Sellam. Imam 20 godina i od prilike prije par sedmica imam strah za svoje roditelje. Strah me je za dana kada Allah dz.s. ih uzme Sebi. U tim momentima imam ogroman napad straha i placem, a kroz suze molim Gospodara da njihove grijehe oprosti ili meni prepise ,jer sam zaista mnogo veza za njih i imam strah od gubitka. Znam da taj dan mora doći, ali od skora imam taj strah… Svaku noc prije spavanja i u toku dana i u tim momentima molim Allaha dz.s. da nas sve uputi na Pravi put i da nam svima ako Bog da oprosti nase grijehe. Nekada često se zapitam zasto to mora da se desi i strah me da sa tim preispitivanjem cinim veliki grijeh… Takodjer svake noci ucim Fatihe i Ajetul Kursiji i druge sure i molim Gospodara da nam svima ako Bog da podari zdravlja, srece i da nas uputi na pravi put. Interesuje me da li taj strah koji imam i sto placem kada razmisljam o tome da li je to vid sihra ili pokusaja sejtana da oslabi moju vjeru prema Gospodaru ili nesto slicno. Trudim se da o tome ne razmisljam, ali kada pogledam svoje roditelje nekako mi samo dodje da razmisljam o tome i strah me da osvane novi dan bez njih…
1 Odgovor
Esselamu alejkum, poštovani!
Bliska relacija koja postoji između vas i vaših roditelja zapravo je preporučena u časnom Kur’anu i u mnogobrojnim ajetima odmah nakon poziva na monoteizam (temeljni princip vjere), poziva se na dobročinstvo prema roditeljima, kao što se može vidjeti u sljedećem ajetu:
وَقَضَى رَبُّكَ أَلَّا تَعْبُدُوا إِلَّا إِيَّاهُ وَبِالْوَالِدَيْنِ إِحْسَانًا إِمَّا يَبْلُغَنَّ عِنْدَكَ الْكِبَرَ أَحَدُهُمَا أَوْ كِلَاهُمَا فَلَا تَقُلْ لَهُمَا أُفٍّ وَلَا تَنْهَرْهُمَا وَقُلْ لَهُمَا قَوْلًا كَرِيمًا
Gospodar tvoj određuje da nikoga osim Njega ne obožavate i da prema roditeljima dobročinstvo činite. Kad jedno od njih dvoje, ili oboje, kod tebe starost dožive, ne reci im ni: “Uh!” – i ne diži glasa na njih, i obraćaj im se riječima poštovanja punim. ( Isra’, 23)
Također i u sljedećim ajetima
قُلْ تَعَالَوْا أَتْلُ مَا حَرَّمَ رَبُّكُمْ عَلَيْكُمْ أَلَّا تُشْرِكُوا بِهِ شَيْئًا وَبِالْوَالِدَيْنِ إِحْسَانًا
Reci: “Dođite da vam kažem šta vam Gospodar vaš propisuje: da Njemu nikoga ravnim ne smatrate, da roditeljima dobro činite, (An’am, 151)
وَإِذْ أَخَذْنَا مِيثَاقَ بَنِي إِسْرَائِيلَ لَا تَعْبُدُونَ إِلَّا اللَّهَ وَبِالْوَالِدَيْنِ إِحْسَانًا
I kada smo od sinova Israilovih zavjet uzeli da ćete se jedino Allahu klanjati, i roditeljima, i bližnjima, i siročadi, i siromasima dobročinstvo činiti, (Bekare, 83)
Nema sumnje da je monoteizam temeljno načelo svih vjera i glavni Poslanikov slogan koji je obznanio na početku svog pozivanja kazavši: “Recite – nema boga osim Allaha i bit ćete spašeni.”
Nije skriveno da vjera, a posebno islam, ima i druga načela, poput poslanstva i proživljenja, bez kojih je vjera nezamisliva. Uz sve to Kur’an u spomenutim ajetima dobročinstvo roditeljima stavlja odmah iza monoteizma da bi naglasio njegovu vrijednost. Roditelji su posrednici našeg stvaranja i Uzvišeni Bog posredstvom njih dvoje poklonio nam je postojanje, koje je osnova svakog dobra. Ako oni budu mnogobošci, časni Kur’an kaže da ne prihvatamo njihov poziv u širk, ali se prema njima moramo milostivo ophoditi.
وَإِنْ جَاهَدَاكَ عَلَى أَنْ تُشْرِكَ بِي مَا لَيْسَ لَكَ بِهِ عِلْمٌ فَلَا تُطِعْهُمَا وَصَاحِبْهُمَا فِي الدُّنْيَا مَعْرُوفًا وَاتَّبِعْ سَبِيلَ مَنْ أَنَابَ إِلَيَّ ثُمَّ إِلَيَّ مَرْجِعُكُمْ فَأُنَبِّئُكُمْ بِمَا كُنْتُمْ تَعْمَلُونَ
A ako te budu nagovarali da drugog Meni ravnim smatraš, onoga o kome ništa ne znaš, ti ih ne slušaj i prema njima se, na ovome svijetu, velikodušno ponašaj, a slijedi put onoga koji se iskreno Meni obraća; Meni ćete se poslije vratiti i Ja ću vas o onome što ste radili obavijestiti. (Lukman, 15)
Iz ovoga se jasno vidi da je milostivost prema ocu i majci poželjna i od Boga zapovijeđena.
Druga stvar jest strah od gubitka roditelja, a da bi ga se riješili, treba da uradite nekoliko stvari:
Pažnja na odnos s Bogom
U sebi treba da ojačamo osjećaj da je Uzvišeni Bog glavni u svijetu poretka i da list s drveta ne otpadne bez Njegovog odobrenja. On je naš oslonac i najbolji prijatelj i pomagač. On nas voli najviše od svih. Prema predaji, Božija ljubav prema Svojim robovima sedamdeset je puta veća od ljubavi koju majka ima prema djetetu.
Kazano je hazreti Davudu – kada bi grešnici znali koliko ih volim, umrli bi od uzbuđenja.
Bog nas je stvorio da stignemo do savršenstva pa stoga treba da znamo da je naš Stvoritelj najbolji oslonac i čuvar, najmilostiviji i nikada udaljen od nas, niti nas ikada ostavlja same. Treba da ispravimo svoju relaciju s Bogom, On nam je dao sve blagodati, uključujući oca i majku, a ljubav prema njima usadio u srce. Uz Njega nikada nismo sami i oslanjanjem na Njega nikada ne gubimo.
On je pomagač koji nas nikada ne zaboravlja niti je od nas udaljen. Svjestan je svih naših prednosti i nedostataka i nikada nas ne zaboravlja, iako mi zaboravljamo Njega. Mi zaboravljamo na sebe, ali Bog nas ni na trenutak ne zaboravlja, otac i majka nas zaborave, ali Bog nikada. Stoga treba da znamo da je On dostojan oslanjanja i da treba na Njega da se oslonimo. Sve ovo sam rekao zato što nas uz Boga i Njegovu ogromnu milost i ljubav koju ima prema nama ništa ne treba pokolebati i obeshrabriti.
Ako su nam roditelji milostivi, Bog je tako dao i svaki drugi oblik blagodati. Ako nam se nešto i oduzme, zasigurno je i u tome dobro za nas jer nas On nije zaboravio. Kada su nam roditelji živi, treba da to koristimo i ne treba da se zamaramo da ćemo ih izgubiti. Isto je i kada smo zdravi – treba da koristimo to zdravlje i ne treba da dozvolimo da nas u tome spriječi misao da jednog dana možda nećemo biti zdravi jer se tako samo mučimo. To Uzvišenom Bogu nije milo niti je razumu prihvatljivo.
Smrt je dio života, a ne njegov kraj. U vezi sa smrću također treba da znamo da je smrt most prema Bogu, Džennetu i smiraju. Svi smo putnici koji se kreću prema tom mostu, kući svjetlosti i Bogu. Svakim smo danom bliži, ali zbog svojih pogrešnih zamisli i vezanosti za Ovaj svijet ne volimo otići. Smrt tijela i oslobađanje od nevolja i briga ono je što nas okružuje na Ovom svijetu, stoga Kur’an u časnoj suri Ankebut kaže:
وَمَا هَذِهِ الْحَيَاةُ الدُّنْيَا إِلَّا لَهْوٌ وَلَعِبٌ وَإِنَّ الدَّارَ الْآخِرَةَ لَهِيَ الْحَيَوَانُ لَوْ كَانُوا يَعْلَمُونَ
Život na ovome svijetu nije ništa drugo do zabava i igra, a samo onaj svijet je – život, kad bi samo oni znali! (Ankebut, 64)
Upravo zbog toga se u islamskoj predaji kaže: Da znamo pravu istinu o smrti, postali bismo njezin zaljubljenik, kada bismo imali ispravnu predodžbu o smrti umjesto straha, dobro bismo se pripremili.
Zbog islamskih učenja i truda Božijih poslanika i ugodnika smrt ne vidimo kao nestajanje. Život nakon smrti nastavlja se, ali u drugim uvjetima, koji su bolji, uz uklanjanje svih ograničenja.
Imam Ali, mir s njim, kaže: “Tako mi Boga, bliskost smrti Talibovog sina veća je od bliskosti djeteta majčinim prsima.” Također, u drugoj islamskoj predaji kaže se: “Smrt za vjernika je poput uklanjanja prljave odjeće s tijela i oslobađanja teških okova i lanaca i oblačenja odjeće s najmirisnijim mirisima umjesto toga.
U jednoj predaji smrt se poredi sa snom koji iskusimo svaku noć, osim što je u ovom slučaju smrt ta koja nas približava zbilji. Prema tome, možemo kazati da je smrt početak boljeg života, a ne kraj postojanja, to je samo kraj ograničenja i teškoća.
Strah od vlastite smrti
Smrt i Onaj svijet jesu zbilje, pa se promišljanje o njima u vjerskoj tradiciji smatra vrijednim činom i na taj način se naša srca uvjeravaju u Božije obećanje, smanjuje se vezanost za Ovaj svijet, a strah iz srca nestaje, dok ljudi naklonjeni Ovom svijetu i modernisti navode ljude da zaborave na smrt.
Antropolog Ernest Becker napisao je knjigu naziva Poricanje smrti, u kojoj kao glavnu misao ističe razlog zašto nam je smrt tako strašna, pa navodi da se izbjegava priča o smrti u vrijeme modernizma. Govore da djeca ne idu na sprovode, da im se ne govori kada neko umre, da ne oblače crnu odjeću, ili da roditelji u prisustvu djece ne oblače crnu odjeću, ili ako djeca shvate da je neko umro, da im se kaže da je otišao na putovanje i da će se vratiti. Dakle, od djetinjstva se skrivaju ovako važne istine, ne trude se da sami o njoj razmišljaju niti da djeci daju ispravne informacije i upravo ovo je uzrokovalo da smrt bude nepoznanica i samim time zastrašujuća.
Sjećanje na smrt s gledišta vjerske tradicije poželjno je i Bog za to nagrađuje. Božiji Poslanik, s. a. v. a., kaže:“Bog voli onoga ko mnogo smrt spominje.” Također kaže: “Najbolji je ibadet sjećanje na smrt, a najbolje promišljanje jeste sjećanje na smrt.” Naravno, to sjećanje ne treba biti kao sjećanje na nešto iznenadno, opasno i nepoželjno, već kao jedna istina života, životna zbilja svakog čovjeka, sudbina od Boga propisana. Smrt je most našeg susreta s Uzvišenim Bogom i okorištavanje savršenijim stupnjem života i Božijim blagodatima. Najbolji lijek i sredstvo odbrane od misaonih opsesija jest sjećanje na Boga.
Kao što je kazano u časnom Kur’anu:
الَّذِينَ آمَنُوا وَتَطْمَئِنُّ قُلُوبُهُمْ بِذِكْرِ اللَّهِ أَلَا بِذِكْرِ اللَّهِ تَطْمَئِنُّ الْقُلُوبُ
(…) one koji vjeruju i čija se srca, kad se Allah spomene, smiruju – a srca se doista, kad se Allah spomene, smiruju! (Ra’d, 28)
Jedna od šejtanovih zamki jeste ta da nas zaokuplja prošlosti ili budućnosti da bi na taj način oduzeo od nas ono što je doista važno, a to je sadašnjost. Hazreti Ali, mir s njim, kaže: “Jučer je otišlo, sutra je nepoznato, ali danas je bogatstvo, pa stoga iskoristi svoje danas i iskoristite prilike ne pouzdavajući se pretjerano u budućnost.“
Treba da cijenimo sadašnjost i da ne dozvolimo da nam briga za budućnost ili žalost zbog prošlosti pokvari našu sadašnjost.
Otac i majka vrijedne su blagodati kojima treba da se okoristimo, a taj strah nas ne treba spriječiti da se koristimo blagodatima koje trenutno imamo.
Posebno kada se govori o mogućnosti gubitka roditelja čovjek mora sam sebi kazati da je smrt jedna od Božijih blagodati koju je On za nas odredio i svaki čovjek će okusiti smrt, a budući da je Bog Milostiv, onda je smrt sigurno za nas dobro. Smrt naših bližnjih njihovo je putovanje na odredište na koje i mi idemo, jer odredišta nam se ne razlikuju. Hazreti Ali, mir s njim, prolazio je pored skupine ljudi. Vidjevši ih u velikoj tuzi i boli, upitao je za razlog njihovog plača pa su mu rekli da se radi o gubitku najmilijih. Prišao im je da izrazi sućut i upitao da li su oni bili putnici? Potvrdno su mu odgovorili pa im je on na to rekao – pa i ovaj put su otišli na putovanje, ili će se vratiti ili ćete se vi njima pridružiti.
Dakle, vaša situacija nije povezana sa sihrom, radi se o duhovnom stanju u koje zapadaju mnogi ljudi. Ovo stanje šejtan iskorištava pa povećava brige do mjere da ljudi gube nadu.
Ovo stanje posljedica je uzroka poput: životni događaji i nedaće, smrt voljenih i rođaka, mentalni poremećaji, uočavanje opasnosti i okrutnosti i nemara u društvu ili abnormalna ovisnost djeteta o roditeljima.
U svakom slučaju, stanje nije pohvalno i treba pristupiti njegovom popravljanju.
Ukratko, ono što vam može pomoći u ovom slučaju jest sljedeće:
1. S obzirom na ono što smo kazali, ispravite svoju predodžbu o smrti jer smrt nije kraj već početak novog života. Smrt čeka sve nas i to je naše odredište, i ako je neko otišao, to ne znači da smo ga izgubili, nego je otišao ranije.
Prema zahtjevima materijalnog života, ljudi stare i da nema smrti, starost se ne bi mogla trpjeti. Koliko roditelja trenutno proživljava težak život u staračkom domu, daleko od svoje djece? Smrt je dostojanstveni prelazak s Ovog na budući svijet.
Smrt je Božija blagodat na kojoj treba zahvaliti. Smrt je voz koji nas približava Uzvišenom Bogu i Izvoru svekolikog dobra.
Smatrajmo Uzvišenog Boga svojim utočištem i vječnim osloncem, i razmišljajmo – ako imamo roditelje, Bog nam ih je dao, i da nije bilo Njegove milosti, možda bi milost roditelja prema nama nestala.
Sada je vrijeme da se okoristimo blagodatima, zabrinutost za budućnost ne smije biti prepreka da se okoristimo sadašnjošću.
Pretjerana zamišljena zabrinutost nema racionalnog i šerijatskog uporišta, radi se o šejtanovom pokušaju da zabrine ljude i na taj način ih udalji od truda za bolji ovosvjetski i onosvjetski život. Treba da prihvatimo ono na što ne možemo utjecati i sami sebi kazati da je sigurno Uzvišeni Bog u tome dao dobro za nas i ne treba se toliko s tim opterećivati. Borba protiv zakona koji su konačni nije racionalna, treba da budemo skromni naspram Božijih zakona i Njegove odredbe jer to je uvod za naš prosperitet.
2. Još jedna stvar koju ne treba zanemariti jest pitanje zabave i trošenje vremena za opuštanje tijela i duše. To je pravo tijela koje ima kod nas pa stoga i mnogi problemi proizlaze upravo zbog zanemarivanja tog prava.
3. Potrebno je i druženje s prijateljima i onima koji nam pružaju smiraj. Ovo je veoma naglašeno u kazivanjima, ali, nažalost, nije pretjerano zaživjelo u našim vjerskim zajednicama. Kao što se kaže u predaji: “Druženje s razumnim prijateljem daje duši život.”
4. Zikr La havle ve la kuvvete illa billah može pomoći u otklanjanju zabrinutosti i teškoća.
Svako dobro.
Prof. Šahrijar Sulejmani