Adab hazreti Ejuba

Adab poslanika svjedoči i dova hazreti Ejuba, a.s., nakon što se nje­go­va bolest otegla, a imetak mu se sav istopio: A Ejubu, kada je Gospodara svo­ga pozvao: “Doista me nevolja zadesi, a od svih samilosnih Ti Si Naj­sa­milosniji!”[1]

Oblici adaba koje nalazimo u ovom govoru su jasni na temelju već do­sa­da izloženog. Ejub, a.s., poput Adema, Nuha, Musaa i Junusa, neka je mir Božiji na sve njih, nije doslovno naveo svoju potrebu koja je bila oz­dravljenje. Hazreti Ejub je također htio da pređe preko želje svoje duše jer je sebe vidio neznatnim da bi to tražio od Uzvišenog Boga. Kao što je već rečeno, nijedan od poslanika, neka je mir svima njima, nikad nije iz­ri­či­to tražio ni molio nešto ako se to ticalo ovosvjetskih potreba, iako im na­mje­ra te molbe nije bila slijeđenje prohtjeva duše.

Slijedeći adab koji možemo vidjeti u ovom primjeru tiče se ne­na­vo­đe­nja uzroka molbe, koji je zapravo teška bolest, kao i spominjanja svojstva ko­je se nalazi kod onoga kome se upućuje molba, koje ohrabruje mo­li­te­lja i potiče ga na traženje, naprimjer: od svih samilosnih On je Najsamilosniji, kao i nespominjanje same potrebe. Ovo je najbolji i najrječitiji oblik uka­zi­va­nja, nakon kojeg nema potrebe za doslovnim spominjanjem potrebe. Jer doslovno navođenje potrebe proističe iz pretpostavke da navedeni či­nio­­ci nisu dovoljni u poticanju samilosti kod Onoga Koji je Najmi­lo­sti­vi­ji, te za­to postoji potreba za naglašavanjem i pojašnjenjem kroz do­slov­no traženje.

Izvor: Allame Tabatabaji, Adabi Božijih poslanika u tefsiru El-Mizan, Fondacija “Mulla Sadra”, Sarajevo, 2009, preveo sa prezijskog: Amar Imamović

[1] Enbijâ, 83.