Modalni sudovi (قضاياى موجّهة)

Sadržaj suda (ماده قضيه) 

Odnos između subjekta i atributa kojem se taj atribut pripisuje ili negira može imati tri oblika. Sljedeća tri odnosa ograničena su razumskom deter­minacijom, što znači da ih ne može biti ni više ni manje:

a. odnos nužnosti (نسبت وجوب), 

b. odnos nemogućnosti (نسبت امتناع), 

c. odnos mogućnosti (نسبت امكان). 

Odnos nužnosti (نسبت وجوب) 

Termin vudžub (وجوب) u logici označava razumsku nužnost koja opisuje nerazdvojivost predikata od biti subjekta. Drugim riječima, postojanje predikata je takve prirode da ga je sa aspekta razuma nemoguće odvojiti od subjekta. Naprimjer: “Broj četiri je paran broj.” Između subjekta, tj. broja četiri, i predikata, tj. parnosti, postoji takav odnos nerazdvojivosti, koji je terminoški označen kao nužnost (وجوب). Dakle, broj četiri je po svojoj biti paran. U definiciji je naveden uvjet po biti subjekta kako bi se izuzeli slučajevi u kojima između predikata i subjekta vlada odnos nužnosti, ali ne po biti subjekta, već zbog činioca izvan njegove biti, kao što je npr. kretnja osobina za planetu Zemlju. Ova kretnja jeste neodvojiv atribut planete Zemlje, ali ne po njenoj biti, već zbog njenog posebnog položaja u Sunčevom sistemu koji je uzrokuje.

Odnos nemogućnosti (نسبت امتـناع) 

Odnos nemogućnosti postoji u sudovima kod kojih je sa aspekta razuma nemoguće subjektu po njegovoj biti pripisati predikat. Drugim riječima, postojanje predikata je takve prirode da je sa aspekta razuma nemoguće pripisati ga subjektu. Naprimjer, takav je odnos združenosti (اجتماع) ili izuzimanja (ارتـفـاع) naspram dviju kontradikcija (نقـيـضين), čija je združenost i izuzimanje nemoguće. Dakle, nemoguće je naći neku stvar u spoljnjem svijetu ili predočiti pojam u umu, kojemu se istovremeno može pripisati postojanje i nepostojanje. Uvjet po biti subjekta naveden je zbog nekih odnosa nemogućnosti u kojima između subjekta i predikata vlada odnos nužnosti, ali ne po biti subjekta, nego usljed vanjskih faktora izvan njegove biti, kao što je npr. za čovjeka nemoguće da razmišlja ili da očima gleda u snu. Ova ograničenja nastaju zbog činilaca izvan čovjekove biti.

Odnos mogućnosti (نسبت امـكان) 

Prije no što se pristupi objašnjenju odnosa mogućnosti, neophodno je na­glasiti da termin mogućnost u logici i filozofiji ima više različitih zna­čenja ovisno o poglavlju u kojem se raspravlja. U ovom poglavlju raspravljat će se o dvije vrste mogućnosti i to posebnoj mogućnosti (امكان خاص) i općoj mogućnosti (امـكان عام).

Posebna mogućnost (امكان خاص)

Posebna mogućnost stoji naspram odnosa nužnosti i nemogućnosti. Mo­gućnost znači da između predikata i subjekata vlada odnos koji nije ni nužno afirmirajući ni nužno nemoguć. U slučaju kada su obje nužnosti dokinute između predikata i subjekata može vladati bilo koji drugi odnos predikata spram subjekta. Terminološki preciznije rečeno, posebna mo­gućnost predstavlja negiranje obiju nužnosti (سـلـب ضرورتيـن). Iz do sada rečenog postaje jasno da mogućnost nema egzistirajuće značenje (perz. معناى وجودى), već neegzistirajuće (معناى عـدمى) koje stoji naspram dvije nužnosti. Posebna nužnost se, također, naziva i zbiljska mogućnost (امكان حقـيـقى), a u odnosu na opću mogućnost (امكان عام) ima manji opseg.

Opća mogućnost (امـكان عام) 

Opća mogućnost uvijek stoji naspram jedne od dviju nužnosti, ili naspram nužnog afirmiranja, ili naspram nužnog negiranja. Prema tome, opća i posebna mogućnost su s jednog aspekta jednake, a s drugog se razlikuju. Jednake su po tome što obje negiraju nužnost, a razlikuju se u tome što za razliku od posebne mogućnosti koja negira obje nužnosti, i afirmiranja i negiranja, opća negira nužnost samo jedne strane suda, dok za drugu stranu ostavlja mogućnost nužnosti. Naprimjer: “Allah je mo­guće biće”, ili “Čovjek je moguće biće.” U drugom primjer sud je tačan za bilo koju opću ili posebnu mogućnosti. Ako se uzme u značenju posebne mogućnosti, onda ni negiranje ni afirmiranje čovjekova posto­janja nisu nužni. Međutim, u prvom primjeru, mogućnost postojanja sudruga Bogu je nužno negirajuće, a postojanje Boga je nužno postojeće. Dakle, u ovom slučaju mogućnost se ne može uzeti u njenom posebnom (negiranje obiju nužnosti), već u općem značenju (negiranja jedne strane nužnosti), što bi ovdje predstavljalo negiranje nužnosti postojanja sudruga Bogu, istovremeno se ne izjašnjavajući o drugoj strani suda.

Prema tome, opća mogućnost nije oprečna ni jednom od triju oblika od­nosa subjekta i predikata; nužnosti, nemogućnosti i mogućnosti. Drugim riječima, ona može biti bilo koji od ovih triju odnosa i ne može se sma­trati zasebnim odnosom.

Tri oblika suda:

Ne postoji nijedan sud a da po razumskoj determinaciji između subjekta i predikata ne vlada jedan od triju sljedećih odnosa:

a. odnos nužnosti (نسبت وجوب); potvrđuje nužnost postojanja afir­mirajućeg odnosa između predikata i subjekta,

b. odnos nemogućnosti (نسبت امتـناع); negira nužnosti postojanja od­nosa između predikata i subjekta,

c. odnos mogućnosti (نسبت امكان); negira dvije nužnosti.

Ova tri odnosa nazivaju se sadržaji sudova (موّاد قـضايا ) ili faktori veza (عـناصر عـقود) ili načela kvaliteta (اصـول كـيفيات). Opća mogućnost se ne ubraja u ova tri odnosa već u modalitete suda.

Modaliteti sudova (جهّات قضايا) 

Sadržaj suda je ograničen razumskom determinacijom na tri oblika: nužnost, nemogućnost i mogućnost. Među­tim, u samim sudovima ne navode se ova tri termina, npr., “Bog je biće.” U ovom sudu se ne navodi riječ nužno jer je predikat biće sa aspekta ra­zuma nužno pripisiv subjektu Bogu. Sud u kom se pojedine riječi, kao što je riječ nužno, izostavljaju, naziva se apsolutni sud (قـضيه مطـلـقه). Ako se isti sud izrekne na sljedeći način: “Bog je nužno biće”, onda se ovakav sud naziva modalni sud (قضيه مـوجّهه). Modalnost predstavlja stu­panj sigurnosti suda. Riječi nužno, moguće, nemoguće itd., koje označavaju modalitet suda nazivaju se modusom (جهـت). Postoji više mo­daliteta sudova, dok sadržaj suda može imati samo tri gore navedena ob­lika.

Odnos modaliteta i sadržaja suda 

Modalitet suda nekada je jednak sadržaju, npr.: “Bog je nužno biće”, ili: “Čovjek je moguće biće.” U oba suda modaliteti, nužno i moguće, jed­naki su sadržaju suda i u ovakvim slučajevima sud je sigurno istinit. U drugim slučajevima, kada se razlikuju modalitet i sadržaj suda, postoje dva oblika:

a. modalitet nikako ne odgovara sadržaju,

b. modalitet i sadržaj nisu u suprotnosti.

Primjer prvog slučaja: “Bog je biće, posebnom mogućnošću.” Ovakav sud je sigurno neistinit, jer posebna mogućnost negira obje nužnosti, tj. nužnost pripisivanja i nužnost negiranja predikata subjektu, što je oprečno sadržaju suda kojim se predikat nužno pripisuje subjektu.

Primjer drugog slučaja glasi: “Bog je biće, stalno.” U ovom primjeru, sud je istinit, jer modalitet, označen modusom stalno, nije oprečan sadržaju suda po kojem je odnos između predikata i subjekta nužan.

Izvor: Akbar Eydi, Islamska logika, Fondacija “Mulla Sadra”, Sarajevo, 2004, preveo sa perzijskog: Amar Imamović