Mudrost u vremenu smutnje

U razmatranju smutnji, iskušenja i složenih društvenih, političkih i religijskih tokova, hazreti Ali, mir s njim, ukazuje na dva osnovna puta izbavljenja čovjeka. Prema njegovim riječima, u svim vrstama smutnji uvijek se spašavaju oni koji postupaju na jedan od ta dva načina.

Prvi put jeste posjedovanje snage, sposobnosti i iskrenih saputnika. Čovjek koji ima istinske prijatelje, one koji su uz njega, koji s njim rade i dijele odgovornost, u stanju je da se suprotstavi smutnji i da je zaustavi. I sam hazreti Ali naglašava da je sin Ebi Taliba često bio potpuno sam, ali da je uz Božiju pomoć i silu uspio osujetiti mnoge smutnje. Dakle, tamo gdje postoji snaga, znanje i duhovna stabilnost, dužnost je djelovati i gasiti požar prije nego se proširi.

Drugi put izbavljenja odnosi se na situacije u kojima čovjek nema sposobnost da smutnju riješi na ispravan način. U tom slučaju, hazreti Ali savjetuje povlačenje. Ako nemamo snage da problem riješimo racionalno, znalački, vjernički i milosrdno, tada je mudrije skloniti se ustranu. Jer uplitanje bez znanja i sposobnosti često ne donosi rješenje, nego dodatno komplikuje situaciju. Kao što se ljudi ponekad upliću u bračne sporove, iako ne razumiju dubinu problema, pa umjesto pomirenja izazovu još veći raskol, tako je i s mnogim društvenim, političkim i religijskim pitanjima. Ako čovjek nema moć da smutnju smiri, on lako može postati njen dio i još je više rasplamsati. Razum nam tada govori da je povlačenje, radi mira i smanjenja štete, ispravniji izbor.

Međutim, postavlja se pitanje: da li je u svim smutnjama ispravno postupati na isti način? Časni Kur’an govori o smutnji na tri različita načina. Prvi je sukob između dva toka istine, kada se u konfliktu nađu dvije strane koje su obje vjernici, muslimani i obje se smatraju ispravnim. Drugi je sukob između istine i zablude, gdje se jasno suprotstavljaju dva različita puta. Treći je sukob u kojem su obje strane u zabludi, poput pretjerivanja i ekstremizma, jer, kako kaže hazreti Ali, i jedna i druga krajnost predstavljaju zabludu, dok se pravi put nalazi u sredini.

Kada je riječ o sukobu između dva toka istine, Kur’an jasno određuje dužnost vjernika a to je pomirenje. Ako se dvije skupine vjernika sukobe, izmirite ih. U takvim slučajevima, uplitanje nije samo dopušteno nego i obavezno, pod uvjetom da postoji realna mogućnost pomirenja. To se odnosi i na porodične odnose, posebno na sukobe između supružnika. Kur’an nalaže slanje pomiritelja s obje strane, ali naglašava da je ključni uvjet taj da oni sami žele izmirenje. Bez unutarnje spremnosti obje strane, ni najbolji savjeti ne mogu donijeti plod.

Iskustvo pokazuje da ponekad ni jedna strana nije spremna na popuštanje, jer obje insistiraju isključivo na vlastitoj istini. U takvim okolnostima, tvrdoća i nepopustljivost onemogućavaju pomirenje, a razdvajanje postaje posljednje rješenje. Ipak, tamo gdje postoji iskrena volja za mirom, Božija pomoć dolazi, jer Allah zna ono što je u srcima i o svemu je obaviješten.

Prema tome, jedna od najvažnijih poruka ovih razmatranja jeste razlikovanje vrsta smutnje i vlastite uloge u njima. Tamo gdje imamo znanje, snagu i sposobnost, dužnost nam je da gasimo smutnju i uspostavljamo mir. Tamo gdje toga nema, mudrost se ogleda u povlačenju i suzdržanosti. A u slučajevima kada se sukobe dva toka istine, obaveza vjernika jeste pomirenje, pod uvjetom da postoji volja za njim.

prof. Akbar Eydi