Djelovanje i dova dva su ključa Božije milosti

Uzvišeni Allah dao nam je u ruke dva ključa kojima otvaramo riznice Njegove milosti i kojima tražimo Njegovu opskrbu i obilje. Ova dva ključa su djelovanje i dova, i nijedno ne može bez onog drugog. Djelovanje nije neovisno o dovi, niti je dova neovisna o djelovanju, zato nije ispravno da se čovjek zadovolji samo dovom, a ostavi se djelovanja.

Bilježi se od Božijeg poslanika, s.a.v.a., da je rekao u oporuci Ebu Zerru, r.a.: “O Ebu Zerre, onaj koji dovu čini bez djela jeste poput onog koji odapinje strijelu bez tetive!”[1]

Imam Sadik, a.s., kaže: “Trojici se dova odbija: čovjeku koji sjedi u svojoj kući i govori: ‘Ja Rabb (o Gospodaru)! Opskrbi me!’ Pa mu se rekne: ‘Zar ti nisam dao put kojim ćeš tragati za opskrbom?!’”[2]

Isto tako, nije ispravno da se čovjek ograniči na djelovanje bez dove.

Od Božijeg poslanika, s.a.v.a., prenosi se sljedeće: “Allah ima robove koji rade, pa im On daje; drugi od Njega iskreno išću, pa i njima daje, a potom će ih sakupiti u Džennetu. Oni koji su radili reći će: ‘Gospodaru naš, radili smo, pa si nam i dao, a zašto si ovima dao?’ On će odgovoriti: ‘Vi ste oni Moji robovi kojima sam dao nagrade njihove i ništa im nisam zakinuo od njihovih djela, a ovi su Me molili, pa sam im dao i bogatim ih učinio – to je Moja dobrota koju dajem kome Ja hoću!’”[3]

Uzvišeni Allah učinio je dovu takvom da nadomješta čovjekov zaostatak u djelovanju, kako se čovjek ne bi samo na sebe oslanjao, te se obmanuo onim što mu je od snage i moći dato, kao i onim što izvršava od poslova. Prema tome, dova i djelovanje dva su najveća ključa kojima čovjek otvara vrata Božije milosti.

Međutim, ovdje nije mjesto za raspravu o djelovanju i o njegovoj vezi s Božijom milošću, a naspram veze između dove i riznica Božije milosti te veze djelovanja s dovom, s tim što ova veza uistinu spada u glavna islamska pitanja.

Uzvišeni Allah daruje ljude temeljem ovog dvoga zajedno – djelovanjem i dovom – što znači da Allah robovima daje putem onog što je kod njih i ono čega nema kod njih. Ono što je kod njih, to su njihovi napori, njihova djela i ono što ponude Allahu od truda i onog što potroše od svojih imetaka i sebe samih – a to je djelovanje, a ono čega nema kod njih jesu njihova potreba i ovisnost o Allahu te iznošenje potrebe i ovisnosti pred Allaha.

Svako od ovog dvoga predstavlja ključ Allahove milosti u čovjekovom životu i posredstvom ovog dvoga čovjek priziva Božiju milost: i onim što ulaže od svog truda, rada, sebe i imetka pred Allahom, i onim što iznosi pred Allaha od svojih potreba, siromaštva, neimaštine i nevolje.