Esselamu Aljekum
Pitao me jedan moj sunitksi Brat, kako mi mozemo sa vama Sijama biti braca kad ja ne vjerujem u Imamet. On je nasao u jednoj Sitskoj Knjigi ko nevjeruje u Imamet da je Kjafir. Ja mu nisam mogao odgovorit na ovu Temu. Molim va da mi to pojasnite kako bih ja to njemu mogao objasnit. Hvala unaprijed. Selamu Aljekum i Salvat na Ehli Bejt a.s.
1 Odgovor
U ime Boga, Milostivog, Samilosnog
Es-selamu alejkum ve rahmetullahi ve berekatuhu
Poštovani, da bi rasvijetlili ovu temu obratite pažnju na nekoliko tačaka
1. Znanječe jedinstva i bratstva
Jedinstvo ima smisla ondje gdje postoje zajedničke tačke i razlike, u suprotnom jedinstvo nema smisla. Stoga, ako dvije skupine imaju zajedničke tačke i razlike, mogu u zajedničkim stvarima ostvariti jedinstvo, a u isto vrijeme biti privrženi onim stvarima koje ih razdvajaju od drugih. Kada četiri škole Ehli-sunneta ne bi imale nikakve razlike, onda ne bi imalo smisla da ih nazovemo “četiri škole”. Ili, ako kod šija ne bi postojali sljedbenici četiri, sedam i dvanaest imama ne bi se ni dijelili na te skupine. Pa prema tome, jedinstvo je okupljanje oko zajedničkog radi jačanja pred onima koji su neprijatelji tim zajedničkim stvarima. To je metod vjere, Kur'ana i razuma. Zrav razum presuđuje u korist jedinstva. Da li danas države koje radi zajedničke koristi potpisuju razne sporazume imaju zajedničke stavove o svemu? Naravno da nemaju. Prema tome, u islamu postoje zajednička uvjerenja poput tevhida – obožavanja jednog Boga, poslanstva posljenjeg Poslanika, proživljenja i Sudnjeg dana, namaza i okretanja ka kibli, hažda i stotine drugih, a posebno vjerovanje u Kur'an koji je osovina svih muslimana. Da li postoji musliman koji ne prihvaća Kur'an i njegove neupitne propise? Ako je Kur'an osovina i knjiga Božijih zapovijedi u koju vjeruju svi muslimani, onda obraćanje toj Knjizi može biti činilac jedinstva na što ukazuje i sam Kur'an. Također, Kur'an nam nudi načine riješavanja problema nastalih usljed razlika i sukoba muslimana i pripadnika drugih vjeroispovijesti. Časni Kur'an svoje sljedbenike poziva na jedinstvo sa sljedbenicima Knjige riječima:
اللَّـهِ دُونِ نمِّ بَابًا أَرْ بَعْضًا بَعْضُنَا يَتَّخِذَ وَلَا شَيْئًا بِهِ كَشْرنُ وَلَا اللَّـهَ إِلَّا نَعْبُدَ أَلَّا وَبَيْنَكُمْ بَيْنَنَا سَوَاءٍ كَلِمَةٍ إِلَىٰ تَعَالَوْا الْكِتَابِ أَهْلَ يَا قُلْ
Reci: “O sljedbenici Knjige, dođite da se okupimo oko jedne riječi i nama i vama zajedničke: da se nikome osim Allahu ne klanjamo, da nikoga Njemu ravnim ne smatramo i da jedni druge, pored Allaha, bogovima ne držimo!” (Ali Imran, 64)
U ovom ajetu nekoliko stvari postaje jasno:
– Osovine jedinstva
Osovine jedinstva su: a) Tevhid i obožavanje jednog Boga, b) poricanje mnogoboštva i sujevjerja i c) izbjegavanje podjele društva na dvije skupine: gospodare i podanike.
– Pridržavanje načela
Kur'an je zapovijedio da ako sljedbenici Knjige ovo ne prihvate, muslimani se tog načela moraju držati i prvi ne započinjati sukob s njima. Ovo načelo treba poštivati i po njemu djelovati.
– Odgovor sljedbenika knjige
Nažalost oni nisu pozdravili ovaj poziv Časnog Kur'ana, već su odgovorili na sljedeći način: “Mi vjerujemo i postupamo onako kako smo zatekli svoje očeve da čine.”
Dakle, jedinstvo ne znači nemati nikakvih razlika u vjeri i mišljenju jer u tom slučaju jedinstvo nema smisla zato što u ovoj pretpostavci ono već postoji.
– Odgovor Kur'ana:
Poslanik, s.a.v.a, im je odgovorio: “Pa čak i kada su vaši očevi bili u neznanju i neupućeni?”
Ovo je suprotno razumu, znanju, fitretu čovjeka i zajedničkom društvenom životu ljudi.
Kada Časni Kur'an poziva sljedbenike knjige, koji ne prihvataju Poslanika islama niti bilo koji vjerski propis islama, na jedinstvo oko tri stvari, pa kako onda da muslimani zbog nekoliko razlika ne mogu ostvariti jedinstvo? Takav govor je zbog nepoznavanja temelja vjere i Ku'rana, ili iz onog razloga kojeg su dali sljedbenici knjige – da će slijediti ono što su slijedili njihovi preci, pa tako nisu spremni prihvatiti poziv islama čak i kada je potpuno razuman.
2. Značenje vjerovanja i nevjerstva
Kur'an je iznio jedno univerzalno načelo koje ističe vjeru. Ona je vjerovanje u sve ono što je Bog spustio, objavio i razglasio ljudima podsredstvom Poslanika, s.a.v.a. S druge strane, za nevjersto je spomenuo da je to izabiranje i poricanje ili drugim riječima da se neki propisi prihvataju (ne u potupnosti), a neki poriču o čemu svjedoče mnogi ajeti u Kur'anu, a ovdje je dovoljno spomenuti 2. i 151. ajet sure Nisa’. Ako neko ne prihvata samo neki od propisa i zakona islama on je nevjernik i izašao je iz islama, u to nema nikakve sumnje jer je to izričito rečeno u Kur'anu.
3. Uslovi vjerovanja i poricanja
Ako se obratimo svom fitretu i kao ljudi poželimo percipirati ispravno značenje vjerovanja i poricanja vezano za neku temu, razum odmah presuđuje da prihvatimo i vjerujemo u ono u čiju istinitost smo sigurni, pa prema tome znanje i svjesnost su temeljni uslovi svakog prihvatanja ili poricanja. U suprotnom nema vrijednosti ako nešto prihvatamo i poričemo jer istina neke stvari nije bila percipirana, pa da bi bila prihvaćena ili odbačena. Časni Kur'an naglašava ovaj ljudski i razumni metod riječima:
وَلاَ تَقْفُ مَا لَيْسَ لَكَ بِهِ عِلْمٌ
Ne povodi se za onim što ne znaš! (Isra, 36)
Uzvišeni Bog dao je čovjeku sredstva spoznaje, pa je samim tim on i dužan saznavati i spoznavati. Ako čovjek o nečemu nema znanje onda nema ni odgovornost u pogledu prihvatanja i poricanja, ali to ne znači da ne treba istraživati, jer muslimani su dužni istraživati vjeru u granicama svojih mogućnosti i na Sudnjem danu bit će pitani zašto nisu istraživali da bi na kraju to prihvatili ili porekli. Dakle, neznanje ne poriče temu istraživanja.
4. Promjena kible
Da bi naglasili prethodno rečeno ukazat ćemo na promjene kible i njezinu filozofiju:
وَكَذَلِكَ جَعَلْنَاكُمْ أُمَّةً وَسَطًا لِّتَكُونُواْ شُهَدَاء عَلَى النَّاسِ وَيَكُونَ الرَّسُولُ عَلَيْكُمْ شَهِيدًا وَمَا جَعَلْنَا الْقِبْلَةَ الَّتِي كُنتَ عَلَيْهَا إِلاَّ لِنَعْلَمَ مَن يَتَّبِعُ الرَّسُولَ مِمَّن يَنقَلِبُ عَلَى عَقِبَيْهِ وَإِن كَانَتْ لَكَبِيرَةً إِلاَّ عَلَى الَّذِينَ هَدَى اللّهُ وَمَا كَانَ اللّهُ لِيُضِيعَ إِيمَانَكُمْ إِنَّ اللّهَ بِالنَّاسِ لَرَؤُوفٌ رَّحِيمٌ
I tako smo od vas stvorili pravednu zajednicu da budete svjedoci protiv ostalih ljudi, i da Poslanik bude protiv vas svjedok. I Mi smo promijenili kiblu prema kojoj si se prije okretao samo zato da bismo ukazali na one koji će slijediti Poslanika i na one koji će se stopama svojim vratiti – nekima je to bilo doista teško, ali ne i onima kojima je Allah ukazao na Pravi put. Allah neće dopustiti da propadnu molitve vaše. – A Allah je prema ljudima zaista vrlo blag i milostiv. (Bekare, 143)
Ovaj ajet iznosi jednu od filozofija promjene kible od Bejtul mukadesa na Kabu, kako bi postalo jasno koji su to istinski sljedbenici Poslanika, a koji negoduju prilikom nove zapovijedi zbog svog unutarnjeg nevjerstva. Ako je poricanje i neprihvatanje u srcu radi se o licemjerima, a ako je ispoljeno radi se o otpadnicima od vjere. Ne postoji razlika između ove dvije skupine u pogledu poricanja, iako su licemjeri opasniji za muslimane.
Ovo potvrđuje da je vjera te izvanjska i unutarnja uputa bespogovorno slijeđenje Uzvišenog Boga, Njegovog Poslanika i Objave, a njihovo poricanje i negiranje nevjerstvo i licemjerstvo (kufr i nefak) pa makar se radilo samo o jednom islmskom propisu.
5. Značenje nevjerovanja u imamet i njegovo poricanje
Iz svega što smo rekli postaje jasno na što misle oni koji kažu da je poricanje imameta jednako nevjerstvu. Zanči, ako neko na temelju istraživanja dođe do spoznaje da je imamet Alija i jedanaest njegovh nasljednika objavljen Poslaniku i podsredstvom njega oglašen narodu, ali ta osoba ili skupina uz znanje o istinitosti toga ipak porekne – biva nevjernik. Jer to poricanje vraća se na poricanje vjerovjesništva, a ne imameta. Poricanje vjerovjesništva je nevjerstvo, a imamet je predmet poricanja, a ne propis. U poricanju poslanstva – što rađa nevjerništvo – nema razlike u imametu, kibli ili nekoj drugoj temi. Ali ako pojedinac ili skupina nemaju znanje o proglasu Alijevog imameta i njegovih nasljednika i doista ne zna da li je to objavljeno od Boga i Poslanika, njegovo poricanje nije nevjerstvo, jer se radi o poricanju zbog neznanja. U skladu sa rečenim poricanje ima smisla i daje značenje kada je u pitanju znanje, tj. da osoba zna da je nešto istina i svjesno, iz inata je poriče. Kur'an o svjesnom poricanju kaže sljedeće:
وَإِذْ قَالُواْ اللَّهُمَّ إِن كَانَ هَذَا هُوَ الْحَقَّ مِنْ عِندِكَ فَأَمْطِرْ عَلَيْنَا حِجَارَةً مِّنَ السَّمَاءِ أَوِ ائْتِنَا بِعَذَابٍ أَلِيمٍA kad su oni rekli: “Bože, ako je ovo zbilja istina od Tebe, Ti pusti na nas kamenje s neba kao kišu ili nam pošalji patnju nesnosnu!” (Enfal, 32)
Ovo je upravo ona istina koja uzrokuje nevjerstvo i bolnu kaznu, jer kada postane potpuno jasno da je propis od srane Uzvišenog Boga oni su spremni da na njih padne kamenje s neba ili da osjete bolnu patnju, ali neće prihvatiti propis objavljen od strane Boga.
Ovakva vrsta poricanja je poricanje vjerovjesništva i povod nevjerstva i bolne kazne. Da takva poricanja uzrokuju nevjerstvo u to ne sumnja niti jedan musliman, a doista oni koji poriču imamet nikada nisu stekli znanje o njemu. Naravno, ako neko stekne to znanje pa porekne, nevjernik je.
prof. Akbar Eydi