Dova za određene vjernike

U islamskim tekstovima, kao što se prenosi dova za vjernike uopćeno, prenosi se i dova za određenu skupinu vjernika i navođenje osoba, odnosno njihovo imenovanje u dovi. Ova vrsta dove ima drugačiji ukus i učinak na duh onog koji je upućuje nego što je to bio slučaj s dovom koja je bila upućena za sve vjernike općenito. Ovaj oblik dove uklanja ono što se možda vremenom od negativnih osjećaja nataložilo u odnosima vjernika, pojedinaca i skupina. Tako vjernik kad od Allaha moli milost i oprost za svoju braću koju imenuje i predstavlja u dovi, i kad traži od Allaha ispunjenje njihovih potreba, rješenje teškoća i ispunjenje obaveza, počinje da ih voli, a sve što je u sebi osjećao protiv njih od zavisti, zlobe i odbojnosti ponekad, nestaje.

Dova u ovakvom obliku ima tri vida. Prvi vid ovakve dove povezuje onog koji je upućuje s Allahom. Drugi vid povezuje ga sa širokim prostorom muslimanskog ummeta, od onih koji danas žive na Zemlji pa kroz cijelu historiju. Treći vid povezuje ga s braćom, poznanicima i bližnjima, što je, također, široki prostor čovjekovog života.

U islamskim tekstovima veliki značaj pridaje se ovoj vrsti određivanja i imenovanja u dovi.

U nastavku, spomenut ćemo neke od skupina tekstova, onako kako su zabilježeni u hadiskim zbirkama.

1. Dova upućena za vjernike u tajnosti

Od Ebu Abdullaha Sadika, a.s., prenosi se da je rekao: “Dova čovjeka za svog brata u tajnosti čini obilnom opskrbu i otklanja nesreću!”[1]

Od Ebu Džafera Bakira, a.s., prenose se sljedeće riječi: “Najbrža dova po odazivu jeste dova čovjeka za svog brata u tajnosti!”[2]

Od Ebu Halida Kummata prenosi se da je rekao: “Ebu Džafer, a.s., je rekao: ‘Najbrža dova po uspjehu u odazivu jeste dova brata za svog brata u tajnosti. On otpočne s dovom za brata, a melek zadužen za njega kaže: Amin, i tebi dva puta toliko!’”[3]

Sakuni posredstvom Sadika, a.s., prenosi sljedeće riječi Božijeg poslanika, s.a.v.a.: “Nema dove na koju se brže odgovori od dove koju čovjek u tajnosti uči za drugog!”[4]

Džafer ibn Muhammed Sadik, a.s., posredstvom svojih očeva prenosi sljedeće riječi Božijeg poslanika, s.a.v.a.: “O Ali, četverici se dove ne odbijaju: pravednom vladaru imamu, roditelju za dijete, čovjeku koji uči dovu za brata (po vjeri) u tajnosti i onom kojem je nepravda učinjena. Tad Allah Uzvišeni kaže: ‘Tako Mi siline Moje i uzvišenosti, uistinu ću ti pomoći, pa makar to malo i pričekalo!’”[5]

Od Božijeg poslanika, s.a.v.a., prenose se i ove riječi: “Kad neko uputi dovu za vjernika u tajnosti, melek kaže: ‘I tebi isto tako!’”[6]

Humran ibn A‘jun kaže: “Ušao sam kod Ebu Džafera i rekao mu: ‘Posavjetuj me!’ ‘Savjetujem ti’, kazao je on, ‘bogobojaznost, i dobro se čuvaj zbijanja šala, jer to odnosi dostojanstvo i obraz čovjeku. Čini potajno dovu za braću svoju, jer to donosi opskrbu!’, i to je ponovio tri puta!”[7]

Muavija ibn Ammar prenosi sljedeću izjavu Ebu Abdullaha, a.s.: “Dova za brata u tajnosti donosi onom ko je upućuje opskrbu i otklanja od njega nevolju, dok melek govori: ‘I tebi isto tako!’”[8]

2. Dova za četrdeset vjernika

U tekstovima se prenosi i dova za četrdeset vjernika poimenično, prije negoli čovjek uputi dovu za sebe.

Od Alija ibn Ibrahima, s njegovim nizom prenosilaca od Ebu Abdullaha, a.s., prenosi se sljedeće: “Ko u svojoj dovi prethodno spomene četrdeset vjernika, a zatim zamoli i za sebe, dova će mu biti uslišana!”[9]

Od Omera ibn Jezida prenosi se da je rekao: “Čuo sam Ebu Abdullaha, a.s., kad je rekao: ‘Ko prethodno uputi dovu za četrdeset ljudi od svoje braće prije negoli je uputi za sebe, bit će mu uslišana dova za sve njih i za njega!’”[10]

3. Davanje prednosti drugima u dovi

Ebu Ubejde prenosi ovu Suvejrovu izjavu: “Čuo sam Alija ibn Husejna kako kaže: ‘Meleci kad čuju vjernika kako upućuje dovu za svog brata vjernika u tajnosti, ili kako ga spominje po dobru, govore: Divan li si ti brat svom bratu – moliš se za njegovo dobro, a on nije uz tebe, i spominješ ga po dobru: Allah ti je za to dao dvostruko od onog što si za njega molio, i pohvalio te za dvostruko od onog kako si ti njega pohvalio. Ti si u prednosti nad njim!’”[11]

Junus ibn Abdurrahman prenosi od Abdullaha ibn Džundeba da je on čuo Ebul-Hasana Musaa da je rekao: “Onaj koji upućuje dovu za svog brata vjernika u tajnosti bude dozivan s obzorja neba: ‘Za svako dobro koje tražiš tebi pripada stotinu hiljada toga!’”[12]

Ibn Ebi Umejr prenosi da je Zejd Nursi rekao: “Bio sam s Muavijom ibn Vehebom jednom prilikom dok je on činio dovu. Ja sam pratio njegovu dovu i primijetih da on za sebe ne moli ni jednom jedinom riječju, već zapazih da moli za jednog po jednog čovjeka iz najudaljenijih krajeva, i sve ih poimenice spominje, kao i imena njihovih očeva, i tako sve dok ne nabroja veliku skupinu ljudi. Rekoh mu: ‘O amidža, vidjeh čudo?!’ ‘A šta te to začudilo od onog što si vidio?!’, upitao je on. Rekoh: ‘Tvoje davanje prednosti braći u stvarima kao što je ova, i tvoje nabrajanje jednog po jednog čovjeka (…)?!’ On mi reče: ‘Nemoj se čuditi ovome, sine brata mog, jer ja sam čuo Imama Sadika, a.s., (…) kako kaže: Ko uputi dovu za svog brata u njegovom odsustvu, njega doziva melek s najnižeg neba: O robe Božiji, tebi pripada sto hiljada puta onoliko koliko si molio (…)!”[13]

Husejn ibn Ali, a.s., od svog brata Hasana, a.s., prenosi sljedeće riječi: “Vidjeh svoju majku Fatimu kako je započela namaz u svom mihrabu u noći uoči petka, i jako dugo je činila ruku i sedždu, sve dok se ne pojavi svjetlost zore. Čuo sam je kako moli za vjernike i vjernice, i imenom ih proziva i mnogo za njih moli, a za sebe ništa ne moli, pa joj rekoh: ‘Majko, zašto ne moliš za sebe kao što moliš za druge?’ Rekla mi je: ‘Sine – prvo komšijska, pa onda vlastita kuća!’”[14]

Ebu Natana posredstvom Alija prenosi izjavu njegovog oca, koji je rekao: “Vidio sam Abdullaha ibn Džundeba u takvom stanju da od tog stanja ljepšeg nisam vidio: neprestano su mu ruke bile dignute ka Nebesima, dok su mu suze tekle niz obraze, sve dok ne bi na zemlju pale. Kad se pojavio među ljudima, ja mu rekoh: ‘O Ebu Muhammede, ne vidjeh stanja ljepšeg od tvog?!’ ‘Tako mi Allaha’, rekao mi je, ‘dove sam upućivao samo za braću. To je zato što mi je Ebul-Hasan Musa ibn Džafer, a.s., rekao da ko uputi dovu u tajnosti za svog brata u vjeri, bude pozvan s Arša: I tebi stotinu hiljada puta više!, te nisam želio da ostavim stotinu hiljada puta veće zajamčeno dobro zbog jednog za koje ne znam hoće li mi biti uslišano ili neće!’”[15]

Abdullah ibn Sinan kaže: “Naišao sam pokraj Abdullaha ibn Džundeba pa ga zatekoh da stoji na ogoljeloj litici, a bio je već u dubokoj starosti, i vidjeh ga kako dovu upućuje i u njoj govori: ‘O Allahu, za toga i toga, o Allahu za toga i toga, o Allahu za toga i toga (…)’, tako da ih zbog mnoštva njihovog nisam uspio ni pobrojati! Kad je predao selam, rekoh mu: ‘O Abdullah, nisam nikad vidio stanja ljepšeg od ovog tvog, s tim da ti zamjeram jednu stvar!’ ‘A šta mi to zamjeraš?’, upitao je, i ja sam mu rekao: ‘Moliš se za mnogo svoje braće, ali nisam čuo da si za sebe bilo šta molio?!’ ‘O Abdullah’, kazao je on, ‘čuo sam našeg predvodnika Sadika, a.s., kako kaže: Ko bude upućivao dovu za svog brata vjernika u tajnosti, bit će dozivan s obzorja neba: Tebi, o čovječe, pripada stotinu hiljada puta više nego što si tražio za svog brata! Zbog toga ne volim ostaviti stotinu hiljada puta zajamčeno dobro zarad jednog za koje ne znam hoće li biti uslišano ili neće!’”[16]

Ibn Ebi Umejra prenosi od nekih njegovih drugova sljedeće riječi: “Isa ibn A‘jun imao je običaj da se, kad obavlja hadž i kad stane na Arefatu, preda dovi za svoju braću, sve dok ne bi nabrojao velik broj ljudi. Nato su mu neki rekli: ‘Trošiš svoj imetak, i tijelo umaraš, a kad dođeš na mjesto gdje se iznose potrebe Allahu, predaš se dovi za svoju braću, a sebe zapostaviš?!’ On je rekao: ‘Ja sam čvrsto uvjeren u dovu meleka za mene, ali u sumnji sam za svoju dovu za sebe!’”[17]

Od Ibrahima ibn Ebil-Belada (ili od Abdullaha ibn Džundeba) prenosi se da je rekao: “Bio sam na Arefatu, pa kad sam krenuo, sretoh Ibrahima ibn Šuajba, te ga poselamih, a bio je ranjen u jedno oko, a ono njegovo zdravo oko crveno kao ugrušak krvi. Rekoh mu: ‘Ranjen si u jedno oko, a ja se brinem i za tvoje drugo – trebao bi malo umanjiti plač!’ ‘Ne, tako mi Allaha, o Ebu Muhammede’, rekao mi je, ‘nisam danas za sebe uputio ni jednu dovu!’ ‘Pa, za koga si molio?’, upitao sam, a on mi je rekao: ‘Molio sam za svoju braću. Čuo sam Ebu Abdullaha, a.s., kad je rekao: Ko bude molio za brata u tajnosti, Allah će za njega zadužiti meleka koji će govoriti: I tebi dvostruko toliko!, pa sam htio da ja molim za braću, dok melek moli za mene. Jer, ja sam u sumnji u svoju dovu za sebe, ali ne sumnjam u dovu meleka za mene!’”[18]