Društveni determinizam

Društveni determinizam povezan je sa sociologijom. Sljedbenici ovog stanovišta kažu da društvo ima kategorične i neprekršive zakone i da je zato čovjekova volja spram njih nemoćna.

Ovo stanovište počiva na dvije pretpostavke:

– prihvatanje društva kao objektivne i zbiljske egzistencije;

– Vjerovanje da postoje nezavisni i posebni zakoni za društvo, odvojeni od zakona koji vladaju nad pojedincima.

Nakon ove pretpostavke iznova se dolazi do suštine pitanja da li se pojedinac odupire zakonima koji vladaju društvom ili ne? Obje pretpostavke se mogu negirati i s njima u vezi iznijeti suprotstavljena gledišta: Društvo je konvencionalno i iz filozofskog gledišta nema objektivnu stvarnost. Osim što se ljudske jedinke zajedno okupljaju, uspostavljaju međusobne odnose i tvore jednu zajednicu ne postoji ništa drugo što bi se nazvalo društvom.

Neki smatraju da pošto ljudi zajedno tvore društvo, time nastaje i jedan duh koji je zapravo duh društva i ima nezavisno postojanje. Neki opet stoje na stanovištu da se duše pojedinaca međusobno spajaju i postaju jedan duh. Čovjek ima jedno individualno i jedno društveno jastvo. Njegovo društveno jastvo je nastalo od spoja težnji, želja i osjećanja svih individua i to je zapravo duh društva! Sva ova stanovišta su bez osnove i površna. Svaka duša ima nezavisnu egzistenciju i duša se ne spaja s drugom dušom. Osjećanja i percepcije svakog čovjeka su isključivo njegovi. Moguće je da jedan čovjek pobudi u drugom čovjeku neka osjećanja ili da ima osjećanja slična njegovima, ali to ne znači da se dva osjećanja spajaju i da postaju jedno. Ovakva akcija i reakcija postoje samo u prirodi, dok su duša i volja, kako je to dokazano na odgovarajućem mjestu, nematerijalni.

Sukladno tome, ne može se smatrati da postoji jedan zakon kao nezavisan zakon društva. Zbiljski zakon izvorno pripada ljudima koji žive u društvu, a nije tako da nešto novo i drugo, nezavisno od ljudi ima zakon za sebe. S pobijanjem ove dvije pretpostavke (nezavisna egzistencija i nezavisni duh društva, te njegovi nezavisni zakoni) ne ostaje više mjesta za društveni determinizam.

Ako hipotetički prihvatimo da je društvo jedna zbilja i da također ima neke zakone, ko je rekao da su ti zakoni takvi da nijednom pojedincu ne daju mogućnost slobodne volje? Dokazi koje iznose nisu istinski dokazi. Takav je i onaj u kojem se kaže: “Kad je u društvu ružno ići nag, niko ne može hodati nag.” Ne, nije tako. Društveni uvjeti su razlog donošenja odluke da se izađe vani u odjeći, a nisu zakoni društva takvi da oduzimaju čovjekovu slobodnu volju. To je kao u slučaju kad su čovjeku odbojni neki miris ili okus pa on nikad neće da jede neku hranu. Međutim, znači li to da je on prisiljen? U svakom slučaju, ni božanska prisila, ni prirodni determinizam, ni društveni determinizam ne sadrže nešto što uzrokuje oduzimanje čovjekove slobodne volje.

Izvor: Muhammed Taqi Misbah Yazdi, Kur’anska naučavanja –Kosmologija i Antropologija, Fondacija “Mulla Sadra”, 2018., s perzijskog preveo Refik Razić