Selam. Previše razmišljam o svemu što me boli, kako da islamski riješim ovaj problem, jer uvijek mislim na najgore?
1 Odgovor
Razmišljanje je samo po sebi veoma bitna i važna, temeljna vrijednost. Stvarni čovjekov život i prava sreća zavise od razmišljanja. U mjeri koliko razmišlja čovjek je u životu bliži stabilnosti i savršenosti. Što se više udalji od razmišljanja, to će biti nestabilniji, nesigurniji i bliži razini životinja. Ako je tako, u čemu je problem kad čovjek od mnogo razmišljanja o svemu i svačemu počne patiti i želi se svega proći?
Odgovor je jasan: Čovjek zbog nedostatka misli i pravilnog razmišljanja poseže za maštanjem i psihološkim insinuacijama i misli kako sve to spada u razmišljanje. Ne, ovo sigurno ne spada u razmišljanje, već je to bacanje u naručje maštarijama, a jedini način spasa iz takve situacije je početi ispravno razmišljati.
Da bi ovo pitanje razjasnili ukratko ćemo navesti razliku između razmišljanja i ostalih spoznajnih aktivnosti. Nakon što sagledamo ispravno poimanje razmišljanja, moći ćemo se pomoću njega izbaviti iz svake nemile okolnosti, i obezbijediti tako svojim dušama sladak i ugodan život, a daleko odbaciti patnju, tugu i bolove. Oslanjajući se na Uzvišenog Boga, te na moći i sposobnosti koje imamo, trebamo se korak po korak, iz trena u tren približavati stvarnoj sreći i zbiljskom životu.
Život nije do li znanje na ispitu,
što znanja više ima života je više.
Naš je život nad životom hajvana,
Otkud – otud što ima više znanja.
(Rumi)
Rumi nam u ova dva distiha ukazuje da čovjekov život i duša nisu ništa drugo do obaviještenost. Prema tome, onaj čiji nivo obaviještenosti bude veći biće životniji i duševniji. Zato je čovjekov život vrjedniji od životinjskog. Ukoliko želimo biti ljudi i živjeti ljudski, trebamo više razmišljati i naviknuti se na razmišljanje.
Razmišljanje – šta je to?
Bez upotrebe kompliciranih termina, proces razmišljanja ili struktura razmišljanja se veoma lahko mogu predstaviti kroz tri načela:
– obraćanje pažnje na ono što se želi
– istraživanje osnova
– otkrivanje nepoznanice
Čovjek najprije uzima u obzir ono do čega želi stići, što želi shvatiti, ono što trenutno ne poznaje ili ne razumije dobro. Naprimjer, želi kupiti neki materijal, ali ne zna koji je dobar, a koji loš. To je upravo trenutak ili stanje upravljanja pažnje ka željenom. Nakon njega, čovjek prelazi u proces korištenja podacima, zakonima i pravilima koje poznaje i koje mu mogu pomoći, te ih odmah pretresa. U navedenom primjeru postavlja pitanje: koji su odlučujući uvjeti da bi neki materijal važio za dobar? Sebi odgovara da su to čvrstoća, procenat i odnos određenih sastojaka, poštovanje određenih standarda, boja, upotrebljivost… Nakon nabrajanja ovih podataka i njihovog poređenja sa željenim predmetom, nepoznanica se pretvara u izvjesnost, u nešto što je poznato. Čovjek shvata da je određeni materijal ono što želi.
Dakle, razmišljanje je umna radnja koja polazi iz jedne tačke, kreće se u krugu određenih stavki vršeći analitički pregled, i završava se na jednoj tački. U skladu s ovim objašnjenjem, razmišljanje predstavlja uklanjanje nejasnoća na temelju niza određenih poznanica.
Iluzija, imanigacija – šta je to?
Krenimo od primjera. Iz želje da stupi u brak, osoba predstavi u umu lice jedne djevojke ili mladića, misleći da je dobro s njom/s njim stupiti u brak. Nakon toga, misli se upravljaju na kupovinu kuće u kojoj će zajedno živjeti. Odmah zatim um pristupa obavljanju kupovine potrebnih kućnih stvari: tepiha, zavjesa, namještaja. Nakon toga razmišlja o omiljenom autu, o izletima, uspjehu, djeci, penziji, starosti, putovanju oko svijeta… Nakon jednog ili više sati provedenih u svijetu iluzija, osoba se vraća u svijet stvarnosti. Upita li sebe koji je rezultat ovih nekoliko sati razmišljanja, neće imati odgovora. Zašto? Jer, iako se krenulo od određene postavke, nije se išlo preciznim sistemom, već se bez istraživanja, bez upoređivanja, nasumice prelazilo s tačke na tačku. Kako ova umna aktivnost nema nikakvog rezultata osim umora, mislilac se ljuti na samoga sebe. Moždane ćelije se počinju buniti: kakvih li samo glupih i besmislenih misli!
Međutim, naš se čovjek ne obazire na to što nije razmišljao, već misli kako je upravo obavio “jednu umnu igru” i tako vara samoga sebe, nazivajući razmišljanje igrom. Da bi se izbavio od ovakve vrste umnih iluzija, čovjek treba da se potrudi da prepozna misao. Upoznavanjem misli on im određuje ispravan pravac i staje na put maštanju i iluzijama. Ništa na svijetu ne može čovjeka spasiti ove bolesti, osim ispravnog razmišljanja, i shvatanja šta je to razmišljanje.
Ponekad, zbog neke neugodnosti, psihičke teškoće ili porodičnih problema, čovjeka obuzme rastrojenost koja mu oduzima moć ispravnog azmišljanja. U takvom stanju čovjek je poput onoga ko padom s visine slomi ruku ili nogu, te se polomljenim udom ne može normalno koristiti dok ne potraži medicinsku pomoć i dobije potreban tretman. Misao i psiha su slični udovima: dogodi se da iskoče iz svoje prirodne orbite usljed nekih vanrednih slučajeva ili događaja, pa čovjek ima potrebu obratiti se specijalisti, kako bi se uznemirena psiha i poljuljani um pod znanstvenim plaštom vratili u normalno i funkcionalno stanje.
Put islama je put logike i razuma, put slijeđenja znanja. Jednom prilikom je jedan čovjek rekao Poslaniku, s.a.v.a., da bi volio da mu on da savjet. Poslanik ga je prije nego mu je dao savjet tri puta pitao da li će se savjeta pridržavati, na što je čovjek odgovorio potvrdno. Nakon toga dobio je sljedeći savjet: “Kada odlučiš nešto uraditi, prvo dobro razmisli kakav ima ishod.” Poslanik, s.a.v.a., ga je htio upoznati sa svjetlom razmišljanja koje posjeduje u sebi, da bi uvijek pred sobom imao osvijetljen put.
Dakle, put islama je put razmišljanja, umovanja i traženja lijeka za svaku bol na za to odgovarajućem mjestu. Budite uspješni, ako Bog da.