstava. Posebno je dragocjeno vrijeme u kojem loše navike još nisu potpuno ovladale dušom. Rad na vlastitom karakteru ne treba odgađati, nego početi prepoznavanjem onoga što u nama potiče neobuzdanu strast, srdžbu i loše postupanje.
Prepoznati svojstvo i djelovati protiv njega
Jedan od najvažnijih postupaka koje preporučuju učenjaci morala i ljudi duhovnog puta jeste suprotstavljanje poročnom svojstvu djelom. Ružnu osobinu koju prepoznamo u sebi treba pažljivo razmotriti, a zatim određeno vrijeme odlučno postupati suprotno njezinu zahtjevu.
Ako nas navika vuče prema grubosti, vježbamo blagost. Ako nas želja za pobjedom u raspravi tjera da odbacujemo istinu, učimo priznati vlastitu grešku. Takav rad traži napor, hrabrost i ustrajnost, uz stalno traženje Božije pomoći.
Ustaljeno moralno svojstvo jeste osobina koja se učvrstila u duši i iz koje postupci proizlaze s lahkoćom. Njegovo značenje objašnjeno je u članku Terminološko značenje ahlaka. Upravo zato promjena karaktera zahtijeva praktično suprotstavljanje navici. Ponovljeno drugačije postupanje otvara prostor da se, umjesto loše ćudi, učvrsti lijepa.
Blagost u trenutku srdžbe
Loše ponašanje prema porodici, komšijama, poslovnim saradnicima i ljudima s kojima svakodnevno živimo jedan je od primjera moralne kvarnosti. Njegovi pokretači mogu biti strast i srdžba.
Kada se dogodi nešto neugodno i srdžba potakne čovjeka da govori ružno, upravo tada treba pružiti otpor njezinu zahtjevu. Potrebno je prisjetiti se posljedica grubosti, odlučiti se za blago postupanje i zatražiti utočište kod Allaha od šejtana. Ponavljanjem ovakvog odgovora čovjek se odgaja i mijenja način na koji reagira.
Prepuštanje srdžbi može dovesti do mnogo težih posljedica od jedne neugodne riječi. Ona može potaknuti nasilje, pa i oduzimanje tuđeg života. Može navesti čovjeka da izgovori riječi koje vrijeđaju vjeru i ozbiljno ugrožavaju njegov duhovni život.
Opasnost neobuzdane srdžbe slikovito se izražava riječima koje Ibn Miskevejh prenosi od Hipokrata: brod bez kapetana na uzburkanom moru bliži je spasu od čovjeka u stanju srdžbe.[1]
Priznati istinu čak i pred drugima
Sklonost svađi i prepiranju može se pojaviti i u naučnim i vjerskim raspravama. Čovjek tada umjesto istine počinje tražiti vlastitu pobjedu. Znanje postaje sredstvo dokazivanja nadmoći, a razgovor prilika da se sačuva ugled.
Lijek je i ovdje suprotno djelo. Kada na skupu učenih ljudi ili pred drugima uvidimo da sagovornik govori ispravno, treba priznati vlastitu grešku i potvrditi ispravnost njegovih riječi. Time se suprotstavljamo potrebi da uvijek izgledamo nepogrešivo.
Priznanje greške ima naročitu odgojnu snagu kada je teško našem ponosu. Upravo u tom trenutku prestajemo hraniti osobinu koju želimo ukloniti.
Predaje o napuštanju prepiranja
Nekolicina ashaba prenosi da je Allahov Poslanik (s.a.v.a.) došao među njih dok su se prepirali o jednom vjerskom pitanju. Naljutio se i rekao:
„Uistinu, one koji su bili prije vas uništilo je prepiranje. Ostavite se prepiranja, jer vjernik se ne prepire. Ostavite se prepiranja, jer je propast onog koji se prepire upotpunjena. Ostavite se prepiranja, jer se ja neću zauzimati na Sudnjem danu za onoga ko se prepire. Ostavite se prepiranja, a ja lično jamčim onome ko se ostavi prepiranja, a istina je s njime, tri kuće u Džennetu: u njegovim baščama, u njegovoj sredini i na najvišem stepenu njegovom. Ostavite se prepiranja, jer prvo što mi je Gospodar zabranio nakon obožavanja kipova jest prepiranje.“[2]
Prenosi se i njegova riječ:
„Rob neće ostvariti istinski iman sve dok ne napusti prepiranje, čak i ako je u pravu.“[3]
Iman, odnosno vjerovanje, ovdje je povezan s unutarnjim stanjem koje se potvrđuje ponašanjem.
Naučna rasprava, kada joj se pristupa s ispravnom namjerom, može biti vrijedan oblik ibadeta i pokornosti. Zato je naročito pogubno da se zbog želje za pobjedom pretvori u svađu koja čovjeka udaljava od njezine svrhe.
U ovom kontekstu prepiranje označava raspravu kojom upravlja želja za nadmetanjem i vlastitom pobjedom. Traženje istine zahtijeva spremnost da se prihvati ispravan odgovor, uključujući odgovor koji pokazuje da smo pogriješili.
Raditi na jednoj osobini za drugom
Ružne ćudi treba promatrati jednu po jednu i uklanjati ih suprotstavljanjem njihovim zahtjevima. Odgoj duše počinje konkretnim postupkom: blagom riječju tamo gdje nas navika vuče grubosti, priznanjem istine tamo gdje nas ponos vuče prepiranju i traženjem Božije pomoći tamo gdje vlastitu slabost jasno vidimo. Uklanjanjem poročnog svojstva otvara se prostor dobru. Zato je važno iskoristiti svaku priliku u kojoj možemo postupiti drugačije i ponavljanjem tog postupka učvrstiti lijepu ćud.
Izvor: Ruhullah Musavi Homeini, Tumačenje 40 hadisa, 1. svezak, s perzijskog preveli Amar Imamović i Lutfi Akbaš, Fondacija „Mulla Sadra“ u Bosni i Hercegovini, Sarajevo, 1439/2018
Reference
[1] Ibn Miskevejh, Tahzîbul-ahlâk, poglavlje „Tahawwun we džubn“, str. 162, preneseno od Hipokrata.
[2] Bihâr, sv. 2, str. 138.
[3] Isto.