Predodređenost čovjekove opskrbe i nemogućnost da je dosegne neko drugi

“O Ebu Zerre, ne može udio onom ko ne žuri oteti drugi i pohlepan ne može postići ono šta mu nije dosuđeno.”

Čovjek se u životu suočava sa dvjema važnim nedaćama: jedna je da ga životne potrebe pokreću na traganje za ostvarivanjem njegovih potreba i želja, pa na kraju ne uspijeva izvršavati svoje obaveze propisane od Boga; druga je da kada izvršava obaveze propisane od Boga, biva pogođen samoobmanom i samodopadnošću, a samoobmana je vatra koja uništava djela.

Za sprječavanje ovih nedaća mora se tražiti rješenje. Neki ljudi misle da će izvršavanje obaveza propisanih od Boga i društvenih obaveza poremetiti njihove živote. Umišljaju da je zabavljenost Ovim svijetom neophodnost koja se ne može zapostavljati, a sâmo ovo biva prepreka izvršavanju obaveza propisanih od Boga i vjerskih obaveza. Ove isprike i izgovori šejtanska su došaptavanja. Ono što će spriječiti ova došaptavanja jeste obraćanje pažnje na činjenicu da je Uzvišeni Bog za svakog predodredio opskrbu, i koliko god se čovjek trudio, ne može postići više od onoga što mu je predodređeno.

Jedno od učenja iz Knjige i Sunneta, na koje čovjek mora obratiti pažnju jeste i pitanje predodređenosti opskrbe. Mi se ovdje ne želimo baviti objašnjenjem značenja predodređenosti opskrbe niti pitanjem da li se čovjek, da bi stigao do svoje opskrbe, treba ili ne treba truditi, već načelno želimo kazati da se ovom pitanju u vjerskim naučavanjima pridaje važnost.

Na brojnim mjestima u Nehdžu-l-belagi ukazuje se na temu predodređenosti opskrbe. I u ovoj predaji se to navodi. Ako neko bude lijen u sticanju svoje opskrbe, drugi neće moći pojesti njegovu opskrbu, a ako je neko previše pohlepan za imetkom i trudi se da stekne što više, neće postići ono što mu nije predodređeno. Stoga obraćanje pažnje na ovo pitanje sprječava šejtanska došaptavanja.

Kada šejtan želi čovjeka odvratiti od izvršavanja obaveza propisanih od Boga i došaptava mu prilikom njihovog provođenja da se sada treba zabaviti pribavljanjem jela i pića, čovjek treba zatvoriti šejtanu usta i reći mu: “Ušuti, moja je opskrba predodređena i ne može pripasti drugom.” Svakako, ovo uvjerenje se stiče tek kada čovjek bude siguran u predodređenost opskrbe od strane Uzvišenog Boga.

Govor o tome da je Bog opskrbu ljudi predodredio ne znači da čovjek treba dići ruke i reći kako će mu Bog poslati opskrbu. Na odgovarajućem mjestu rečeno je da se čovjek mora truditi da bi osigurao svoje potrebe. Bog ne voli čovjeka koji je lijen i koji se prepušta strastima. Rasprava o predodređenosti opskrbe je zbog onih koje šejtan vara svojim došaptavanjima i poticanjima (ilkâ'ât). Oni umišljaju da će – ukoliko se pokrenu zarad izvršavanja svojih obaveza propisanih od Boga – oni, njihove supruge i njihova djeca umrijeti od gladi. Bog je mnogo uzvišeniji od toga da ostavi gladnim onoga koji se udostoji Njemu robovati.

Izvor: Muhammed Taqi Misbah Yazdi, Putevi i staze dobra (Savjeti Božijeg Poslanika, s.a.v.a., Ebu Zerru, r.a.), sv. 1, Fondacija „Mulla Sadra“, Sarajevo, 2010., s perzijskog preveo: Lutfi Akbaš