Šta znači postmodernizam?

Široka upotreba termina postmoderna i postmodernizam ukazuje na to da za njih nije moguće dati jednu univerzalnu i sveobuhvatnu definiciju. Štaviše, neki autori tvrde da ideja postmoderne nema nikakvu formu i definiciju.[1]

Možda ovdje nije toliko važno da objašnjavamo sve razlike i razilaženja u vezi sa značenjem spomenutih termina. Nema potrebe ni koristi da znamo koje razlike postoje između termina postmodernizam i postmoderna. Uprkos tome, ono što ima veći značaj u našoj raspravi jeste to da značenjska analiza spomenutih termina nudi dublje i bolje shvatanje stava postmodernizma prema vrijednostima.

Termin postmodernizam prvi put je upotrijebio Arnold Tojnbi godine 1939. Ideja o pojavi nove duhovne klime nakon modernizma javila se kod Tojnbija mnogo ranije, tj. 1934.[2]

Kasnije će taj termin, šezdesetih godina u Njujorku, upotrebljavati umjetnici i kritičari. Potom će ga evropski teoretičari upotrebljavati sedamdesetih godina. Žan-Fransoa Liotar, jedan od teoretičara, u svom čuvenom djelu The Postmodern Condition napao je kanonizirane i ustaljene mitove modernog doba, tj. ideju velike priče.

On je regularnu nauku i filozofiju smatrao nedostatnim u osiguravanju ljudskih sloboda. Također je vjerovao da takva nauka i filozofija nisu zrele za stvaranje jedinstvene metodologije proučavanja i propisivanja značajnih, generalnih i kosmopolitskih naučnih načela. U principu, postmodernistička teorija obuhvatala je kritiku naučnog eklekticizma i odbijanje univerzalnog fundamentalizma.[3]

Postmoderna, u posljednjem desetljeću, u svom univerzalnom značenju ukazuje na završetak blistavog perioda modernizma nakon njegovog zenita u dvadesetom stoljeću. Ona aludira i na jedan izrazito liberalistički pokret savremenog doba, koji, naravno, nije nimalo zahvalan i obećavajući.[4]

Unatoč tome, termin o kojem govorimo u savremenoj zapadnjačkoj kulturi podrazumijeva jednu vrstu konceptualne sumnje i začudnosti u većini djela, kako onih vrlo kompliciranih i problematičnih filozofskih škola, s jedne strane, tako i onih jednostavnih, s druge strane. Tako se možda trud na iznalaženju jedne jasne definicije tog termina doima nestvarnim i uzaludnim. Osim toga, među teoretičarima postoji velika prepirka u vezi s objašnjavanjem i preciznim definiranjem postmodernizma. Foster, jedan od analitičara postmodernizma, pri konceptualnoj analizi tog termina ukazao je na dvije vrste pristupa.

Prvi pristup, gdje se u definiranju i objašnjavanju tog termina postmodernizam stavlja nasuprot modernizmu, negira ga i zamjenjuje, i drugi pristup, kojeg predstavljaju kao pravac koji se naslanja na modernizam i nastaje iz njega. Za prvi pristup koristi se termin postmodernizam rezistencije, a za drugi postmodernizam reakcije. Za te pristupe koriste se i drugi nazivi poput opozicioni postmodernizam i afirmativni postmodernizam.

Prvi ruši modernizam i suprotstavlja mu se, a drugi, opet, nastoji da ga usavrši i nadogradi. Liotar je predstavnik prvog tipa postmodernizma, a Džejmson podržava drugi pristup.[5]

Osim ovih, postoji još jedan pristup postmodernizmu, s nešto umjerenijim načinom promišljanja od prethodna dva. Naime, na temelju tog pristupa postmodernizam niti ima karakter rušenja i zamjene, niti karakter usavršavanja i nadogradnje, nego ga treba prihvatiti kao reformatora modernizma. Predstavnik ovakvog pristupa jeste Zigmunt Bauman. On u konceptualizaciji postmoderne, prefiks post- ne koristi u vremenskom značenju.

Drugim riječima, prefiks post- nema značenje ‘poslije’. Isto kao što postmodernizam ne znači ‘ispod modernizma’ ili zamjena modernizma. S Baumanovog gledišta, ne možemo reći da je postmodernizam vremenski nastao onog trenutka kada prestaje modernizam. Osim toga, postmodernizam nije faktor nemogućnosti ostvarenja modernističkih pogleda. Ne može se reći da je s valom postmodernizma modernistička struja prestala postojati i da je nemoguće i dalje ostvarivati modernističke ciljeve i ideje.

Postmodernizam se javlja kada dugotrajna i vrijedna modernistička nastojanja pod utjecajem nestvarne i neumjesne mašte i bezidejnosti budu dovedena u bespuće i ćorsokak. Modernizam se u tom položaju predstavlja kao raspršivanje svih nada i nemoć svih pokušaja. U tom slučaju, postmodernizam treba da pokrene novi val i da postojeće stanje skrene u drugi smjer.[6]

Izvor: Sayyed Ahmad Rahnamayi, Okcidentalizam, Fondacija “Mulla Sadra”, Sarajevo, 2017., s perzijskog preveo Nermin Hodžić

[1] Neil j. Flinders, A Restorationist Views the Modernist/ Past Modenist Debate, p. 6. Časopis koji je izdat povodom trideset i devete godišnje konferencije Udruženja filozofije odgoja i obrazovanja Dalekog istoka, Amerika, Salt Lake City, 1990.

[2] Thomas Docherty, Postmodernism: A Reader (New York: Columbia University Press, 1993), p.1

[3] Madan Sarup, An Introductory Guide to Post-Structuralism and Postmodernism (US. University of Georgia Press, 2nd ed. 1993), p. 132.

[4] Lawrence Cahoone (editor), From Modernism to Postmodernism: An Anthology (Cambridge, Massachusetts, Blackwell, 1996), p. 10.

[5] Barry Smart, “Modernity, Postmodernity and the Present, in: Bryan&Turner”, Theories of Modernity and Postmodernity (London: Sage Publication, 1992), P. 24; Elizabeth Wood, Postmodernism (McGill University, Department of Culture and Values in Education, Course Pack, 1993).

[6] Zygmunt Bauman, Postmodern Ethics (Massachusetts, Blackwell Publishers, 7th ed. 2000), P. 10.