Esselamu alejkum,
U posljednje vrijeme se sve više zanimam za pitanje bezgrješnosti Božijih poslanika. U tom traganju naišao sam na 19. ajet sure Muhammed koji me malo zbunjuje, a koji glasi: Znaj da nema boga osim Allaha! Traži oprosta za svoje grijehe i za vjernike i za vjernice! Allah zna kud se krećete i gdje boravite. Molim Vas da mi objasnite ovaj ajet, sa posebnim osvrtom na dio koji govori o tome da Poslanik traži oprost za grijehe. Ako je bezgrješan zašto da traži oprost? Sa selamima i dovama!
1 Odgovor
Pitanju poslaničke bezgriješnosti (ismet) posvećena je vrlo precizna i suptilna kur'anska rasprava. Osim toga, o ovome se mogu donijeti odgovarajući filozofski i racionalni odgovori. Na našoj web-stranici, u knjizi naslovljenoj Rasprava o poslanstvu, kao i u knjizi Imamet u Kur'anu obrađena je tema koja se tiče poslaničke bezgrješnosti, te se cijenjeni čitaoci tu mogu detaljnije informirati.
No, ovom prilikom ćemo dati sažeto obrazloženje, kroz nekoliko podnaslova:
– pojam i cilj bezgriješnosti
– dijelovi i primjeri bezgriješnosti
– mudrost i cilj bezgriješnosti
– dokaz bezgriješnosti
– odgovor na sumnje i prigovore
Detaljeniji odgovori na svaku od navedenih stavki:
Pojam i cilj bezgrješnosti (ismeta)
Ismet se sastoji iz moći i stvarnog potencijala u bezgriješnoj osobi, koji je odvraćaju od bilo kakve vrste nepoćudnosti ili grijeha koji nisu dopušteni. U skladu sa ovim, ismet predstavlja odvraćajuću snagu u bezgriješnoj osobi (ma'sum), koju joj je podario Uzvišeni Gospodar. Naravno, treba imati na umu da postojanje ovakve moći kod bezgriješne osobe ne znači da je ta osoba lišena slobode i da je nekom vrstom prisile prinuđena na bezgriješnost, tj. da ne može griješiti ako bi to i željela svojom voljom.
Primjer:
Pretpostavimo da student ili profesor fakulteta posjeduju stanoviti dokument o prethodnoj školskoj spremi, koji im dozvoljavaju učešće u nastavi, te ukoliko ne bi posjedovali taj dokument, tada im ni jedna obrazovna ustanova ne bi dozvolila pristup fakultetu, što znači da ove osobe svoj obrazovni status dokazuju putem spomenutog dokumenta. Ova svijest i znanje o vrijednosti spomenutog dokumenta predstavljaju prepreku da student ili profesor pocijepaju taj dokument i tako ostanu bez datog im položaja, ali to ne znači da su lišeni moći da unište pomenuti dokument. Ili, pretpostavimo da neko izuzetno voli svoje dijete ili bračnog druga. Ta ljubav biće prepreka da spomenuta osoba počini neku nepodopštinu. Naravno, to nečinjenje nasilja članovima svoje porodice ne znači da je ova osoba lišena moći činjenja takvog nasilja. To samo znači da je njegova velika ljubav prema porodici dovoljno snažan činilac da ga odvrati od toga da im naudi.
Dijelovi i primjeri bezgriješnosti (ismeta)
Sa stanovišta Kur'ana, i po mišljenju učenjaka koji su na ovu temu objavili mnoštvo rasprava, ismet se može podijeliti na tri segmenta.
– Ismet u primanju Objave,
– Ismet u dostavi Božije poslanice,
– Ismet sa stanovišta negriješenja i neskretanja u drugim stvarima.
Kada je u pitanju ismet po pitanju objave, vjerovjesnik (nebijj) je obavezan da ne učini ni najmanju grešku, niti bilo kakvo odstupanje u prijemu i dostavljanju božanske objave, već naprotiv – mora dostaviti upravo onakvu poruku kakvu je primio od Uzvišenog Boga. Jer, ukoliko bi napravio i najmanju grešku ili bi postojala mogućnost takve greške, više uopće ne bismo mogli znati da li su njegove naredbe i uputstva božanskog porijekla ili ne, a sa gubljenjem ovog povjerenja gubi se cijeli smisao i mudrost poslanstva i slanja poslanika. Tada Uzvišeni Bog ne bi postigao Svoj cilj, što je suprotno kur'anskoj proklamaciji: Bog će sigurno i uvijek postići ono što je naumio, Allah je svemu već mjeru odredio. (Talak, 3)
A kako Bog ne bi stigao do toga, kada su sva stvorenja u Njegovoj moći? Ili, drugi kur'anski ajet kaže: Bog je Onaj koji upravlja stvarima kako hoće. (Jusuf, 21)
Kako On želi, tako i bude. Uzvišeni je želio da Njegovi poslanici i vjerovjesnici prihvate i prenesu objavu (vahj) upravo onakvu kakva jeste. Ovo bi se ticalo ismeta vezanog za prvu i drugu tačku.
Na drugom mjestu u Kur'anu pojašnjen je detaljnije smisao ismeta: On tajne zna i On tajne svoje ne otkriva nikome, osim onoga koga On za poslanika odabere; zato On i ispred njega i iza njega postavlja one koji će ga čuvati da bi pokazao da su poslanice Gospodara svoga dostavili, On u tančine zna ono što je u njih, On zna broj svega što postoji. (Džin, 26-28)
Ovaj ajet na vrlo jasano ukazuje da Uzvišeni Bog na naročit način upoznaje poslanike sa posebnom objavom (vahjom), te se oni putem objave upoznaju sa skrivenim. Osim toga, Uzvišeni ih je osigurao, i za njih postavio čuvare koji ih stalno motre i čuvaju – sve zato da se Njegova objava i Njegove poruke ne bi šejtanskim uplitanjima i vesvesama iskrivile i poprimile drugačiji karakter. Zato su svi njihovi pokreti, svi njihovi govori i šutnje pod izravnom kontrolom Uzvišenog, da bi bilo posve osigurano da ono što primaju od Boga i prenose ljudima bude jedno te isto. To je izraz Božije volje da se Njegove istine prenesu potpuno čiste.
Na ovo ukazuje ajet: Daćemo da takav Džennet naslijedi onaj od robova Naših koji se bude grijeha klonio. (Merjem, 63)
Ovim se na vrlo jasan način ukazuje na prvi i drugi oblik ismeta, s tim da se može naslutiti i drugačije značenje i shvatanje trećeg oblika ismeta –svako djelo po mišljenju razumnih i umnih ljudi ukazuje na govor i misli osobe koja ga čini. Npr. kada nešto jedete, sama hrana ukazuje da li jedete haram ili halal, da li je tuđi imetak i sl. Prema tome, djelo svake osobe ukazuje na to da ona dobro poznaje učinak svoga djela i postupaka, te ga zato i čini. Poput iskazanog govora koji ukazuje na učinjeno djelo.
Ukoliko neki Božji poslanik svojim jezikom i govorom ljude poziva na nešto, a sam svojim djelom čini nešto drugo, sigurno da će ovo njegovo djelo biti pokazatelj oprečnosti njegovom govoru. U tom slučaju njegov jezik kazuje – ovaj posao je dobar, a njegovo djelo – ovaj posao nije dobar. Prema tome, ovdje će se pojaviti dvostruka oprečnost u poslaničkom prenošenju poruka. Prenošenje oprečnih poruka sigurno da nije istina i nije objava. Onaj koji je prenio kontradiktoran govor, zasigurno nije prenio istinu, a dvije oprečne stvari same po sebi ukazuju na batil i neistinu. Stoga poslanička bezgrješnost podrazumijeva da se u prenošenju Božije objave poslaničko djelo ovim ne završava, jer s pretpostavljenom bezgrješnošću i neprikosnovenim izvršavanjem Božijih odredbi ni u čemu i ni na kakav način ne može zapasti u greške.
Mnoštvo je kur'anskih ajeta koji donose dokaze o poslaničkoj bezgrješnosti, a Uzvišeni je ove ajete dao u obliku logičkih i filozofskih dokaza, a ovom prilikom ćemo na neke ukazati
…to su oni koje je Allah uputio… (El-en'am, 90)
Onoga koga Allah ostavi u zabludi – niko ne može na pravi put uputiti, a onoga koga On na pravi put uputi – niko ne može u zabludu dovesti. (Zummer 36, 37)
Ova dva ajeta predstavljaju uvodne argumente i pokazatelje da su poslanici upućeni od strane njihovog Gospodara, te da ih nikakva moć ni snaga ne može skrenuti sa puta i učiniti griješnicima. Grijeh je svojevrsna zabluda i skretanje.
O sinovi Ademovi, zar vam nisam naredio: Ne klanjajte se šejtanu on vam je neprijatelj otvoreni već se klanjate Meni; to je put pravi. On je mnoge od vas u zabulu odveo, kako niste pameti imali? (Jasin, 60-62)
U ovom ajetu se grijeh tretira kao svojevrsno obožavanje šejtana i činjenje ibadeta njemu, te se smatra zabludom, grijehom i skretanjem s pravog puta. Shodno ovom ajetu da se zaključiti da su Božiji poslanici upućeni potpunom uputom njihova Gospodara. Njima je neprispodobiv bilo kakav grijeh, zabluda ili skretanje. To je jasno jer koga Uzvišeni Gospodar uputi, taj nije podložan nikakvoj vrsti zablude, skretanju niti obožavanju šejtana.
Mudrost i cilj bezgrješnosti (ismeta)
Znamo da je cilj slanje Božijih poslanika taj da se ljudima pokaže Pravi put i prava uputa na koje su i sami Božiji poslanici upućeni. Zato svakog dana najmanje deset puta, u skladu sa brojem rekata namaza farza, učimo: Ihdina sirata-l-mustekim (uputi nas na pravi put). Shodno tome, jasno je da je spomenuti siratu-l-mustekim (Pravi put) upravo onaj kojim je hodila skupina Božijih odabranika, obdarenih Božijim blagoslovom. A to su oni za koje se kaže: elezine en'amte alejhim (kojima si dao Svoje blagodati), za koje je rezervisan put onih kojima je Uzvišeni podario svoju naročitu blagodat – ni'am. Ko su oni kojima se Allah na ovakav način smilovao? U 64. ajetu sure En-Nisa čitamo: Oni koji slušaju Allaha i poslanika, to su oni na koje je Allah spustio svoj blagoslov, a oni su od poslanika, iskrenih, šehida i dobrih. Potom čitamo ajet: …gajril magdubi alejhim veleddalin (osim onih na koje se Allah rasrdio i koji su zalutali).
Prema tome, ovi ajeti ljude dijele u tri skupine:
– one na koje je Allah spustio Svoj blagoslov – to su poslanici
– one na koje se Allah rasrdio
– one koji su zalutali
Iz navedenog slijedi da su Božiji poslanici oni na koje se Allah nije rasrdio i koji nisu zalutali. Cilj poslanstva je uputa, a ovaj cilj je ostvariv samo poslaničkom bezgrješnošću u svim aspektima.
Ajeti Časnog Kur'ana i racionalni dokazi, kao i mnoštvo poslaničkih hadisa ukazuju na to da su poslanici bezgrješni, kako u primanju objave od Gospodara, njenom čuvanju od greške, tako i u njenom dostavljanju ljudima. No, oni su bezgrješni u pogledu svake druge vrste grijeha i zablude.
Odgovor na sumnje i prigovore
Najbolji odgovor na prigovore i sumnje po pitanju bezgriješnosti daje 19. ajet sure Muhammed: Traži oprosta za svoje grijehe i za vjernike i za vjernice!
Mi ćemo ti dati sigurnu pobjedu da bi ti Allah ranije i kasnije krivice oprostio, da bi blagodat Svoju tebi otpunom učinio, da bi te na pravi put uputio. (El-Feth, 1-2)
Upravo ovi prigovori su doveli u probleme mnoge tumače (mufesire) Kur'ana. Svaki od njih je dao vlastito rješenje, kao što je to učinio i veliki mufesir Allame Tabatabai. Tabatabai ne samo da u spomenutom ajetu ne vidi poteškoće, već naprotiv – u njemu nalazi najbolji dokaz za to da „zenb“ tj. grijeh koji se spominje u Kur'anu i koji se pripisuje Poslaniku, kako ga tretiraju sljedbenici božanskih vjera, a naročito muslimani, nije ono što se na prvi pogled misli. Ovim izrazom se podrazumijeva nešto drugo, što se u skladu sa ajetom treba objasniti. Riječ “zenb” u riječniku se pojašnjava kao djelo čije su posljedice i tragovi loši, šta god da je u pitanju. Naprimjer, ne učiš redovno i na kraju godine ne položiš ispite, pa sebe smatraš griješnim i kažeš: Radio sam tako da svojom krivicom nisam položio ispit. A riječ „magfiret“ leksički znači pokriti neku stvar nečim, kao kad neko nešto sakrije i kaže: Pokrio sam tu stvar i zaklonio sam njenu tajnu.
Kada je Božiji poslanik počeo da poziva ljude u vjeru i kada se okrenuo protiv nevjerstva i obožavanja kipova, kako prije tako i poslije Hidžre, mušrici i kafiri su činili postupke koji su imali loše buduće tragove i učinke. Kurejšije nevjernici donijeli su vrlo ozbiljnu odluku da unište Poslanika, jer nisu pristajali na to da se uništi njihov plemenski nacionalizam i džahilijetski način života. Također, nisu nikada Poslaniku oprostili prolivenu krv svojih velikana, te svoje neprijateljstvo i zlobu prema njemu nisu nikada napuštali. Ali, Uzvišeni Bog je darujući Poslaniku pobjedu na Hudejbiji, iza koje je došla pobjeda nad Mekkom, omogućio slamanje moći i snage Kurejšija i time je omogućio da se grijesi i zločini koje je Poslanik, prema mišljenju kurejšijskih mušrika navodno učinio, neutrališu i prekriju. Prema tome, smisao grijeha „zenb“ – a Uzvišeni Gospodar najbolje zna – podrazumijevao je upravo one opasne tragove i grijehe koje su Kurejšije umišljali.
Isto ovo značenje se odnosi i na Musa, a.s., u slučaju kada je ubio čovjeka iz neprijateljskog naroda. Kur'an navodi njegove riječi: A ja sam njima i griješan, pa se plašim da me ne ubiju. (Šura, 14)
Kada su u pitanju pak budući poslanički grijesi, oni se odnose na krv arapskih protivnika koja će biti prolivena nakon Hidžre i kojim će, kako Kur'an ističe: Mi ćemo ti upotpuniti Našu blagodat… I Allah će te pomoći moćnom podrškom.(Feth, 2 i 3) Ova pomoć i podrška koju obećava Uzvišeni označava pobjedu kojoj je poraz neprispodobiv, jer riječ aziz podrazumijeva nadmoćnu pobjedu, kojoj nikakva vrsta poraza nema pristupa.
Također, prenosi se od časnih imama Ehli-bejta da objašnjavaju pojam poslaničkog grijeha na sljedeći način: “Taj grijeh, kojeg su Poslaniku pripisivali mušrici i nevjernici je sa velikom pobjedom i osvajanjem Mekke u potpunosti izbrisan.
prof. Akbar Eydi