Stepeni oholosti

Hukejm je rekao: “Pitao sam Imama Sadika o najnižem stepenu bezboštva (otpadništva, odstupanja), na šta on reče: ‘Najniži stepen bezboštva je oholost.’”[1]

Oholost (کبر) podrazumijeva stanje duše kada se čovjek uznosi, uzdiže i pravi većim od drugih. Učinak navedenog su djela koja čovjek čini, kao i tragovi koji se manifestiraju u spoljašnjem svijetu a zbog kojih se kaže “uzoholio se”. Ovo svojstvo nije isto što i samozadivljenost. Zapravo, kao što je istaknuto, ovo ružno svojstvo i ova poročna nečistoća čedo je i plod samozadivljenosti. Jer je samozadivljenost samoljublje, dok je oholost uznošenje i isticanje vlastite veličine u odnosu na drugoga. Kada čovjek u sebi uvidi neko savršenstvo, to u njemu proizvodi radost, i koketiranje, i želju za privlačenjem pažnje na sebe, a to stanje naziva se samozadivljenost. A kada pomisli da su drugi lišeni tog umišljenog savršenstva, onda sebe vidi odlikovanim, iznad drugih i kao nekoga ko ima prednost, a iz tog viđenja proizlazi stanje uznositosti i isticanja vlastite veličine, što se naziva “oholost“.

Sve se to događa u srcu i unutrašnjosti, a tragovi tog stanja vidljivi su na vanjštini. Ovi tragovi, bilo da se odražavaju na tijelu, u djelima ili u govoru, nazivaju se ohološću. Preciznije rečeno, čovjek koji je okrenut sebi postaje egoist; kada se egoizam pojača, postaje samoljubiv; kada samoljubivost dostiže gornju granicu, postaje hvalisavac.

Znaj da su svojstva duše, bilo da se tiču manjkavosti i poročnosti, bilo da se tiču savršenstva i vrlina, veoma delikatna i izmiješana. Zbog toga ih je veoma teško međusobno razlikovati. Stoga je moguće da se kod velike uleme javljaju neslaganja prilikom njihova definiranja, ili da je nemoguće definirati svojstva duše tako da definicija bude bez manjkavosti. Zato je bolje ove stvari prepustiti svijesti, a sebe osloboditi od okova osmišljavanja pojma i ne skretati od osnovne namjere i cilja.

Prema tome, treba znati da oholost ima stepene slične stepenima koje smo spomenuli u vezi sa samozadivljenošću. Oni stepeni koji su slični stepenima samozadivljenosti, budući da na tom mjestu nisu bili važni a ovdje jesu, u nastavku će biti spomenuti.

Šest je stepena oholosti sličnih stepenima samozadivljenosti; stepen oholosti zbog imana i istinskih vjerovanja, naspram čega je oholost zbog nevjerstva i neispravnih vjerovanja, stepen oholosti zbog duboko ukorijenjenih vrlina i pohvalnih svojstava, naspram čega je oholost zbog poročnih i pokuđenih ustaljenih svojstava, stepen oholosti zbog obavljanja vjerskih obreda, ibadeta i dobrih djela, naspram čega je oholost zbog počinjenih grijeha i loših djela.

Moguće je da je svaki od ovih stepena plod istog tog stepena samo zadivljenosti koja je u duši. Moguće je da oni imaju i neki drugi uzrok, o čemu će u nastavku biti riječi. Međutim, ono što ovdje posebno treba istaknuti jest oholost zbog vanjskih poslova, kao što su rodbinske relacije, imetak, prihodi, gospodstvo, položaj upravljanja itd.

Znaj da oholost, iz drugog ugla gledano, ima nekoliko stepena: prvi stepen je oholost prema Uzvišenom Bogu, drugi stepen je oholost prema vjerovjesnicima, poslanicima i evlijama, treći stepen je oholost prema Božijim zapovijedima – s tim da se posljednja dva stepena vraćaju na prvi stepen oholosti – četvrti stepen je oholost prema Božijim robovima, koji se u očima ljudi spoznaje također vraća na oholost prema Bogu. A što se tiče oholosti prema Uzvišenom Bogu, što je najodvratnija, najpogubnija i najveća razina oholosti, ona se javlja kod nevjernika, poricatelja i kod onih koji za sebe tvrde da su božanstvo. A nekada se takvi neki primjeri javljaju i kod nekih pobožnih ljudi, čije spominjanje nije prigodno. A ovo proizlazi iz krajnjeg neznanja, neupućenosti i neobaviještenosti kontingentnog bića o vlastitim granicama i položaju Nužnog bića.

Izvor: Ruhullah Musavi Homeini, Tumačenje 40 hadisa, Fondacija „Mulla Sadra“, Sarajevo, 2018., s perzijskog preveli: Amar Imamović i Lutfi Akbaš.

[1] Usûli Kâfi, sv. 2., str. 309., Kitâb imân we kufr, bâb kibr, hadis 1.