Selam alejkum, poštovani profesore. Molio bih Vas, ako možete da mi nešto više kažete o ajetu gdje se govori o pojmu beda’ (Kur'an, 13:39).
1 Odgovor
Iskreno se nadam da će Uzvišeni Bog pomoći da sa kalema kojim pišem poteku riječi koje su povod Njegovom zadovoljstvu, koje će biti korisne za sve ljude, i da će očistiti sa naših duša svako zlo, jer On čini što hoće i odlučuje što želi. Amin, Rabbe-l-alemin.
Da bi tema o kojoj pitate postala jasna, moramo prvo objasniti nekoliko suštinskih stvari, koje su takve da ih nikako ne smijemo izgubiti iz vida.
* U Božijoj Biti nema mjesta neznanju
Ovo je dio vjerovanja svih muslimana, na što izravno ukazuje veliki broj kur'anskih ajeta. Gospodaru tvome ništa nije skriveno ni na Zemlji ni na nebu, ni koliko trun jedan, i ne postoji ništa, ni manje ni veće od toga, što nije u Knjizi jasnoj. (Junus, 61) Dakle, sve što je na Svijetu, bilo malo ili veliko, vanjsko ili unutarnje, sve se nalazi se na uvidu kod Allaha, i on to obuhvata Svojim znanjem. U Božijem Biću ne postoji nikakva vrsta neznanja, niti može postojati. Veliki broj ajeta i predaja ukazuje na ovu činjenicu.
* Postojeći svijet sastavljen je od materije i apstrakcija
Znamo da je postojeći svijet sazdan od potpuno apstraktnih egzistenata kao što je svijet univerzalnog razuma i Božijih meleka, te svijeta imena, koji je i u osnovi, i u savršenstvu postojanja apstraktan tj. nematerijalan, te u obavljanju svojih djela nema potrebe za materijom. Ako se želi čuti, nema potrebe za materijalnim organom poput uha, radi prisustva na nekom mjestu nema potrebe za materijalnim kretanjem. U tom svijetu, budućnost, sadašnjost i prošlost nemaju smisla, već sve je to jedno.
Što se materijalnog svijeta i prirode tiče, i u osnovi postojanja i u savršenstvima riječ je o svijetu kojem trebaju materijalni instrumenti. Ukoliko čovjek, pa bio i poslanik želi čuti, ima potrebu za uhom, ukoliko želi negdje stići ima potrebu za hodom, kretanjem, tj. za materijalnim sredstvom. U svijetu materije, sasvim prirodno, vrijeme je neporeciva zbilja. U ovoj dimenziji imamo i prošlost i sadašnjost i budućnost. Svako od ova tri vremena da bi se ostvarilo ima potrebu za nekim uvjetima. Dok ne prođe sadašnjost – niti će nastupiti budućnost, niti će prošlost imati smisla. Dakle, postoje materijalna bića iz prošlosti, kojih sada trenutno nema, ili će pak u budućnosti biti bića koja trenutno ne postoje.
* Božije znanje: u Biti i djelatno
Ukoliko prihvatimo da egzistentni svijet ima i apstraktna (nematerijalna) i materijalna bića, te da su materijalna bića u potrebi vremenskog toka i posebnih uvjeta da bi nastala, dakle, Uzvišeni Bog po Svojoj Biti ima znanje o svim bićima i svim egzistentnim stvarnostima, od početka do kraja –Međutim, praktično ispoljavanje i prostorno odražavanje Božijeg znanja u prirodnim i materijalnim bićima zavisi od uvjeta. Zato, kada Allah govori o znanju, nekada se izrazi na takav način da se osjeti pretpostavka neznanja. Naprimjer, u vezi sa nužnošću gajbanske pažnje i kontrole Poslanika kaže se: da bi znao da su poslanice Gospodara svoga dostavili, (Džin, 28) Zar mislite da ćete biti pušteni, a da Allah ne zna za one koji se od vas bore i koji, umjesto Allaha i Poslanika Njegova i vjernika, nisu uzeli nikoga za prisna prijatelja? A Allah je obaviješten o onome što radite. (Tevbe, 16)
Slično ovome u 142. ajetu sure Ali Imran kaže se: Zar mislite da ćete ući u Džennet, a da Allah ne zna koji se od vas bore i da ne zna koji su izdržljivi?
Vidimo da se na nekim mjestima kaže kako Allah zna sve stvari, i sve tajna svijeta, i prošlo i buduće, i vidljivo i skriveno i vanjsko i unutarnje. Na drugom mjestu kaže – još uvijek ne zna. Ovo ne ukazuje na kontradiktornost u ajetima, već na to da se govori s dvaju aspekata: jedan je znanja po Biti Božijoj, drugi Božije praktično znanje. Ono što Allah zna Svojim znanjem po Biti se u svijetu postojanja i svijetu materije još uvijek nije dogodilo, ustvari Božije praktično znanje je prostorni odraz Božijeg znanja po Biti. Takav primjer je hilafet Adema, a.s. i pitanja koje postavljaju meleci: Zašto Si ga postavio halifom, kada će on biti takav i takav? Uzvišeni daje dva odgovora. Jedan odgovor Svojim znanjem po Biti kada je rekao: Zaista Ja znam skrivene stvari nebesa i zemlje. Zatim je rekao: “Upitajte Adema u vezi sa imenima”. Kada je taj slučaj završen, i kada su meleci priznali da je izbor hazreti Adema i njegovih potomaka za halifu ispravan, Uzvišeni kaže: Zar vam nisam rekao, zaista Ja znam skriveno i nebesa i zemlje. (Bekare, 33) Drugim riječima, sada ste i vi vidjeli prostorni odraz Moga skrivenog znanja.
Dakle, možemo kazati da su vanjski primjeri i materijalna bića koja nastaju u svijetu prirode, zapravo pokazivanje i činjenje vidljivim Božijega znanja po Biti, koje se u posebno vrijeme, uz određene uvjete stvaraju i postaju vidljiva. Naprimjer, ukoliko ste kao učitelj sigurni da će određeni učenik ostvariti izvanredne rezultate u svom radu i to s potpunom sigurnošću izjavite, moguće da se neki ne slože s tim. Kada dođe kraj školske godine i kada on bude proglašen za najboljeg učenika, vi tada kažete: “Vidite, od početka sam znao i to se moje znanje .”
Pojam beda’
Jezičko značenje riječi beda’ je “pojavljivanje nakon skrivenosti”. Ukoliko se upotrijebi u vezi sa čovjekom, znači da mu je nešto bilo skriveno, ali mu je kasnije postalo jasno. Ovo značenje ukazuje na čovjekovo neznanje, odnosno na to da prvo nije imao znanje u vezi nečega, ali ga je nakon izvjesnog vremena stekao. Međutim, takvo nešto je nemoguće u vezi sa Uzvišenim Allahom., jer je On apsolutno znanje, i cijela Kreacije nije ništa drugo do li manifestacija i ovaploćenje Njegovog znanja. Imam Sadik kaže: “Klonite se svakog ko pretpostavi da je Bog takav da jučer za Njega nešto nije bilo jasno, ali Mu je danas to postalo jasnim.” jer ovakav stav i vjerovanje uopće nisu islamski i u očiglednoj su oprečnosti sa Božijim položajem i svojstvima.
U hadisu, koji se nalazi u poglavlju “Bed'ul-halkati” djela Sahihu-l-Buhari, prenosi se od Poslanika da je rekao: “Bijahu trojica Benu Israelćana, od kojih je svaki imao po jednu bolest. Jedan je bio gubav, drugi krastav i treći slijep. Međutim, dogodila se beda’ i Bog im posla meleka i olakša im iskušenje.” Kako je neznanje nespojivo s Bogom, Ibn Esir u knjizi En-nihajetu fi garibi-l-hadis ve-l-eser, riječ beda’ tumači u značenju presude i odluke, jer u značenje da nešto “postane jasno nakon što nije bilo jasno”, ne može se vezati za Boga. Ukoliko se u predaji spomene riječ beda’ ona se ne tumači u svome formalnome značenju. Drugim riječima, beda’ je u svijetu stvaranja poput principa derogiranja u šerijatu, kada Uzvišeni Bog neki propis ili zakon stavi van snage: Mi nijedan propis ne promjenimo, niti a u zaborav potisnemo, a da bolji od njega ili sličan njemu ne donesemo. (Bekara, 106) Ili: Kada Mi ajet zamjenimo ajetom drugim, (Nahl, 101) Važno je da se ovim ne podrazumijeva neznanje – taj je propis oduvijek u Božijem znanju imao određeno vrijeme i bilo je jasno da će biti zamijenjen. Zbog uvjeta koje iziskuje određeno vrijeme taj zakon je postao nužan.
Isto tako, beda’ je u okviru stvaranja takav da određeni uslovi iziskuju da bude skriven ili traže njegovo nestajanje, a nema značenje da Bog nešto nije znao.
Beda’ u predajama
Enes Ibn Malik prenosi od Poslanika da je rekao: “Ko želi da mu opskrba bude obilna ili da mu se odloži smrt, neka održava rodbinske veze.” (Sahihu-l-Muslim, svezak IV, str. 1982)
Sujuti u svome tefsiru Kur'ana, pored ajeta: Allah dokida šta hoće, a ostavlja šta hoće; u Njega je glavna Knjiga, (R'ad, 39) prenosi od hazreti Alija da je rekao: “Čuo sam Poslanika, s.a.v.a., da je rekao: ‘S ovim ajetom obradovat ću tebe i moj ummet.’ Zatim je rekao: ‘Davanje milostinje na Božijem putu, dobročinstvo prema roditeljima i činjenje dobrih djela, pretvara nesreću u sreću, produžava život i udaljava loše događaje.'” (Durru-l-mensur, svezak IV, str. 66) Dakle, beda’ je u poretku stvaranja poput istigfara i tevbe, koji su povodi ljudske nade i sreće. Drugim riječima, vjerovanje u beda’ čovjeka vjernika postavlja na stazu nade i bojazni. To znači da niti se oni koji su imućni i posjeduju vjerovanje, znanje, blago, čast, moć, život i zdravlje mogu osloniti na to što imaju, niti oni koji su lišeni bogobojaznosti, bolesni ili u nevoljama smiju biti bez nade i smatrati se nesretnima, jer iza zastora gajba postoje zbilje koje poznaje samo Allah. Zato je moguće za obje skupine da se njihovi uvjeti izmijene. Vjernik je, stoga, čovjek čiji je stalni oslonac Bog i koji nije ohol zbog onoga što posjeduje, niti razočaran i bez nade ako ništa ne posjeduje – jer zna da je sve u Božijoj ruci, i u Njega se pouzda. Imam Sadik kaže: “Bog nije ničim obožavan kao što je beda'om.”
Istinsko objašnjenje beda'a nalazi se u riječima hazreti Husejna Ibn Alija, u dovi koju je učio na Arefatu: “Bože moj, različitosti Tvog upravljanja svijetom i izmjene tvojih odredbi sprječava Tvoje robove, koji su stigli do spoznaje, od dvije stvari. Niti se mogu umiriti na Tvojim davanjima, pa da postanu nemarni prema Tebi i svijet smatraju svojim imetkom, niti mogu u nevoljama i iskušenjima biti bez nade u Tvoju pomoć. Arifi su u stalnom stanju kako nade, tako i bojazni od Tebe.”
Ovakva stanja su najveći stepeni robovanja Bogu, kada su sve nade uprte jedino prema Njemu.
Kratak komentar ajeta: Allah dokida šta hoće, a ostavlja šta hoće; u Njega je glavna Knjiga, bio bi sljedeći:
Ovaj je ajet povezan sa ajetima koji mu prethode i koji ga slijede. Prethodni ajet govori o slanju poslanika radi upute ljudima i da bi im dali do znanja da oni ne mogu učiniti ono što oni mogu: I prije tebe smo poslanike slali i žene i porod im davali. I nijedan poslanik nije donio ni jedno čudo sobom, već Allahovom voljom. Svako doba imalo je Knjigu. Ovaj nam ajet ukazuje na nekoliko veoma jasnih stvari:
a. Poslanici su ljudska bića
To znači da je njihov dolazak veoma uobičajen, oni ne dolaze sa nekog drugog svijeta ili planete, niti imaju moć nad svijetom gajba, niti mogu učiniti sve što zažele učiniti.
b. Njihove nadnaravne moći su od Boga
Kada već nemaju apsolutnu moć, i ne mogu učiniti sve što bi htjeli ili što ljudi od njih traže, znaci i sve mudžize događaju se Božijom dozvolom, jer je je upravljanje svijetom u Božijoj ruci. Kada god mudrost to bude iziskivala i kada će to proizvesti koristi, On im daje dozvolu za mudžizu, a kada nema koristi ta se dozvola ne daje. Ne postoji moć ili snaga u svijetu, koja bi mogla djelovati bez Njegove dozvole.
c. Potrebe svijeta su različite
Riječima na kraju ajeta: Svako doba imalo je Knjigu, daje nam se do znanja da svaka odluka koja se donosi i svaki propis koji se postavlja sasvim odgovaraju koristima svoga vremena. Dakle, Uzvišeni Bog je Taj koji sve što želi spušta i što dozvoli to će biti spušteno u određeno vrijeme, jer svako vrijeme ima svoju posebnu Knjigu, na osnovu koje se svijet kreće. To znači da je Bog taj koji dokida neke stvari i briše njihove učinke, a postavlja i utvrđuje neke druge stvari čineći njihove tragove očiglednima. Ustvari, Kreacija je u stalnom stanju nestajanja i pojavljivanja. Svaka je smrt početak novog života, svaki je život kraj smrti. Dok sjeme ne bude uništeno, iz zemlje ne može ništa nići. Dok pupoljak ne bude uništen, drvo neće dati voćku. Dok voće ne bude preoblikovano u nekom organizmu, neće biti proizvedena energija.
Kada u vrt ovaj stupiš
svaki udah sve svježiji dolazi
Svaki uzdah koji jutarnji povjetarac donese
Novi izgled po travi raspe
Kad zaplešu bilje i zumbuli
Novi izgled donesu travi
Ovo je odlika bašče koja svakog trenutka daje novo voće. A ono opet daje novo voće. Svaki povjetarac i svaki titraj predstavljaju odsjaj posebne ljepote odslikane na travi. Dakle, svijet stvaranja, koji predstavlja znakove i mudžize, u stalnom je nestajanju i nastajanju.
S druge strane, Svevišnji naglašava: u Njega je glavna Knjiga. Ovim se riječima daje do znanja da život i umiranja, starenja i podmlađivanja imaju svoj stabilni i čvrsti korijen – sve to dolazi do Allaha. Ova poruka nam daje nam do znanja nekoliko stvari, od kojih su neke:
– Postojana odredba je kod Allaha
Božiji zakoni i propisi nisu poput ljudskih zakona i propisa koji se oslanjaju na prilike, uticaje i nepredviđene okolnosti. Nikada se ne smije ovakvo što niti pretpostaviti. Sva nestajanja i nastajanja, svi životi i sve smrti, sve promjene i stabilnosti, nastaju i grade se na temelju čvrstog i neumoljivog Božijeg zakona, koji je kao Božija odredba postojan i nepromjenjiv i nalazi se pod Božijom upravom.
– Svijetom upravljaju mudrost i dobrobit
Ne treba misliti kako Božiji zakoni ne izviru iz mudrosti i dobrobiti, niti kako je po srijedi skupina stvari koja ne prati nikakve činioce, nikakvu dobrobit ili pravilo, već se tek tako sipaju po svijetu stvaranja, pa šta bude. Riječi: u Njega je glavna Knjiga, daju odgovor na takvu pogrešnu pretpostavku, ukazujući da uopće nije tako. Zakoni stvaranja i šerijatski propisi i u pogledu svoje biti imaju određenje, kao što potpadaju i pod određene činioce. Upravo usljed toga milostinja, tj. sadaka, sprječava smrt. Održavanje rodbinskih veza produžava čovjekov život. Dobročinstvo prema roditeljima dariva čovjeku život pun užitka.
– Ne postoji sukob između apsolutne Božije vlasti i postojanog ustrojstva u svijetu
Ovo je veoma važna i vrijedna činjenica, kojoj se treba posvetiti velika pažnja. Ne smije se dogoditi da umislimo kako nije moguće pomiriti i okupiti ove dvije stvari: apsolutnu Božiju vlast i vjerovanje u postojano i čvrsto ustrojstvo svijeta, jer apsolutna Božija vlast podrazumijeva da On može činiti što god Mu je volja. Ne postoji nikakvi uvjeti i granice. S druge strane, postojano i čvrsto ustrojstvo svijeta znači da se on treba kretati određenom putanjom. Da li između ova dva vjerovanja postoji kolizija i oprečnost? Na ovo pitanje odgovor daje Časni Kur'an, koji prihvata i apsolutnu vlast Božiju, kao i zakonitost i ustrojstvo svijeta.
Poželimo li svijet sagledati kao jednu cjelinu, vidimo da je poput kakvog moćnog stabla, sa jakim korijenom koji se nalazi duboko u zemlji, a čija krošnja i grane su visoko u nebu, te privlači pažnju prolaznika otimajući uzdahe oduševljenja. Ispod njegove krošnje, naslonjen na stablo, taj prolaznik se odmara i okrepljuje životnu energiju plodovima. Dakle, korijen mu je čvrsto u zemlji, a grane prema nebu; ono plod svoj daje u svako doba koje Gospodar njegov odredi (Ibrahim, 24)
Korijen i osnova svake stvari koju Allah želi učvrstiti ili dokinuti, promijeniti ili zamijeniti je čvrsto u Božijoj ruci. Ako to načelo ne bi bilo čvrsto, i ukoliko se promjene, dokidanja, izmjene ne bi oslanjale na njega, u tom bi slučaju promjenjive stvari svijeta bile moguće zahvaljujući jednom od sljedeća dva faktora, što bi predstavljalo ozbiljan nedostatak u svijetu i unijelo veliku krnjavost, ma koja od mogućnosti to bila:
1. uticaj vanjskih faktora
2. nepostojanje ikakvog sistema i uređenja u svijetu
Ako bismo rekli da se zahvaljujući vanjskim činiocima neke stvari dokidaju, neka bića umiru, a neka postaju i ostaju živa, neka stare, a neka se podmlađuju – dakle, da se sve događa bez oslanjanja na postojano načelo, to bi značilo da je Bog pod vlašću tih činioca i uzroka. On želi da iz janjeta izraste lijepa i zdrava ovca, međutim, u međuvremenu se pojavi vuk i pojede janje. Iz zemlje proviri proklijalo buduće drvo, međutim, naiđe oluja i odnese ga sa sobom. I tako hiljade i hiljade činioca koji mogu predstavljati uzrok oživljenja ili nestajanja. U takvom stanju Božiji zakoni i želje ne bi mogli dolaziti do svoga cilja, što je očigledna podložnost Boga zakonima, a istina je u tome da Bog ne potpada ni pod uticaj ni pod dominaciju ičega, jer: Ništa ne može presudu Njegovu pobiti. (R'ad, 41) Dakle, dokidanje, potvrđivanje, promjena, zamjena, smrt, život, novo, staro i sve druge stvari koje na se određeni način mijenjaju, prate jedno čvrsto načelo, koje je nazvano glavna Knjiga. U skladu s tim zakonom, dešavaju se navedene promjene, a sve zarad stizanja do određenog cilja.
Ako kažemo da Božija djela ne slijede nikakav sistem, već se dešavaju stihijski, bez ikakve dobrobiti, rezultat takvog vjerovanja je stav da ovim svijetom ne upravlja jedna upraviteljska moć koja bi povezala sva stvorenja, a istina je da cijela Kreacija slijedi jednog Upravitelja i to se dešava na temelju Istine i dobrobiti: Mi nismo stvorili nebesa i Zemlju i ono što je između njih njih da bismo se igrali. Mi smi ih stvorili na istini, ali većina ovih ne zna. (Duhan, 38 i 39)
Dakle, možemo zaključiti da Uzvišeni u svakom vremenu i za svako razdoblje ima Knjigu, propis i odredbu. Iz toga napisanog, šta želi On dokida, a šta želi učvršćuje. Međutim, istovremeno zauvijek ima nepromjenljivu odredbu koju je nemoguće dokinuti, i svi događaji svijeta se crpe iz nje. U skladu s tim, propis dokidanja i pritvrđivanja je opći propis, po kojem se odvijaju sva dešavanja unutar granica vremena i trajanja. U isto vrijeme Uzvišeni o svemu ima čvrstu i nepromjenljivu odredbu i propis, koja zanavijek postoji. Naprimjer, sva materijalna bića potpadaju pod opći zakon pokreta. To znači da je zakon pokreta opći, postojan i nepromjenljiv, i sva materijalna bića ga slijede.
Iz ove druge tačke dolazi se do zaključka da Božije određenje ima dvije vrste: Određenje koje se može mijenjati, i određenje koje je nepromjenljivo. Na temelju ovoga u dovama možemo čuti molbe: “Bože, ukoliko sam kod Tebe nesretnik, pa izbriši mi ime i učini me sretnim, zaista Ti dokidaš šta želiš i učvršćuješ šta želiš, i zaista kod Tebe je glavna Knjiga.” Jasno je da ovim riječima želimo reći: “Bože, ukoliko je moje ime u određenju koje se može promijeniti, pa promijeni ga i upiši ga u određenje nepromjenjivo.”
Ovo su objašnjenja koja nudi Allame Tabatabai u komentaru navedenih ajeta. Molimo Uzvišenog da vam pomogne i učini vas uspješnim, a za ovog velikana molimo od Boga oprost, milost i zadovoljstvo.