Selam alejkum, poštovani profesore. Možete li mi pojasniti ovo: “kalu bela elestu bi rabbikum” Hvala na Vašem vremenu i da vas Uzvišeni Allah nagradi!
1 Odgovor
Vaše pitanje tiče se dijela 172. ajeta sure E'araf u kojem se govori o razgovoru između Gospodara i Njegovih robova, to jest nas, ljudi. U ovom razgovoru rješava se pitanje našeg znanja o tome ko je Gospodar, a nad kim On gospodari. Ajet glasi: I kad je Gospodar tvoj iz kičmi Ademovih sinova izveo potomstvo njihovo i zatražio od njih da posvjedoče protiv sebe: “Zar Ja nisam Gospodar vaš?” – oni su odgovarali: “Jesi, mi svjedočimo” – i to zato da na Sudnjem danu ne reknete: “Mi o ovome ništa nismo znali.” Ili da ne reknete: “Naši preci su prije nas druge Allahu ravnim smatrali, a mi smo pokoljenje poslije njih. Zar ćeš nas kazniti za ono što su lažljivci činili?” I tako, eto, Mi opširno iznosimo dokaze, da bi oni došli sebi. (E'araf, 172, 173)
Kako bi nam bilo što jasnije o čemu je zapravo riječ, poslužit ćemo se objašnjenje Allame Tabatabaija, koji napominje nekoliko tačaka u vezi sa značenjem ovog časnog ajeta.
Kao prvo, on naglašava da se u ajetu daje do znanja da je došlo do svojevrsnog uzimanja, izvođenja nekih stvari (potomstvo) iz nečeg (kičmi Ademovih sinova). Da bi se to dogodilo, da bi odvajanje bilo moguće potrebna su dva uvjeta: prvi je da dvije stvari koje se odvajaju budu nezavisne jedna od druge, a drugi da postoji određena razlika i tačke odvojenosti, a i tačke u kojima su jednaki. Što se odvojenosti i nezavisnosti ove dvije stvari tiče, ona se temelji na različitim tačkama. Naprimjer, odvajanje zalogaja sa sofre, ili izdvajanje kapi vode iz posude spada u jednu vrstu koja je različita od izdvajanja koje se dešava prilikom uzimanja imetka iz ruke lopova i otimača. Isto tako, crpljenje znanja od znalca, ili užitak koji čovjek prima pri susretu sa prijateljima, razlikuje se od uzimanja robe od trgovca ili primanja dara od prijatelja, ili kada dijete dobija odgoj od svoga oca i slično tome.
Dakle, gdje god da je riječ o uzimanju i izvođenju, ukoliko se ne priloži dodatno objašnjenje i ne stavi se do znanja o kojoj vrsti je riječ, u tom slučaju ne možemo shvatiti koja se vrsta naglašava. Upravo zbog ove činjenice nakon riječi I kad je Gospodar tvoj izveo Uzvišeni naglašava riječi iz kičmi njihovih kako bi dao do znanja o kojem uzimanju ili izvođenju je na ovom mjestu riječ.
Dakle, uzimanje (potomstva) u ovom slučaju ima značenje materijalnog, koje ima svoju količinu i mjeru. Također, treba obratiti pažnju na činjenicu da ono iz čega je u ovom primjeru uzeto nije ništa umanjeno, niti je izgubilo svoju neovisnost i cjelovitost. U isto to vrijeme, ono što je uzeto, koliko god da ga je bilo, postalo je neovisno biće i to od vrste onoga iz čega je izvedeno ili izvađeno. Znači, kada dijete bude izvedeno iz kičme oca i majke, a koje je do tada bilo dio očeve i majčine materije, postaje neovisno biće u potpunom smislu te riječi. Iz leđa tog djeteta nastaju djeca, što teče istim redosljedom sve dok ova izvođenja ili uzimanja ne budu završena. Kao rezultat, za svakog pojedinca određena je posebna, odvojena i samosvojna duša kako bi korist i šteta tog pojedinca bila vezana samo za njegovu dušu, a ne za nekog drugog.
* Značenje svjedočenja protiv sebe
Riječi: zatražio od njih da posvjedoče protiv sebe, govore o sljedećem procesu. Po odvajanju djece od njihovih roditelja, Bog je svakom od njih priredio svjedočenje protiv sebe. Kada kažemo “svjedočiti” to podrazumijeva da svjedok, da bi mogao biti svjedok mora biti nazočan kod one stvari o kojoj treba svjedočiti, da bi je izbliza svojim čulima mogao percipirati i kako bi za vrijeme svjedočenja mogao posvjedočiti o tome šta se dogodilo. Dakle, kod su svjedočenja potrebne dvije stvari: prvo, prisustvo svjedoka kod onoga o čemu svjedoči, i drugo, svijest i obaviještenost svjedoka o onome o čemu svjedoči. Ovim objašnjenjem postaje jasno da uzeti nekoga da svjedoči protiv sebe znači da taj neko shvati svoju zbilju onakvom kakva jeste, kako bi nakon toga što je shvati i razumije mogao u vezi s njom da svjedoči u trenutku kada se o njoj bude postavilo pitanje.
* Riječi: Nisam li Ja vaš Gospodar?
Ove riječi su navedene iz jednostavnog razloga: da bi se tačno znalo u vezi čega Uzvišeni traži da se svjedoči, a to je na ovom mjestu Gospodstvo Božije, a ne nešto drugo.
Kako je svaki posjednik duše i samosvojnosti na različite načine i kroz brojne vidove u vezi i međuodnosima s drugima, moguće je da se od čovjeka traži svjedočenje za posebne prilike, a ne za sve ono s čim i s kim je on u nekoj relaciji. Zbog toga su spomenute ove riječi kako bi se znalo da je svjedočenje čovjeka protiv sebe u vezi sa Božijim gospodarenjem, kako bi u trenutku kada svjedoči govorio o tome. Ma koliko da čovjek bude pod dojmom oholosti i ma koliko da bude upleten u mrežu samodopadljivosti i egoizma i ma koliko da ga opije materijalni život, ne može negirati činjenicu da je Allah njegov vlasnik i da je on ovisan i da ima potrebu u upravljanju stvarima. Ukoliko bi bio neovisan, u tom slučaju od sebe bi držao daleko smrt, bol i životne probleme. Kada bi bio neovisan, nikada ne bi bio u bezizlaznoj situaciji po pitanju materijalnih činilaca i stvari za koje je umislio da su pod njegovom kontrolom.
Sredstva koja su potrebna čovjeku, također su poput čovjeka ovisna i pokoravaju se pred Sucem nevidljivim i poslušna su Mu. Izvjesno je da se potrebe ovih stvari i sredstava u sistemu stvorenog svijeta ne zadovoljavaju posredstvom čovjeka. Čovjek nikada nije upravljao njihovim dešavanjima. Zato, kada se čovjek suoči sa logikom hazreti Ibrahima, a.s., i kada čuje izazov: Pa zaista Allah čini da Sunce izlazi sa istoka, pa ti učini da iziđe sa zapada, i tada se zbuni onaj koji ne vjeruje, (Bekare, 258) on ne može a da ne pokaže prirodnu reakciju. Dakle, iako je Nemrud bio moćan, iako je gradio kule kako bi nadvladao Boga, kada posvjedoči stvarnosti svijeta i kada shvati da je on biće s potrebama i da se nalazi pod uticajem čvrstih i neumoljivih zakona svijeta stvaranja, od tog trenutka on ne može bježati od stvarnosti i istine. Šta tek predstoji kada je u pitanju odnos prema Bogu, Koji je takav da je cijela kreacija, u svojoj veličini, rezultat samo jedne Njegove želje?!
U zaključku se može reći da je shvatanje ovisnosti i potrebe za Gospodarem koji upravlja čovjekovim životom dio biti i egzistencijalne čovjekove stvarnosti, a to se upravo potcrtava i ukazuje čovjeku u riječima koje su privukle vašu pažnju. Potreba za takvim Stvoriteljem utisnuta je na čovjekovo čelo pečatom stvaralaštva. Ova istina nije skrivena nijednom čovjeku, bio on učen ili neuk, moćan ili slab, siromah ili bogat. Zar je moguće da čovjek osjeti potrebu i da vidi da je pod uticajem potrebe i ovisnosti, ali da ne zna i ne spozna Onoga koji mu zadovoljava njegove potrebe?!
Razumski gledano, između potrebe, potrebitog i Onoga koji zadovoljava potrebu postoji logična povezanost. Dakle, ukoliko postoji potreba, znači da postoji i onaj koji ima potrebu. Ukoliko postoji onoj koji ima potrebu mora postojati Moćni, koji će zadovoljiti tu potrebu, jer u suprotnom potreba i potrebiti neće imati ispravno značenje, niti smisao. Zato se navode riječi: nisam li Ja vaš Gospodar kako bi postalo jasno o čemu treba svjedočiti. S druge strane, riječi Jesi, svjedočimo – navode se kako bi se zabilježilo priznanje koje stalno postoji i stalno će postojati u našoj biti i egzistencijalnoj zbilji, i treba nam biti jasno da je za nas odvajanje ovog priznanja jednostavno nemoguće, jer potreba ne zavisi od našeg htijenja. Mi smo tako stvoreni i dok god postojimo, svoju potrebu skrbimo od Onoga koji nam iz trena u tren omogućava da možemo postojati.
Dakle, u biti svakog čovjek, u fitretu svakog pojedinca, svakog bića prisutno je priznanje Vlasnika Koji upravlja, kojeg je nemoguće zanijekati. Ukoliko bi neko jezikom i zanijekao, njegovo stanje i bit ne bi svjedočili u prilog takvim riječima. Kako to Kur'an kaže: I oni ih, nepravedni i oholi, porekoše, ali su u sebi vjerovali da su istinita. (Neml, 14) To verbalno poricanje iako su u sebi vjerovali šta je istina, uzrokovano je nepravdom, ohološću i željom za prevlašću, a ne zbog toga što su imali argument ili dokument.
S nadom da smo bili kratki i jasni, molimo Uzvišenog da uputi sve muslimane i sve ljude svijeta, da postanu i teorijski i praktično svjesni zbilje koja nam se ukazuju i koje se podsjećamo ovim časni ajetom.