Treća podjela riječi

Riječi se, razmatrane općenito, bez obzira posmatramo li ih pojedinačno ili skupno, dijele na dvije vrste: jednostavna i složena riječ.

Jednostavna riječ ( مـفرد) 

Termin “jednostavna riječ” u logici obuhvata sljedeća značenja:

a) Riječ koja nema dijela, kao što je prijedlog “sa” u rečenici: “Razgovarao sam sa prijateljem.” Ovakva riječ je jednostavna, ali uka­zuje na svoje značenje.

b) Nekada riječ ima dio, ali on ne ukazuje na značenje. Naprimjer, Muhamed i Abdullah su imena dviju osoba. Međutim, abd u imenu Ab­dullah sam po sebi ne ukazuje na jedan dio značenja cijele riječi, a Allah na drugi dio značenja cijele riječi, kao što je slučaj s korištenjem iste ri­ječi u atributskom značenju (rob Božiji), kada obje riječi, abd i Allah, ukazuju na zasebna neovisna značenja. Dakle, u slučaju atributivnog, a ne imeničnog značenja, riječ Abdullah je složena, a ne jednostavna. Na­ravno, ovo je suprotno stajalištu gramatike, gdje je ova riječ složenica bilo da je ona imenica ili atribut. 

Razlika sinteze u logici i gramatici: 

Sa stanovišta gramatike, važna je vokalizacija i tvorba riječi. Međutim, ono što posmatra jedan logičar jesu značenja, a ne same riječi. Zbog toga, ako riječ ima prosto značenje, i pored toga što je složena, naziva se jednostavna. Također, ako bi značenje bilo složeno, a riječ prosta, ona bi opet bila složena riječ. Prema tome, riječ Abullah je jednostavna riječ, iako je složenica sa stanovišta gramatike.

Složena riječ ( مـركب) 

Složenica je riječ koja posjeduje dio koji sam po sebi ukazuje na dio zna­čenja.

Složena riječ se dijeli na dvije vrste:

a) Potpuna (تام)

b) Nepotpuna (ناقـص)

Potpuna složenica se dijeli na:

a) Izjavnu (خبر)

b) Poticajnu (انشاء)

Potpuna složenica (مركب تام) 

Čovjek može iskazati svoju misao usmeno ili pismeno, na dva načina, u potpunom i nepotpunom obliku. Potpuni oblik iskaza je onaj koji slušaoca ne ostavlja u stanju iščekivanja nastavka govora nakon govornik­ove stanke. Naprimjer, govornik kaže: “Strpljenje je vid hrab­rosti”, ili: “Vrijednost svakog čovjeka je u onome što smatra lijepim.” Ovakva vrsta rečenice se naziva potpuna složenica.

Nepotpuna složenica (مركب ناقص) 

Neke rečenice, za razliku od potpunih složenica, u slušaocu tvore stanje iščekivanja i nije ispravno ne nastaviti govor, kao kada se kaže: “Vrijed­nost svake osobe…”, ili “Kad bih znao da…”; ovakve vrste rečenica na­zivaju se nepotpune složenice. Zbog toga je rečeno: “Nepotpuna složenica je iskaz kod kojeg značenje nije upotpunjeno, tj. nije ispravno zaustavljanje na njenom kraju.”

Napomena:

Zabrana prekidanja prije upotpunjenja značenja nije obavezujuća, nego je atributske prirode i u tom slučaju rečenica je nepotpuna.

Izjava (خبر) i poticaj (انشاء)

U svakoj potpunoj složenica postoji odnos koji ovisi o dijelovima koji grade rečenicu. Taj odnos se naziva potpuni odnos (نسبت تام) i ima dva ob­lika.

1. Nekad postojeći odnos u rečenici, bez uzimanja u obzir same ri­ječi, posjeduje utvrđenu vanjsku zbilju, a riječ samo izvještava o njoj i ništa više, kao na primjeru rečenice: “Kiša pada.” Padanje kiše se dešavalo u prošlosti kao što će se dešavati i u budućnosti. Iskazi kao: “Kiša pada”, ili: “Sutra će kiša padati”, nazivaju se izjave ili tvrdnje (خبـر). Oba ova naziva mogu odgovarati gornjim primjerima, međutim, bit izjavne rečenice može biti istinita, tj. podudarati se i neistinita, tj. ne podudarati se sa zbiljom. Dakle, iz biti izjave proistječe njena isinitost i neistinitost, a ne iz toga ko je izgovara. Zato definicija izjave glasi: “To je potpuna složenica koja je ili istinita ili neistinita.”

2. Nekad ovaj postojeći odnos u rečenici ne posjeduje utvrđenu van­jsku zbilju, zapravo sama je riječ ta koja je tvori, odnosno dovodi u postojanje. Preciznije rečeno, govornik je taj koji posredstvom riječi stvara zbilju, dok u spoljnjem svijetu, van njegovog govora, ne postoji ta­kav oblik odnosa. Ovakva složenica se zove poticajna (انشاء) ili stvara­juća (ايجاد).

Podjela poticajnih složenica 

Sami poticaj posjeduje mnoge oblike, a u nastavku će biti govora samo o nekim od njih.

1. Zapovijed (امـر) – predstavlja naređenje izvršenja nekog djela. Naprimjer: “Upamti ovo predavanje!”

2. Zabrana (نهي) – predstavlja naređenje za neizvršenje nekog djela. Naprimjer: “Uzdrži se od uznemiravanja drugih ljudi!”

3. Traženje odgovora (استفهام) ili postavljanje pitanja. Naprimjer: “Da li je planeta Mars naseljena?”, ili “Da li će se naš posao zavšiti do­bro?”

4. Dozivanje (نداء) – naprimjer: “O moj Bože!”, ili “O Muhamede!”

5. Žudnja (تـمنّي) – npr.: “E da mi se vratiti, pa da budem od vjernika.”

6. Čuđenje (تعـجّـب) – npr.: “Kako je uzvišen položaj čovjeka!”, ili “O čovječe, šta te je učinilo oholim spram Gospodara tvoga!”

7. Ugovor (عـقـد) koji se iskazuje riječima: “Kupio sam”, “Prodao sam”, “Oženio sam se”, itd.

8. Jednostrani ugovori (ايقاع) – npr.: “Uvakufio sam određenu imovinu.”

Nijedno od ovih gornjih značenja nema zbilju izvan riječi da bi riječ iz­vještavala o njemu. Ova značenja se ne mogu opisati kao istinita ili lažna. Prema tome, definicija poticajnih složenica glasi: “To je potpuna složenica koja se ne može opisati kao istinita ili lažna.”

Podjela jednostavnih riječi  

Jednostavne riječi imaju tri oblika:

1. Glagol (كلمه)

2. Imenica (اسم)

3. Čestice (ادات)

Glagol (كلمه)

Riječ glagol u logici ima isto značenje kao i u gramatici. Ako obratimo pažnju naprimjer na riječi: “pisao je” (كتب), “on piše” (يكتب) i “piši” (اكتب), uočit ćemo nekoliko stvari:

• Ove tri riječi imaju zajednički tročlani korijen “k t b”.

• Imaju zajedničko neovisno značenje pisati.

• Sa aspekta oblika i forme su različite, što znači da svaka od njih ima zasebnu formu.

• Svaka od ovih riječi ukazuje na jedan potpun vremenski odnos.

• Potpuni vremenski odnos predstavlja formu nezavisnog ili zajed­ničkog značenja u određenom vremenu za neodređeni subjekt.

Rezultat rečenog: Zajednički korijen ovih riječi je taj koji ukazuje na nji­hovo zajedničko značenje, kao što i razlika njihovih formi rezultira različitim značenjima. Prema tome, ako se želi definirati glagol sa aspekta logike, treba reći sljedeće: “Glagol je jednostavna riječ koja svo­jim sadržajem (ماده) ukazuje na jedno nezavisno značenje, a razlikom formi ukazuje na potpuni odnos i vrijeme nezavisnog značenja za neki neodređeni subjekt.”

Šta je značenje potpunog odnosa (نـسـبـت تام)?

Uvaženi autor, kada je definirao glagol, uvjetovao ga je atributom “pot­puni odnos”. Zbog čega? On je ovim uvjetom iz definicije izuzeo riječi izvedenice, kao što su subjekt, objekt, imenica za vrijeme i mjesto, jer ove riječi svojom materijom ukazuju na jedno nezavisno značenje, a svojim formama ukazuju na odnos tog značenja sa neodređenom stvari u neodređeno vrijeme. Međutim, ovaj odnos je krnjavi, a ne potpuni odnos. S obzirom na dosada rečeno, postalo je jasno značenje glagola (كلمه) koji čini jedan oblik jednostavne riječi.

Imenica (اسم)

Drugi oblik jednostavnih riječi je imenica čija definicija glasi: “Imenica je jednostavna riječ koja ukazuje na nezavisno značenje, a njena forma je ne stavlja u određeno vrijeme.” Naprimjer, Muhamed, Sadik, čovjek i sl.

Naravno, postoje i izvedenice kao što su subjekt, objekt, imenica za vri­jeme, čija forma ukazuje na vrijeme, međutim kod njih postoji samo jedan krnjav odnos. Naprimjer, “onaj koji udara” (ضارب) ukazuje na osobu kojoj je pripisan udarac.

Čestice (ادات) 

Čestica u logici je isto što i u gramatici, a njena definicija glasi: “Čestice ukazuju na odnos između dviju stvari koje grade dvije strane tog od­nosa.” Tako čestica “u” (فى) ukazuje na mjesto. Naprimjer: “Sjeo sam u džamiji (جـلست فى المسجد).” Čestica “na” (على) ukazuje na nešto što je gornje, npr.: “Uspeo sam se na krov (صعدت على السطح)”; ili čestica “da li” (هل), u značenju pitanja, kao: “Da li si vidio (هل رايـت)?”

Čestice su zavisne i ne ukazuju na vrijeme, dok im je ostvarenje uvijek ovisno o dvjema stranama u odnosu.

Izvor: Akbar Eydi, Islamska logika, Fondacija “Mulla Sadra”, Sarajevo, 2004, preveo sa perzijskog: Amar Imamović