Sudovi (قـضايا)

Šta je to sud ?

Da bi odgovor na ovo pitanje bio dat, neophodno je, ukratko, podsjetiti se na raspravu o riječima.

1. Riječ se dijeli na prostu (مفـرد) i složenu (مركـب). 

2. Složena riječ se dijeli na potpunu ( تام) i krnjavu ( ناقص). 

3. Potpuna složenica se dijeli na izjavnu ( خبــر) i poticajnu ( انشاء). 

4. Izjavne rečenice mogu biti istinite i neistinite. Znači, pripovijedanje i izvješće o nekom događaju može biti samo po sebi istinito ili neistinito, ne uzimajući u obzir govornika, dok poticajne re­čenice ne mogu biti ni istinite ni neistinite.

Nakon ovog podsjećanja sa lahkoćom se može definirati sud (قضيه). Sud je potpuna izjavna rečenica koja je istinita ili neistinita. Naprimjer, izjava: “Došao je Hasan”, bez obzira ko je izriče, može odgovarati stvar­nosti, ili biti lažna. Dakle, prema definiciji, sud mora zadovoljiti tri os­novna uvjeta:

1. izjava suda treba biti potpuna (تام), u suprotnom, ako je krnjava (ناقص), ne može biti sud;

2. izjava suda treba biti složena (مركـب), a ne prosta (مفرد);

3. izjava može biti istinita ili lažna, drugim riječima ona je izjavna (خبـر), a ne poticajna rečenica (انشاء).

Pitanje: Poticajne rečenice ne mogu biti istinite ili neistinite. Međutim, postavlja se pitanje da li neke poticajne rečenice, u kojima postoji mogućnost istinitosti ili neistinitosti, mogu biti sudovi? Naprimjer, kada se na postavljeno pitanje unaprijed zna odgovor, ili kada siromah prosi: “Meni, siromahu pomozi!”, ili kada se žali za pro­puštenim: “Kamo sreće da sam mlad”, ili “Kamo sreće da sam imao para.”

Odgovor: Ove poticajne rečenice ne mogu biti sudovi, iako su im pripisive istinitost i neistinitost, ali to ne čini dio biti njihove, tj. ne proiz­lazi iz njih samih. Zapravo, ove poticajne rečenice zbog konsekvence iz­van njih stječu mogućnost da se razumijevaju kao izjavne rečenice. Ust­vari, ove dvije osobine, istinitost i neistinitost, potiču od izjavnih reče­nica koje se razumiju kao posljedica poticajnih rečenica, tj. sadržane su u njima kao značenja. To na gornjim primjerima izgleda ovako: “Ja sam neznalica”, “Ja sam siromah”, “Ja nemam neku određenu stvar.” Upravo zbog ovoga naveden je uvjet “po biti” da bi se izuzeli ovakvi slučajevi. Dakle, njihova opisanost ovim dvjema osobinama nije zbog njihove biti već zbog značenja koja podrazumijevaju poticajne rečenice.

Podjela sudova 

Sudovi imaju mnoštvo podjela ovisno o aspektu njihova razmatranja, a u prvom koraku se dijele na:

1. kategorički sud (قضيه حمليه ) i

2. kondicionalni sud ( قضيه شرطيه).

Objašnjenje: Obratimo pažnju na sljedeća dva iskaza: “Danas je petak”, i: “Ako je danas petak, onda će sutra biti subota.”

Za prvi iskaz uočavamo da ga grade dvije proste riječi (مـفـرد) i jedan od­nos (نسبت) koji vlada između njih, na što ukazuje riječ, tj. glagol “je”. U drugom iskazu uočavamo dvije rečenice i to: “Danas je petak” i “Sutra će biti subota”, koje su povezane riječju “ako” u jednu cjelinu.

Prvi oblik suda, koji je sastavljen iz dviju prostih riječi i kopule koja ih veže, naziva se kategorički ili predikativni sud, što znači da se jedna strana suda predicira drugoj.

Drugi oblik suda, kojeg čine najmanje dvije propozicije, naziva se kondi­cionalni sud. Propozicije kondicionalng suda su u takvom odnosu da ost­varenje druge ovisi o ostvarenju prve. Ako se dokaže da je danas petak, sutra je sigurno subota, u protivnom, ako danas nije petak, sutra neće biti subota.

Sadržaj kategoričkih sudova

Sadržaj i značenje kategoričkog suda uvijek potvrđuje ili negira me­đuodnos dviju stvari. Zbog toga, definicija kategoričkog suda glasi: “To je sud kojim se jedna stvar potvrđuje ili negira drugoj.” Naprimjer, “Danas je petak”, “Danas nije petak”, “Hasan je učen i lijep”, “Hasan nije nepravedan.”

Sadržaj kondicionalnih sudova

Značenje i sadržaj kondicionalnih sudova uvijek ukazuje na postojanje odnosa nekoliko sudova. Zato je rečeno: “To je sud o postojanju ili negi­ranju odnosa između nekoliko sudova.”

Nakon ovog objašnjenja postalo je jasno da se kondicionalni sud uvijek sastoji od kategoričkih, dok obrnuto ne vrijedi.

Kondicionalni sud 

Kondicionalni sud se dijeli na:

1. kondicionalno-konjuktivni sud ( قـضيه شرطيه متّـصـلـه)

2. kondicionalno-disjunktivni sud ( قـضيه شرطيه منـفـصـلـه)

Analizirajmo sljedeće primjere:

a. Ako je broj paran, onda je djeljiv sa dva.

b. Broj je ili paran ili neparan.

U prvom primjeru između parnog broja i djeljivosti sa dva postoji stalan odnos, odnosno konjukcija. Drugim riječima, ako se dokaže ispravnost prvog dijela suda, time je dokazan i njegov drugi dio. Međutim, u drugom primjeru između parnosti i neparnosti ne postoji konjukcija već disjunkcija. Sigurno je da je subjekt suda, tj. broj, ili paran ili neparan, ali se nikada ne može desiti da bude i paran i neparan ili ni paran ni neparan istovremeno.

Upravo zbog kvaliteta odnosa među njihovim dijelovima kondicionalni sudovi se dijele na konjuktivne i disjunktivne. Konjuktivni sudovi uvijek govore o vezanosti, dok disjunktivni uvijek govore o razdvojenosti ne­koliko sudova, kao što se vidi na prvom i drugom primjeru.

Podjela sudova na afirmativne i negirajuće

Ako sljedeće primjere uporedimo sa aspekta kvaliteta suda i odnosa subjekta i predikata, sigurno ćemo uočiti da se razlikuju:

a. Danas je petak.

b. Danas nije petak.

Jasno je da u prvom primjeru sud subjektu pripisuje osobinu bivanja pet­kom. Dakle, današnji dan ima osobinu da je petak.

U drugom primjeru sud subjektu negira i osobinu bivanja petkom. Dakle, današnji dan nema osobinu da je petak.

Posmatrani iz ovog ugla, sudovi se dijele na:

1. afirmativni sud (قضيه موجبه) i

2. negirajući sud (قضيه سالبه ).

Ova podjela nije svojstvena samo kategoričkim sudovima već se podjed­nako odnosi i na kondicionalne.

Primjeri konjuktivnih sudova:

a. afirmativni: “Ako je broj paran, onda sigurno nije neparan.”

b. negirajući: “Nije istina ako je čovjek učenjak da će sigurno biti sretan.

Primjeri disjunktivnih sudova:

a. afirmativni: “Sve stvari su ili postojeće ili nepostojeće.”

b. negirajući: “Nije istina da čovjek mora biti ili učenjak ili seljak.”

Termini koji su u upotrebi kod sudova

Svaki sud se sastoji od dvije strane i njihovog posebno označenog međuod­nosa. Naprimjer, u sudu “Hasan je učenjak”, jednu stranu suda, koja se naziva subjektom (موضوع), predstavlja ime Hasan, a drugu stranu, koja se naziva predikat (محمول), predstavlja imenica učenjak. Ri­ječ koja govori o njihovom odnosu naziva se kopula (رابـطه). Nekada sa umjesto termina predikat i subjekt koriste izrazi pojam pomoću kojeg se izriče sud (محكوم به) i pojam o kome se izriče sud (محكوم عليه). Ovi ter­mini nisu primjenjivi kod kondicionalnih sudova, zapravo, ovdje umjesto subjekta postoji premisa (مقـدمه), umjesto predikata konsekvenca (تالى), a riječ koja ukazuje na odnos između premise i konsekvence naziva se tako­đer kopula. Afirmativni i negirajući karakter suda se jednom riječju naziva kvalitet suda (كيفيت).

Izvor: Akbar Eydi, Islamska logika, Fondacija “Mulla Sadra”, Sarajevo, 2004, preveo sa perzijskog: Amar Imamović