Islam i moralna savjest

Obzirom da mišljenja i stavovi svjetskih učenjaka nisu lišeni omaški i pogrešaka, da bismo ustanovili da li je neki učenjak krenuo ispravnom stazom i da li izražava ispravne stavove i misli, ili je pak skopčan s zastranjenjem s pravog puta – onda njegov govor treba sravniti s časnim Kur'anom i ispravnim hadisima, prenešenim od bezgrješnih osoba. Ukoliko se njegov govor očigledno bude razlikovao od rečenih autentičnih izvora, onda treba kazati da dotični učenjak neispravno rezonuje i da nije krenuo ispravnom stazom.

A da bi ova tema moralne savjesti bila jasnija, prvo ću citirati nekoliko ajeta i hadisa u vezi sa ovim, a onda ćemo obratiti pozornost na govore drugih o istoj ovoj stvari kako bismo ustanovili njihovu ispravnost.

Islam moralnu savjest – dakle, tu nutarnju snagu kojom čovjek razaznaje i rasčlanjuje dobro i zlo tretira sastavnim dijelom čovječijeg bića. Iako ovu nutarnju snagu Kur'an i hadis ne nazivaju moralnom savješću, ipak je ona istaknuta kao fitretski potencijal:

لَا أُقْسِمُ بِيَوْمِ الْقِيَامَةِ وَلَا أُقْسِمُ بِالنَّفْسِ اللَّوَّامَةِ

Ne! Kunem se Danom Sudnjim. Ne! Kunem se dušom koja samu sebe kori![1]

Ali ibn Ibrahim u svom tefsiru prenosi od hazreti Alija da nefsul lavvame (duša koja sebe zbog griješenja kori), jeste ustvari čovječija duša koja je postala nepokorna i koja je postala predmet ukora.[2]

Čovjek koji učini grijeh, iz svoje nutrine čuje koreći glas, i taj ga glas muči i proganja. Učenjaci su ovu koreću snagu nazvali moralnom savješću, dok ju je Kur'an nazvao nefsul lavame (duša koja sebe kori). Sama upotreba riječi nefs ukazuje na snagu onoga ko kori – a to je čovjekov duh (ruh) – koji je sastavni dio čovječijeg bića. Također se potvrđuje da se ova snaga nalazi u čovjeku od početka njegove egzistencije.

وَنَفْسٍ وَمَا سَوَّاهَا فَأَلْهَمَهَا فُجُورَهَا وَتَقْوَاهَا

…i duše, i Onoga Koji je stvori, pa je nadahnu da znade šta joj je zlo a šta dobro je.[3]

Hazreti Sadik je u tefsiru ovog ajeta – pa je nadahnu za razlikovanje puta dobra i puta zla – istakao: “Uzvišeni Bog je čovjeku učinio očiglednim i bjelodanim šta je dobro, te to treba činiti, a šta je zlo to treba odbaciti.”[4]

Iz upotrebljene riječi nadahnuće u vezi sa stvaranjem čovjekove duše, može se shvatiti da je potencijal koji percipira dobro i zlo Božiji dar, i dio je imanentan čovjekovom stvorenome biću.

وَهَدَيْنَاهُ النَّجْدَيْنِ

… i nadahnuli ga da dobro i zlo znade![5]

Hazreti Džafer es-Sadik u tefsiru Nedždejn po pitanju kur'anskog ajeta وَهَدَيْنَاهُ النَّجْدَيْنِ kaže: “Misli se na dobro i zlo.“[6]

Stoga što je Uzvišeni, sistem raspoznavanja dobra i zla ugradio u samu tjelesnu kontituciju čovjeka – i što to napominje nakon spomena čovjeku datih blagodati poput oka, jezika i usana – da se zaključiti da je shvaćanje i rasčlanjivanje dobra i zla čovjekova fitretska sposobnost.

أَلَمْ نَجْعَل لَّهُ عَيْنَيْنِ وَلِسَانًا وَشَفَتَيْنِ وَهَدَيْنَاهُ النَّجْدَيْنِ

Zar mu nismo podarili oka dva, i jezik i usne dvije, i nadahnuli ga da dobro i zlo znade.[7]

Iz nekoliko gore citiranih, a i drugih ajeta i hadisa, razumijeva se da islam smatra i priznaje da čovjek posjeduje fitretsku snagu raspoznavanja i rasčlanjivanja dobra i zla, koja je u nj položena činom njegova stvaranja. No, pri ovome moramo istaći da se opažanje svakog dobra i zla ne može smatrati ljudskim fitretom, jer da je to tako onda slanje Božijih Poslanika ne bi bilo nužno. Stoga treba kazati: Fitretom se razaznaju samo primarna zla i primarna dobra; ili, drukčije kazano, raspoznaju se majke dobra i majke zla. Ali je ipak mnoštvo zala i dobara koje čovjek ne može shvatiti i pojmiti fitretom. Stoga čovjek ima potrebu za dodatnim podučavaćem i učiteljem.

Jasnije rečeno, stanoviti broj djela su obavezna djela, i to su ona djela koja čovjeku obezbjeđuju sreću, a nasuprot njima je i određeni broj štetnih i zabranjenih djela koja čovjeku osiguravaju nesreću. Prvu grupu nazivamo dobro a drugu zlo.

Potrebno je da čovjek upozna ta dobra kako bi ih primjenio u praksi i okoristio se njihovim pozitivnim efektima, kao što je nužno i da upozna ključna zla kako bi ih izbjegavao i sačuvao se od njihova zla.

Čovjek, dakle, na dva načina može upoznati dobra i zla oko sebe:

a) putem fitreta,

b) podučavanjem i odgojem.

Sve one vrste dobara i zala koje sve nacije i narodi svijeta razumiju i poimaju, i koji su ugravirani u svako ljudsko biće, jesu ljudski fitrijati, i može ih se još zvati moralna fitretska savjest.

Dok sva ona dobra i zla koje čovjek ne prepoznaje po svom fitretu odnosno prirodi, već su ga tome podučili poslanici ili neki drugi učitelji, a to su ona dobra i zla koja su u današnjem svijetu duboko ukorjenjena – nefitretskog su karaktera i njih se može nazvati moralnom odgojnom savješću.

Iznevjeriti povjereno, oženiti se sa vlastitom majkom, nešto je što je savjesti današnjih ljudi ružno i prezreno, s tom razlikom što je pronevjera amaneta odvratna po fitretu, a ženibda sa vlastitom majkom ružna je po naučavanju i odgoju velikih ljudi čovječanstva. Stoga se može kazati da potreba čuvanja amaneta dolazi iz fitretske savjesti, a neženjenje sa najbližim srodnicima dolazi iz odgojne savjesti.

Izvor: Muhammed Teqi Felsefi, Dijete, naslijeđe i odgoj 1, Fondacija „Mulla Sadra“, Sarajevo, 2011., preveo sa perzijskog: Ibrahim Avdić

[1] El-Kijame, 1–2.

[2] Tefsirul buhran, str. 1160

[3] Eš-Šems, 7-8.

[4] Kafi, sv. 1, str. 163.

[5] El-Beled, 10.

[6] Kafi, sv. 1, str. 163.

[7] El-Beled, 8,9,10.