Šejtani džini u Kur'anu

U nekim kur’anskim ajetima je sažeto objašnjeno da Bog čuva nebesa od šejtana:
I čuvamo ga od svakog šejtana prkosnoga da ne prisluškuje Društvo najviše. Njih sa svih strana gađaju da ih otjeraju. Njih čeka patnja neprekidna, a onoga koji šta ugrabi ‒ stigne svjetlica blistava.[1]
Slično onome o čemu se govori u ovoj temi kazuje se u drugom ajetu:
I čuvamo ih od svakog šejtana prokletog; a onoga koji kradom prisluškuje stiže svjetlica vidljiva.[2]
Iz ovih ajeta se potpuno jasno razumijeva da šejtani žele otići na nebo da bi pribavili informacije, i o tome nema nikakve sumnje u kur’anskim ajetima, jer se u ovom slučaju koristi izraz prisluškivanje. Ali da li se doista pod izrazom nebesa misli na ova materijalna nebesa te da su prepreka tome zvijezde na tim nebesima, ili se radi o nekom drugom nebu koje ima neke svoje zvijezde a da se koristi metaforički izraz prijemčiv ljudima, mi to tačno ne znamo.

Znači, hoće se kazati: kao što mi na ovom materijalnom svijetu možemo vidjeti meteore tako se u duhovnom svijetu na šejtane bacaju strijele, ali mi o tome nemamo precizna saznanja. Vanjsko značenje ajeta govori o tome da se misli upravo na materijalno nebo jer se govori o nebu ovoga svijeta. Mi smo nebo ovog svijeta sjajnim zvijezdama okitili i čuvamo ga od svakog šejtana prkosnog.[3]

Mala je vjerovatnoća da se misli na neko drugo nebo a ne na nebo ovoga svijeta, jer je tema ajeta nebo ovoga svijeta. Takvo mišljenje nije u skladu s kontekstom ajeta, osim ako se nađe neki pouzdan dokaz zasnovan na objavi ili u kazivanju Čistih, neka je mir sa svima njima.
Naravno, potrebno je priznati činjenicu da se u Kur’anu koristi posebna metoda. Ako obratimo pažnju, pronaći ćemo primjere gdje se ponekad govori o čisto materijalnim stvarima, a onda se iznenada, kad dođe do neke tačke, prelazi na nešto drugo.

Naprimjer, u suri En-Nahl se kaže: “Mi za vas stoku stvaramo da bi prenosila vaše terete iz jednog mjesta u drugo”, i dotle se govori o stvaranju deve, konja i drugih životinja. Ali kad se počne govoriti o putovanju, iznenada se kaže: Allahovo je da ukaže na pravi put, a ima ih i krivih; a da On hoće, sve bi vas uputio.[4]
I nakon toga opet se nastavlja kazivanje iz prethodnih ajeta o materijalnim blagodatima. Dakle, nije neobično ako vidimo da neki velikani ostavljaju mogućnost da se u ajetu o kojem raspravljamo govori o materijalnom nebu i da se iznenada prelazi na govor o duhovnom nebu.
Također, ovo se smatra jednom od odgojnih kur’anskih metoda, da kad je stanje onoga kojem se obraća pripremljeno za nešto, upravo tu ga se podučava nekoj činjenici. Čovjek, sjećajući se putovanja ili u toku njega osjeća odvojenost. U tom stanju je prikladno da se čovjek sjeća Boga i putovanja ka onome svijetu.

Hvaljen neka je Onaj Koji je dao da nam one služe, mi to sami ne bismo mogli postići.[5]
I mi ćemo se sigurno Gospodaru svome vratiti![6]

U svakom slučaju, neki velikani ostavljaju mogućnost, kako smo već spomenuli, da se u ajetu o kojem govorimo misli na ovosvjetsko nebo, ali da kazivanje iznenada prelazi na temu duhovnog neba. Međutim, prema našem mišljenju, ovo je u suprotnosti s vanjskim značenjem ajeta, a u suri El-Džin nalaze se neki ajeti koji ovu mogućnost koju su istakli neki velikani čine još manje vjerovatnom: I mi smo nastojali da nebo dotaknemo i utvrdili smo da je moćnih čuvara i zvijezda puno; i sjedili smo okolo njega po busijama da bismo što čuli, ali će onaj, ko sad prisluškuje, na zvijezdu padalicu koja vreba naići.[7]
U predajama je kazano da su nakon Vjerovjesnikovog, s.a.v.a., rođenja šejtanima zabranjeni odlasci na nebo. Vanjsko značenje ajeta nosi neke sumnje, jedna od njih je sljedeća: meteor je prirodna pojava poput grmljavine i munje i postojala je i prije Vjerovjesnikova rođenja. Kakve ovo ima veze s prokletstvom šejtana i njihovim gađanjem? Drugo: u kakvoj je vezi njihov odlazak na nebo da bi saznali vijesti od Društva najvišeg?

Zar su te vijesti povezane s ovim nebeskim tijelima, posebno ako prihvatimo da su meleki nematerijalni i da spuštanje meleka vjerovjesnicima ne podrazumijeva da se oni s jednog materijalnog gornjeg mjesta spuštaju prema dolje i Zemlji, već se radi o duhovnom spuštanju? Pa kakvog onda utjecaja ima odlazak džina prema Zemljinoj atmosferi da bi prisluškivali meleke? O ovoj temi postoje različita mišljenja:
Neki su uzeli u obzir vanjsko značenje ajeta i kazali: meleki i Zemljina atmosfera su na višim visinama i ondje meleki razgovaraju, a džini hoće da idu gore da bi prisluškivali. Naravno, ovi meleki su materijalni i onaj ko im se približi, ranije će čuti njihove glasove.
Neki su rekli sljedeće: pod uspinjanjem i prisluškivanjem se podrazumijeva obraćanje pažnje na unutrašnjost i duhovne svjetove, a upotreba izraza šehab (blistava zvijezda, meteor ‒ i sličnih njemu je metaforička. To znači da u duhovnom svijetu postoje neka dešavanja koja, ako bismo htjeli da napravimo poređenje inteligibilnog s osjetilnim, onda bismo morali kazati da nešto poput meteora dolazi prema šejtanima i odbija ih, ali mi ne znamo o čemu se radi.

U svakom slučaju, oni su smatrali da se ovdje radi o poređenju i metafori. Postoji i treća mogućnost kojom je pitanje nematerijalnosti uzvišenih meleka očuvano, a također ova mogućnost uzima u obzir i odlazak džina na materijalno i ovosvjetsko nebo radi prisluškivanja. Ali kod ove mogućnosti je neizbježno da navedemo uvod koji obrazlažemo u nastavku.
Džin je kao i čovjek, prema kur’anskim ajetima, materijalno biće, s tom razlikom što je čovjek od zemlje, a džin od vatre. Naravno, onako kako čovjek ima duh tako i džin, također, ima duh. Kod ovakvih bića postoje uzajamni utjecaji između njihova duha i tijela. Ponekad je čovjek tužan i to je jedno duhovno stanje, ali uzrokuje da njegovo tijelo postane mršavije. Tijelo također utječe na duh, onako kako neke hranjive tvari, naprimjer šafran, donose čilost; ili, naprimjer, neposredno nakon jela u čovjekov mozak dospijeva manje krvi pa je žustrina njegova razmišljanja oslabljena.

Dakle, ako duh hoće da učini neka posebna pregnuća, onda je potrebno da tijelo bude fzički posebno pripremljeno. Fakiri se koriste upravo ovim uvjetima i, da bi ojačali svoj duh, oni, naprimjer, jedu malu količinu hrane ili se malo kreću, pa čak ograničavaju svoje disanje i tim putem, ne uzimajući u obzir zabranjenost i dopuštenost toga, stupaju u vezu s nematerijalnim bićima i pribavljaju neke vijesti, kao što se, između ostalog, može stupiti u vezu sa džinima. Prema tome, između duha i tijela postoji uzajaman utjecaj. Isti zakon vrijedi u pogledu džina, koji je također materijalan i ovakav odnos postoji između njegovog duha i tijela.

Dakle, da bismo objasnili pitanje koje je predmet naše rasprave, nemamo pouzdan argument, a sa samim džinima nemamo vezu. Možemo u vezi s ovim pretpostaviti da odlazak u Zemljinu atmosferu za džine zahtijeva posebne duhovne uvjete na temelju kojih bi njihov duh mogao uspostaviti vezu s gornjim svjetovima. Vjerovatno je ovaj odlazak gore za same njih neka vrsta duhovnog pregnuća i na taj način, postizanjem posebnih uvjeta, oni se mogu bolje okoristiti duhovnim spoznajama kakve su saznavanje vijesti o materijalnom svijetu, za koji su vrlo zainteresirani. To se posebno odnosi na džine šejtane koji u sferi upućivanja Ademovog potomstva žele napraviti štetu.
Oni nastoje ili, sukladno onome kako je kazano u predajama, oni su do vremena prije rođenja plemenitog Vjerovjesnika, s.a.v.a., na taj način nastojali saznavati skrivene vijesti i tako odvodili ljude u zabludu. Manje-više su ranije tako i činili, ali sad to ne mogu, prema jasnom izrijeku Kur’ana Časnog:
Ali će onaj ko sad prisluškuje na zvijezdu padalicu koja vreba naići.[8]
U pogledu ovoga ne treba smatrati nevjerovatnom pretpostavku da je ova komunikacija prekinuta da ne bi Vjerovjesnika optužili da je skrivene vijesti dobijao od džina.

No, još nije dat odgovor na prethodno pitanje. Šehab (blistava zvijezda, meteor ‒ ) nije nešto što se pojavilo u vrijeme Vjerovjesnika, nego je, poput grmljavine i munje, postojalo i ranije. Kakve veze ima ova prirodna pojava s odbijanjem šejtana? Je li riječ o istom meteoru kakvim ga vidimo ili su meteori koji odbijaju šejtane neka druga vrsta a izraz je metaforičan?
U odgovoru treba kazati sljedeće: naravno da nije nevjerovatna mogu­ćnost da je šehab (شهاب ) nešto što je duhovnog karaktera i da je metaforički nazvano blistava zvijezda, meteor (شهاب). Ali ako se u ajetu misli na vidljivi meteor (o čemu i govori vanjsko značenje), onda opet ne nastaje nikakav problem jer, s obzirom na ono što je rečeno u ranijim raspravama, postojanje prirodnih uzroka ne znači negiranje metafzičkih uzroka. Oni su sredstva, pomagači i instrumenti, koji u mjeri pripremanja imaju utjecaj u materijalnom svijetu, ali su više zbiljski i od njih važniji metafzički činioci.
Dakle, može se pretpostaviti da je upravljanje ovim meteorima u rukama meleka, kao što se iz ajeta može razumjeti da su meleki Božiji upravitelji i izaslanici i da je Božansko upravljanje nakon Vjerovjesnikova rođenja u pogledu ovih meteora takvo da kad šejtani hoće da prisluškuju, onda ih gađaju njima.
Tačno je da mi vidimo da se ova pojava dešava prema prirodnim uzrocima, ali je ponad njih utjecaj meleka, uz dopuštenje Božije i oni imaju obavezu upravljanja stvarima. Naprimjer, ista ova kiša koja pada na prirodan način padat će u suhom predjelu ako vjernici uče dovu za kišu i dova bude primljena.

Isti ti prirodni činioci će biti pod utjecajem Božijih meleka i u konačnici pod utjecajem Božanskog upravljanja koje djeluje tako da dova vjernika bude primljena.
Prema tome, nemamo razloga da zanemarujemo vanjsko značenje ajeta i da kažemo kako riječ šehab (blistava zvijezda, meteor) u ovim ajetima podrazumijeva nešto nematerijalno te da se misli na nematerijalno nebo.
Naravno, da smo imali pouzdane dokaze proizašle iz Knjige, suneta i razuma, prihvatili bismo da se radi o metaforičkim značenjima i, naravno, ne bi bilo dvoumljenja. Ali ovo su sve pretpostavke i razmišljanja o ovom pitanju i ne podrazumijevaju objašnjenje zbilje stvari i pouzdano tumačenje ajeta.

Potčinjavanje džina posredstvom čovjeka
O potčinjavanju džina u Kur’anu se govori samo u ajetima o hazreti Sulejmanu, kao o jednoj od blagodati koju mu je Bog darovao, tako da su mu bili potčinjeni ne samo mnogi ljudi nego i džini, te čak ptice i divlje životinje.
I skupiše se Sulejmanu vojske njegove, džini, ljudi i ptice, sve četa do čete, postrojeni.[9]
Jednog dana je hazreti Sulejman pravio smotru svoje vojske i oni su, jedna skupina za drugom, deflirali pred njim. Bili su podijeljeni na skupine i izvršavali su svoje obaveze. Među njima se spominju i džini. Tako na jednom mjestu on kaže: “O dostojanstvenici, ko će mi od vas donijeti njezin prijesto…?”[10]
Hazreti Sulejman se obraća svim skupinama: “Ko će mi od vas donijeti Belkisin prijesto?”
“Ja će ti ga donijeti” ‒ reče Ifrit, jedan od džina – “prije nego iz ove sjednice svoje ustaneš, ja sam za to snažan i pouzdan.”[11]
I da neki džini, voljom njegova Gospodara, pred njim rade…[12]
I kad se on srušio, džini shvatiše da ne bi na muci sramnoj ostali da su budućnost prozreti mogli.[13]
Iz ovog posljednjeg ajeta saznajemo nekoliko važnih činjenica: džini su bili potčinjeni hazreti Sulejmanu, nisu imali znanje o nevidljivom i skrivenom i radili su zbog straha od Sulejmana. Priča govori o tome kako je jednog dana, kad je hazreti Sulejman stajao u predvorju svoje palače i oslanjao se na svoj štap, došao Azrail i uzeo mu dušu. Palača Sulejmanova je bila od kristala, a džini su ga vidjeli i nastavili su raditi jednako iz straha od njega, jer je on one među njima koji su mu bili neposlušni okivao u lance.
Poslije izvjesnog vremena crvi su pojeli štap i tijelo hazreti Sulejmana je palo na Zemlju, pa su džini tek tad shvatili da je on preselio. Oni su zbog svoje sposobnosti brzog premještanja iz jednog mjesta u drugo smatrali da znaju i razumiju ono što je skriveno, a s ovim događajem shvatili su da nije tako i da nemaju znanje o nevidljivom svijetu.
O tome da su džini radili za hazreti Sulejmana govori se u još dvije druge kur’anske sure i oni se tu nazivaju šejtanima. Tako razumijevamo da se misli na džine šejtane. Oni su bili potčinjeni i čak su bili okovani, izloženi torturi i vezani lancima. Iz tih ajeta postaje jasno da je Sulejman – o kojem neki pitaju: zar je on bio diktator? – vezivao džine šejtane koji su bili nepokorni, a ne one koji s bili dobri i vjernici.
I neki šejtani su zbog njega ronili, a radili su i poslove druge, i nad njim smo Mi bdjeli.[14]
Dakle, neki od šejtana su za njega ronili, a obavljali su i neke druge poslove, poput građenja visokih građevina, jednostavnog prenošenja velikih stijena itd.
I šejtani, sve graditelji i gnjurci.[15]
Zaključak: ukratko, iz ovih ajeta se može razumjeti da je moguće da džini budu potčinjeni uz dopuštenje Božije. U predajama se također kaže da su džini vjernici bili potčinjeni vjerovjesnicima i imamima i služili su im. Oni koji uz Božije dopuštenje uživaju zaštitništvo kod Boga (evlije) mogu također potčiniti sebi džine nevjernike.

Iskazivanje vjerovanja džina Vjerovjesniku

Reci: “Meni je objavljeno da je nekoliko džina prisluškivalo i reklo: ‘Mi smo, doista Kur’an, koji izaziva divljanje, slušali.’”[16]

Kad ti poslasmo nekoliko džina da Kur’an slušaju, kad dođoše da ga čuju, oni rekoše: “Pst!” A kad se završi, vratiše se narodu svome da opominju.[17]
“O narode naš” ‒ govorili su – “mi smo slušali Knjigu koja se poslije Musaa objavljuje, koja potvrđuje da su istinite i one prije nje, i koja ka istini i na pravi put upućuje.”[18]
O narode naš, odazovite se Allahovu glasniku i vjerujte u Allaha, On će vam neke grijehe vaše oprostiti i vas od patnje neizdržive zaštititi![19]
A oni koji se ne odazovu Allahovu glasniku, takvi Mu na Zemlji neće umaći i mimo Njega zaštitnika neće naći. Oni su u velikoj zabludi.[20]
Ovdje se govori da je ova skupina džina pronašla mjesto na kojem je Vjerovjesnik. U predajama se govori o tome da su oni slušali Kur’an, sami postali vjernici i da su ga počeli propagirati među ostalim džinima. U Meki postoji mesdžid u blizini Ebu Talibovog mezarja koji se zove Mesdžid džina i upravo je to mjesto gdje su džini došli kod Vjerovjesnika i postali muslimani.
Između ostalog, kaže se: Vratiše se narodu svome da opominju.[21]
Iz ovog proizlazi da su oni imali neko mjesto i da se kreću, oni su zbilja koja postoji i koju potvrđuju predaje i posebna iskustva. Obično ih je u gusto naseljenim mjestima malo, dok su neke doline mjesta njihovog prebivanja.

U kur’anskom ajetu se također govori o njima nakon povratka svome narodu:“O narode naš” ‒ govorili su – “mi smo slušali Knjigu koja se poslije Musaa objavljuje, koja potvrđuje da su istinite i one prije nje, i koja ka istini i na pravi put upućuje.”[22]
Iz ovoga je jasno da su znali za spuštanje Tevrata, u njega su vjerovali, to jest bili su jevreji, a također iz ovoga je jasno da nisu znali za objavljivanje Indžila i nisu vjerovali u hazreti Isaa. Dakle, razumijevamo da je moguće da se dese neki događaji na Zemlji o kojima oni nemaju saznanja. U svakom slučaju, oni su svome narodu savjetovali da prihvati onoga ko je poslan od Boga i da postanu muslimani, da će im Bog oprostiti grijehe i da će ih zaštiti od bolne onosvjetske kazne. Ova intonacija je veoma slična pozivanju vjerovjesnika. Naposljetku, oni su kazali sljedeće: “Ako neko ne posluša ovaj poziv, nikoga neće učiniti nemo­ćnim, ali će morati prihvatiti Božije određenje i kušati kaznu za svoja djela.”

Šejtanova družina
Da li se šejtanovo zavođenje dešava uvijek posredstvom njega ili on u tome ima neke pomagače? Kur’an o ovoj temi govori na različite načine. Ponekad se koristi izraz potomstvo tako da se iz ovog izraza može razumjeti da šejtan ima djecu. Ponekad se koristi izraz vojska, a nekad izraz družina.
On vas vidi, on i družina njegova, odakle vi njih ne vidite. Mi smo učinili šejtane zaštitnicima onih koji ne vjeruju.[23]
Iz ovog ajeta razumijevamo da šejtan ima svoju družinu.
I vojske Iblisove ‒ svi zajedno.[24]
Znači da Iblisu pomažu osobe koje se jezikom Kur’ana nazivaju vojske. Pa zar ćete njega i porod njegov, pored Mene, kao prijatelje prihvatiti.[25]
Ovdje se nameće sljedeće pitanje: ako šejtani (i džini) imaju potomstvo, onda među njima mora postojati muško i žensko. Je li zaista tako?
O ovome se izričito ništa ne govori u Kur’anu, ali se iz njega može razumjeti: I bilo je (muškaraca) ljudi koji su tražili pomoć od (muškaraca) džina…[26]
Izraz muškarci u ovom ajetu ukazuje nam na to da, kao i kod ljudi, među njima osim muškaraca moraju biti i žene.
No, ovo nije pouzdan dokaz, jer je moguće da ova riječ podrazumijeva osobe (važne). Međutim, možda se prva mogućnost čini jasnijom jer jepotomstvo za njih dokazano izričitim kur’anskim tekstom. Ali mi ne možemo postojanje žena džina izvesti iz kur’anskog teksta. Moguće je da njihovo razmnožavanje bude na neki drugi način, iako je, prema predajama, uglavnom dokazano postojanje žena i muškaraca među njima.
Neki intelektualci su odbacili mogućnost postojanja ovih bića, iznoseći prigovore i sumnje u vezi s tim. Oni se pitaju kako to da ovakva bića postoje iako niko ne može da ih vidi? Ili kažu: “Zašto oni nas vide, a mi njih ne vidimo, pa je onda moguće da nas uznemiravaju?” Oni smatraju da su džini zapravo prvobitno bili ljudi, na stadiju razvoja između majmuna i čovjeka, a neki čak govore da su džini ustvari primitivni ljudi u dubokim džunglama.
Njima je potrebno kazati sljedeće: najjednostavniji odgovor je da iskustva ovo potvrđuju. I danas postoje osobe koje potčinjavaju džine.
Drugo, ovo se može i naučno objasniti, jer u ovom velikom kosmosu postoje mnogo toga što za nas nije vidljivo, kakvi su elektroni, fotoni, elektri­čni valovi, ultraljubičaste zrake, rendgenske x-­zrake i tome slično. Mi njih ne vidimo, ali nauka je dokazala njihovo postojanje. Dakle, to što mi njih ne možemo vidjeti nije dokaz njihovog nepostojanja.
Ako neko uputi prigovor kako to da se nekad tvrdi da je džine moguće vidjeti, odgovorit ćemo da postoje osobe koje su radile na ovome i koje tvrde da su oni veoma suptilni fenomeni koji imaju sposobnost širenja i skupljanja sebe. U uobičajenom obliku su u stanju raširenosti i ne možemo ih percipirati čulom dodira i vida, ali ako se skupe, onda ih je moguće vidjeti i dodirnuti.[27]

Dakle, zbog toga što ih ne možemo vidjeti ne treba odbacivati činjenicu njihovog postojanja ili, poput nekih arifa i sufja, kazati da su oni nematerijalna bića. Ovo su materijalna bića i stvorena su od vatre, žive na Zemlji, čak se i hrane, ali zbog njihove suptilnosti ishrana im je ograničena i posebna. U svakom slučaju, kad Kur’an Časni, odnosno Stvoritelj i Upravitelj univerzuma, govori o njihovom postojanju, onda ne ostaje mjesta sumnji u njihovo postojanje.

Izvor: Muhammed Taqi Misbah Yazdi, Kur’anska naučavanja –Kosmologija i Antropologija, Fondacija “Mulla Sadra”, 2018., s perzijskog preveo Refik Razić

[1] Es-Saffat, 7­10.

[2] El-Hidžr, 17. i 18.

[3] Es-Saffat, 6. i 7.

[4] En-Nahl, 9.

[5] Ez-Zuhruf, 13.

[6] Ez-Zuhruf, 14.

[7] El-Džinn, 8. i 9.

[8] El-Džinn, 9.

[9] En-Neml, 17.

[10] En-Neml, 38.

[11] En-Neml, 39.

[12] Saba, 12.

[13] Saba, 14.

[14] El-Enbija, 82.

[15] Sad, 37.

[16] El-Džinn, 1.

[17] El-Ahkaf, 29.

[18] El-Ahkaf, 30.

[19] El-Ahkaf, 31.

[20] El-Ahkaf, 32.

[21] El-Ahkaf, 29.

[22] El-Ahkaf, 30.

[23] El-A’raf, 27.

[24] Eš-Šu’ara, 95.

[25] El-Kehf, 50.

[26] El-Džinn, 6.

[27] Od nekih pouzdanih i uvaženih osoba je preneseno da su neki džini bili čak sljedbenici najvećih vjerskih autoriteta i postavljali su im pitanja u vezi sa svojim problemima. Naprimjer, Hadži Mirza Halil je bio veliki mardža u vrijeme početka ustavotvornog pokreta. Jedan od džina je u liku obične osobe došao u podrum njegove kuće i pitao ga u vezi s nekim svojim problemima. Jedno od pitanja odnosilo se na jedenje ostataka čovjekove hrane. Naravno, ovi događaji su, kako je već spomenuto, preneseni od pouzdanih osoba, ali nikome nisu potpun dokaz, nego se spominju samo radi otklanjanja sumnji u njihovo postojanje. Međutim, kako smo kazali u tekstu, ako nešto Kur’an potvrđuje, onda ne treba kazati da je to izmišljotina.