Selam alejkum,
Dobio sam dolje postavljeno pitanje od muslimana koji spada u Ehlu sunnet vel džemat i ne znam kako da mu adekvatno odgovorim, pa bih Vas molio da mi pomognete.
A ti, o Ademe, i žena tvoja u Džennetu stanujte i odakle gdje god hoćete jedite, samo se ovom drvetu ne približujte, da se prema sebi ne ogriješite! (7, 19)
Dakle, ako bi uzeli da analiziramo ovaj ajet primijetit ćemo da Allah, dž.š., pominje riječ “samo”. To “samo” bi značilo da je to bilo jedino što Adem, a.s., i njegova žena nisu smjeli učiniti, a oni su to uradili. Osim ako ćemo se služiti trikovima pa svaliti krivicu na ženu ili zmiju. Dakle, Adem je prekršio ono što je Allah dž.š. tražio od njega. Dalje sam Allah, dž.š., kaže da ako to učini ogriješit će se, što je Adem, a.s., i učinio.
Ovom prilikom bih pitao kako šitski izvori gledaju na pomenuti događaj?
1 Odgovor
Na početku je potrebno ukazati na to da je riječ o naučnom i tefsirskom pitanju u vezi sa kojim postoje različita mišljenja i stavova, ne samo kada su u pitanju sunijski i šijski učenjaci. Štaviše, moguće je da među sunijskim komentatorima postoje različiti stavovi, kao što je moguće da postoje i među šijskom ulemom. Isto se tako dešava da dva alima, šijski i sunijski, po nekom pitanju imaju isti stav, a u isto vrijeme da se obojica razlikuju u stavovima koje zauzimaju alimi njihovih mezheba. Za ovakve situacije postoji dosta primjera.
Ovo govorim da bih ukazao da ne treba ići za tim kakav je sunijski ili šijski stav, već pitanje treba razmotriti putem dubokog sagledavanja Kur'ana i korištenjem čvrstih vjerskih načela i Poslanikova sunneta, uz čuvanje poslaničkog položaja. Zbog toga što je riječ o naučnom pitanju sa terena kur'anskog komentara, i zbog toga što u vezi s njim postoji čitav niz izmišljenih hadisa, ukratko ću iznijeti izlaganje Allame Tabatabaija koje donosi u komentaru Kur'ana El-Mizan fi tefsiri-l-Kur'an.
Unaprijed se izvinjavam ukoliko tekst bude malo duži, jer je i ranije nekoliko prijatelja postavljalo slična pitanja, pa temu želim obuhvatiti sa različitih aspekata i tako izaći u susret većem broju pitaoca.
Hazreti Ademova priča
Pitanje Ademovog Dženneta i onoga šta se u njemu dogodilo spominje se na tri mjesta u Časnom Kur'anu: u suri Bekare od 35. do 39. ajeta, u suri E'araf od 19. do 25. ajeta i u suri Ta Ha od 115. do 126. ajeta. Kontekst nabrojanih ajeta, posebno ajeta koji ukazuju na sami početak događaja (Zaista ću na Zemlji postaviti namjesnika) ukazuje nam na sljedeće:
– Adem je stvoren, kao prvo, da živi na zemlji, da na njoj umre i u nju bude pokopan. To što ga je izvjesno vrijeme Uzvišeni Allah nastanio u Džennetu bilo je privremenog karaktera, te radi određenog cilja i ispita koji je Allah odredio.
– Put postajanja zemaljskim tekao je tako što je najprije bio smješten u Džennet da bi se u njemu pokazala njegova prednost nad melecima, odnosno da bi melecima postala jasna njegova podobnost za halifu i namjesništvo Božije na zemlji. Meleci su zbog njegove veličine dobili naredbu da mu učine sedždu. Ademu je bilo zabranjeno primicanje jednom drvetu u Džennetu. Međutim, šejtanovim poticanjem on mu se ipak približava i kuša ga, usljed čega se i njemu i njegovoj drugi ukazuju intimna mjesta. Na kraju prelazi na zemlju.
– Ova dva intimna mjesta bila su centri očitovanja svih životinjskih skolonosti, jer su iziskivali uzimanje hrane, što rezultira rastom. Iblis nije imao nikakvog drugog cilja osim da ih njima dvoma otkrije.
– Kada su hazreti Adem i Hava bili spušteni u džennet (koji se nalazio na zemlji, dakle, nije riječ o ahiretskom Džennetu), nisu u njemu boravili dovoljno dugo da bi im se ukazali nedostaci jer su još uvijek bili pod uticajem duha uzvišenijeg svijeta, kao i zbilja percepiranih u svijetu duša i meleka. Nisu bili uprljani ovosvjetskim uticajima. Usljed toga Kur'an ukazuje: Da bi im otkrio ono što im je bilo skriveno. (E'araf, 20.) Dakle, hazreti Adem i Hava su tako kratko bili na zemlji da još nisu opazili svoje nedostatke (stidna mjesta). Dakle, tek su počeli boraviti u Džennetu.
Otkrivanje nedostatka u zemaljskom životu dogodilo se posredstvom toga što su jeli sa drveta, što je jedna od neodložnih odredbi Božijeg stvaranja, uzvišeno je Njegovo ime. Argument ovoj tvrdnji su Božije riječi: ovaj je doista neprijatelj tebi i tvojoj ženi, zato nikako ne dozvoli da on bude uzrok vašem izlasku iz dženneta. (Ta Ha, 117) Također i zbog toga što je rečeno: i izvede ih iz onoga u čemu su bili. (Bekare, 36) Bog im je oprostio grešku, oni su se pokajali, tj. učinili tevbu, a prirodnim tokom stvari nakon tevbe, kada im je već primljena, bilo je za očekivati da budu vraćeni tamo gdje su i bili – ali oni nisu vraćeni, već su doživjeli pad na zemlju. Da osuđenost na življenje na zemlji nije bilo konačno Božije određenje, koje se trebalo dogoditi uzimanjem hrane sa drveta i otkrivanjem stidnih mjesta, i da je s druge strane bilo moguće vraćanje u isto džennetsko mjesto, trebalo je nakon tevbe koju su Adem i Hava učinili, i nakon Božijeg oprosta da se vrate u Džennet, jer tevba briše tragove grijeha.
Dakle, postaje jasno da razlog Ademovog i Havinog izlaska iz Dženneta nije bila počinjena greška, već otkrivanje nedostatka njih dvoje. Dakle, tim otkrivanjem, njih dvoje više nisu mogli ostati na mjestu na kojem su bili, iako je otkrivanje posljedica greške, a greška se dogodila posredstvom Iblisa i posljedica je njegovog nagovaranja. U suri Ta Ha, na početku kazivanja o ovom događaju se kaže: A već smo bili s Ademom prisegli; ali on je zaboravio, i nije odlučan bio. (Ta Ha, 115.)
Nameće se pitanje o kakvoj je prisegi s Ademom riječ. Moguće je u odgovoru navesti nekoliko stvari:
– Ne približavaj se drvetu. Ali se vas dvoje ne približavajte ovom drvetu pa da budete od nasilnika! (Bekare, 35.)
– Upozorenje o šejtanovom neprijateljstvu. Ovaj je zaista neprijatelj tebi i tvojoj ženi. (Ta Ha, 117.)
– Riječ je o općoj i sveobuhvatnoj prisegi. Mi smo od vjerovjesnika zavjet njihov uzeli, i od tebe, i od Nuha, i od Ibrahima, i od Musaa, i od Isaa, sina Merjemina smo čvrst zavjet uzeli. (Ahzab, 7.)
Analiza navedenih mogućnosti
Allame Tabatabaji kaže da prva mogućnost ne može biti ispravna zbog toga što nam Kur'an daje do znanja da je Adem, a.s., u trenutku dok je jeo plod toga drveta, bio svjestan Božije zabrane, dakle, on to nije zaboravio. Gospodar vaš vam zabranjuje ovo drvo samo zato da ne biste meleci postali ili da ne biste besmrtni bili. (E'araf, 20) Da bi zatim šejtan dodao: i zaklinjaše im se: “Ja sam vam, zaista, savjetnik iskreni!” Dakle, i Adem, a.s., i šejtan su u toku razgovora o zabranjenom drvetu bili svjesni Božije zabrane. Međutim, u gore navedenom ajetu Bog o prisegi kaže: Ali on je zaboravio.
Što se tiče druge mogućnosti, da se prisega i dogovor tiču toga da ne slijede šejtana, jer im je on otvoreni neprijatelj, ma koliko da je mogućnost velika, ipak, ono što je rečeno o zaboravu prisege ne slaže se s onim što je rečeno u ovom ajetu. Uzvišeni opominje Adema i Havu riječima: Ovaj je zaista neprijatelj tebi i tvojoj ženi, dok u ajetu o prisegi kaže: A već smo bili s Ademom prisegli; ali on je zaboravio, i nije odlučan bio. Dakle, zaborav je doveden u vezu samo sa hazreti Ademom. U skladu s ovim, ni druga mogućnost ne može biti prihvaćena.
Treća mogućnost, koja dolazi do izražaja ukoliko se ajetima posveti veća pažnja, ukazuje da je posrijedi upravo sveobuhvatna prisega koja je uzeta od cijelog čovječanstva, a od svih poslanika je uzeta još čvršće. Zbog toga se u suri Ta Ha u 124. ajetu kaže: Od Mene će vam uputa dolaziti, i onaj ko bude slijedio uputu Moju neće zalutati i neće nesretan biti. A onaj ko okrene glavu od Knjige Moje, taj će teškim životom živjeti i na Sudnjem danu ćemo ga slijepim oživjeti. Ono što se kao zaključak nameće nakon upoređivanja ove dvije skupina ajeta jeste da se riječima: A onaj ko okrene glavu od Knjige Moje, taj će teškim životom živjeti ukazuje na zaborav prisege. Prirodno je da prisega koju je Adem zaboravio jeste prisega o Gospodstvu Božijem i robovanju samo Njemu, uzvišeno je ime Njegovo. Svakako, kada se kaže “Adem” ne misli se samo na Adema, već na vrstu čovjeka, tj. na sve ljude, kao što se ni riječima i pouči Adema imenima svim, ne misli samo na Adema već na to da svi ljudi, do Sudnjega dana u sebi imaju mogućnost da budu poučeni tim imenima.
Dakle, greška koja se nalazi u odnosu na ovu prisegu jeste da čovjek previdi ili bude nemaran naspram Gospodovog položaja, i da se zaokupi sobom ili bilo čime što ga zaokuplja sobom poput položaja i dunjalučkih ukrasa, pa da na taj način zaboravi i udalji se od Boga.
Možemo postaviti pitanje kako to da je nesretan i tjeskoban život na Ovom svijetu rezultat zaboravljanja i zanemarivanja prisege date Allahu? Da bi bilo jasno o čemu je riječ potrebno je opsežno objašnjenje o tome da ukoliko čovjek uzme u obzir Dunjaluk, sa svim onim što je na njemu: i dobrim i lošim, i lijepim i ružnim i niskim i vrijednim – vidjet će da on ne pripada samo vjernicima niti samo npr. idolopoklonicima, već je riječ o zbilji zajedničkoj objema skupinama, i vjernicim i nevjernicima, i obje se one njime koriste. Drugo, svijet, kao Božije stvaranje može se uzeti u razmatranje na dva načina. Oba pristupa imaju sebi svojstvene tragove, a posmatrač ili uživa u blagodati ili je njima mučen.
Svijet možemo gledati kroz prizmu pobožnjaka, kao zbilju koja predstavlja Božije djelo, koje osim pojavnog aspekta, kojeg opažamo svojim vanjskim čulima, ima i unutarnju, ezoterijsku zbilju. Pojavno ide u paru suprotnosti, poput smrti i života, zdravlja i bolesti, bogatstva i siromaštva, ugodnosti i muke… Ovako je u svijetu koji čovjeka okružuje, a i unutar njega samog kao dijela svijeta. Unutarnji aspekt svijeta je Božije djelo, a Božije djelo nije ništa drugo do ljepota i dobrota. Dakle, i siromaštvo je lijepo poput posjedovanja. Smrt je vrijedna poput života. Oskudica je jednako vrijedna kao i imetak.
Mevlana je to lijepo spjevao:
Napor blago donese, jer u naporu je milost,
Misao se osvježi, pošto tijelo se napati.
O brate, u mjestu tmurnu i studenom,
Strpiti se u tugi, nemoći i bolu,
Izvor je života i pehar ushićenja
A povrh tih visina sve ispravno je.
Ti preobrati usred napora skriveni
U proljeće napori bujaju ti njima
Pod ruku s tugom, srasti sa strahom
U smrti svojoj dugi život moli sebi.
Promjenjivost materije svijeta i fenomen usavršavanja proizlaze iz kolizije i suprotnosti. Da nje nema svijet nikada ne bi mogao da se usavršava. Ne bi se desilo da svakog trenutka ima neku novu ulogu i novi lik. Dakle, sa aspekta pobožnih ljudi svijet nije ništa drugo do ljepota, dobrota, usavršavanje. Sve što jeste je omiljeno i voljeno. Takvog čovjeka ništa na svijetu ne može rastužiti. Ni od čega nema straha niti strepnje. Ako nešto ne voli, to je ono što je Bog naredio da se ne voli, a ne nešto drugo. Ovo je pogled vjernika, u vezi kojeg Bog kaže: onaj ko bude slijedio uputu Moju neće zalutati i neće nesretan biti. Problem će gledati ili kao rezultat ili kao uvod za usavršavanje, slično čovjeku koji prima injekciju. Injekcija i skalpel stvaraju bol, ali pacijent zna da je to ili za vraćanje zdravlja ili zbog sprječavanja bolesti. Tako da ne samo da nije razočaran, već plaća liječnike i na kraju im se zahvaljuje.
Nevjernički pogled na svijet je osoben po tome što se na svijet gleda kao na nezavisnu cjelinu, koja nema ništa drugo mimo onoga što je vidljivo. Zbog toga nevjernik bol smatra boli, bolest je uvod u smrt, a smrt je kraj i gubitak svih užitaka, sreće, bogatstva, što je samo po sebi najveća muka. Svakim korakom i svakim trenutkom koji je prošao, smatra se bližim bolnoj provaliji koja se naziva grob. Užitak koji završava stvara bol i tugu. Tuga zbog gubitka djeteta, imetka ili položaja ga ubija. Ljude smatra neovisnim i da bi stigao do položaja pred njima spreman je na stotine podilaženja. Da bi se sačuvao njihovog zla čini stotine podmuklosti. Međutim, koje god lukavstvo da učini, vidi da mu ono ne pomaže. Zato je u stalnoj nesigurnosti i nestrpljivosti. Sudbina mu je gorka, svaki dan gori je od prethodnog. Poput voska kraj vatre i on je u stalnom procesu otapanja. Posjeduje osobine kao uskogrudnost, nestrpljivost, izobličenost izgleda, kako Kur'an kaže: On srce njegovo stegne i umornim učini kao da čini napor da na nebo uzleti. (En'am, 125) Dakle, što se više uspinje, cilj mu se čini daljim, a ne vidi puta za povratak.
Postaje jasno da su zaboravljanje ugovora i prisege date Bogu, te nesreća i tjeskoban život jedna zbilja sa dva lica, ili drugačije rečeno, nesreća i tjeskoba ljudi izviru iz zaborava prisege date Bogu. Ispostavilo se da je zaboravljeni ugovor upravo ona zbilja spomenuta u 124. ajetu sure Ta Ha. Podsjećanje na ugovor spominje se u 38. ajetu sure Bekare gdje se kaže: A ko bude slijedio uputu Moju, pa za njih nema straha, niti će oni tugovati.
Ukoliko je sadržaj spomenutih ajeta postao jasan, zaključuje se da je zabranjeno drvo takvo da približavanje njemu ide zajedno sa teškoćama i tjeskobom u životu. Nesreća u tome je zaborav položaja Gospodara svjetova. Kao da je Adem, a.s., htio spojiti drvo i ugovor kojim se prisegnuo, pa da ima i jedno i drugo (tj. i teškoću i tjeskobu sa nezaboravljanjem ugovora), dočim nije mogao i ispalo je da zaboravi ugovor i da dospije u teškoće zemaljskog života, što je nadoknadio tako što se pokajao Allahu. Treba napomenuti u vezi kur'anskih riječi pa da budete od nasilnika (Bekare) da je komentar dat u suri Ta Ha gdje se daje do znanja da se pod zulmom (nasilje) ne misli na neposlušnost Bogu, što bi se smatralo grijehom, već se misli na muku, teškoću u životu, pa se kaže: ne dozvoli da on bude uzrok vašem izlasku iz dženneta, pa da se onda mučite. (Ta Ha) Ovo mučite je ponovno objašnjeno time da prije nego pojedete sa zabranjenog drveta vas dvoje nećete biti ni gladni, ni goli, ni žedni, niti ćete imati teškoća: U njemu nećeš ni ogladnjeti, ni go biti, u njemu nećeš ni ožednjeti, ni žegu osjetiti. Drugim riječima, ukoliko izađeš iz Dženneta zbog uzimanja plodova zabranjenog drveta čeka te glad, golotinja, žeđ i žega. Ovo je suštinska potreba materijalnog svijeta i nemoguće je od nje pobjeći.
Sada je jasno da je zabrana bila za dobro onoga kome se brani, zabrana kojom se daje do znanja šta ga čeka ukoliko se približi drvetu i pojede njegove plodove. Nije to bila zabrana Gospodara, da bi se suprotstavljanje ubrojalo u neposlušnost i prekršaj. Adem i Hava, a.s., su sebi učinili nasilje, sebe gurnuli u muku i teškoće, a nisu Bogu pokazali neposlušnost. Dokaz tome je sljedeće: ukoliko bi bila riječ o takvoj zabrani Gospodara, da bi približavanje drvetu bilo grijeh, onda bi nakon toga što je njihovo pokajanje bilo prihvaćeno trebalo da budu vraćeni u Džennet, jer rezultat tevbe, tj. pokajanja je brisanje tragova i posljedica grijeha i vraćanje onog koji se pokajao na mjesto ili položaj na kojem je bio prije pokajanja. Međutim, Adem nije vraćen u Džennet, što znači da je prirodna posljedica jedenja plodova zabranjenog drveta nemogućnost povratka u mjesto iz kojeg su izašli.
Naredna činjenica je da su Adem i Hava šejtana vidjeli svojim očima, te prevara nije bila u formi vesvese ili srčanog nagovaranja. Veoma je važno uzeti u obzir da ovaj događaj ne treba posmatrati poput bilo kakvog, običnog dešavanja. Ademov slučaj, tj. približavanje drvetu, jedenje ploda i na kraju dospijevanje u probleme, na prvi pogled izgledaju neispravno, ali odredba i mudro Božije upravljanje propisuje za Adema i njegove potomke uzvišenije i bolje savršenstvo i sreću, koji su iznad toga dženneta, ali do kojeg se može doći upravo ovim putem i nikako drugačije. Drugim riječima, po srijedi je muka i tjeskoba uz koju idu last i prostranost. Zar nije Allah objavio da želi na zemlji postaviti namjesnika, i da su se meleci zapitali: zar ćeš za namjesnika postaviti nekoga ko će krv proljevati i smutnju širiti?! Bog nije zanijekao ovu konstataciju, nije rekao: ” E nije tako!” Već rekao je: Zaista znam ono što vi ne znate, nakon čega je uslijedilo poučavanje imenima. Kada su vidjeli tu veličinu, taj kapacitet, meleci su shvatili i pred Ademom učinili sedždu. Među zbiljama i imena kojima je poučen Adem, bila je i zbilja da će nakon grijeha nakon krvoprolića čovjek biti vraćen na prvobitni položaj. Ta zbilja je tevba, povratak Allahu. Dolazak Adema na zemlju, nailazak na problem raskrižja sreće i nesreće, čovjeka vodi Božijoj blizini, do savršenstva i sreće, prema kojoj je prvi Džennet poput kapi u poređenju sa beskrajnim okeanom. Shvatanje potrebitosti i niskosti čovjeka s jedne, te moći, veličine i uzvišenosti Boga s druge strane, moguće je samo u ovom, materijalnom životu. Uvid u Božija imena kao što su: Onaj koji oprašta, Koji pokriva, Svemilosni, Milostivi i sl., moguć je jedino u ovakvom životu punom teškoća i tjeskobe.
Dakle, Adem, a.s., mora u skladu sa mudrom, božanskom odredbom poći tim putem i doći u svijet prirode, da bi mogao prolazeći kroz teškoće i prepreke stići do mjesta čiju vrijednost ne zna niko osim Boga. Pečat poslanstva, hazreti Muhammed, s.a.v.a., i svi veliki Božiji poslanici su rezultat ovog Ademovog pokreta i njegovog zalaganja.
Ukoliko se čovjek usredsrijedi i precizno razmotri Ademov slučaj, uočit će između ostalog da je veliki broj hadisa o ovoj temi izmišljen i lažan. Temelj tih izmišljenih hadisa predstavlja stav kojeg o hazreti Ademu imaju nemuslimani, stav koji niti odgovara položaju hazreti Adema niti mudrom upravljanju Božijem nad postojećim Svijetom, i nad onim koji treba biti namjesnik i dokaz Božiji na zemlji, i čiji potomci na zemlji trebaju do Sudnjega dana Boga obožavati.
Ukoliko ipak niste stigli do svoga odgovora, slobodno nam se obratite a mi ćemo još opširnije i detaljnije iznijeti objašnjenje Allame Tabatabaija.
prof. Akbar Eydi