Riječ čovjek (insan) i njezini sinonimi u Kur'anu

Kad se govori o pojmu čovjek/ljudi u Kur’anu, nekim osnovnim uvidom mogu se pronaći sljedeće riječi: insan ( انسان ‒ čovjek), bešer ( بشر ‒ čovjek), nas ( ناس ‒ ljudi), unas ( اُناس ‒ ljudi), ins ( انس ‒ ljudi), enasijj ( أناسىّ ‒ ljudi), beni Adem ( بنى آدم – sinovi Ademovi).

Rasprava o ovim riječima iz aspekta etimologije i upotrebe, kakva je, naprimjer, rasprava o riječi insan ( انسان ) za koju neki kažu da je nastala od korijena uns ( انس ), dok drugi tvrde da je nastala od korijena nesjan ( نسيان ) nema neku važnost za razumijevanje značenja bilo koje od njih u smislu da su one zajednička imenica za jednu vrstu bića.

U svakom slučaju, znamo da je, naprimjer, riječ čovjek naziv roda koja se odnosi na svaku jedinku potomaka Ademovih te kakav je slučaj kod ostalih naziva rodova koji su ustanovljeni za razne vrste poznavanje leksičkog korijena ne utječe na razumijevanje značenja. I ako pretpostavimo da smo mogli iz leksičkog aspekta uz istraživanje pronaći neke potkrepljujuće činjenice koje govore o tome zašto je neko ustanovio ovaj izraz, to nam opet neće pomoći u razumijevanju značenja koje taj izraz nosi. Možda su ove rasprave korisne u etimologiji[1] ili lingvistici, ali iz aspekta tefsirske rasprave nemaju nikakvu važnost.

Naravno, među mufesirima ponekad postoje razlike u pogledu upotrebe ovih riječi, to jest da li su one sinonimi ili se međusobno razlikuju. Ako se razlikuju da li ta razlika tiče gramatike ili se tiče značenja? Naprimjer, neki su rekli u pogledu dvije riječi, insan ( انسان ) i bešer (بشر) da se one iz aspekta korijena međusobno razlikuju. Riječ bešer ( بشر) u svome korijenu znači ( بشرة ) “vanjština tijela’, tako da se više odnosi na vanjski aspekt čovjekovog bića, dok riječ insan ( انسان ) proizlazi iz riječi uns (انس – prisnost, bliskost), što je jedna od čovjekovih duhovnih dimenzija, tako da se više odnosi na duhovni aspekt čovjekovog bića, njegovo savršenstvo i vrlinu.

S obzirom na ono što smo spomenuli potrebno je kazati sljedeće: I uz pretpostavku da činjenice koje smo naveli o riječima, čak i u sadašnjem arapskom jeziku, budu uzete u obzir, ipak u pogledu upotrebe ovih riječi u Kur’anu, onoliko koliko smo mi istraživali, ne može se pronaći potvrda ovakvog stanovišta.

U Kur’anu se nalaze ajeti u kojima se čovjek ( انسان ) hvali, a također i u oni u kojima se on prekorava. Ako riječ insan ( انسان ) ukazuje na njegovo savršenstvo i vrlinu onda bi u sljedećim ajetima bila korištena riječ bešer, a ne insan:

إِنَّ الْإِنْسَانَ لَظَلُومٌ كَفَّارٌ

Čovjek je, uistinu, nepravedan i nezahvalan.[2]

إِنَّ ٱلۡإِنسَٰنَ خُلِقَ هَلُوعًا

Čovjek je, uistinu, stvoren malodušan.[3]

Također, na jednom mjestu se kaže: “Čovjeka (insan) smo stvorili od zemlje”, a na drugom mjestu navodi se isto ali koristeći riječ bešer, tako da ne primjećujemo nikakvu razliku glede upotrebe ovih dviju riječi. Razlog zbog kojeg se na jednom mjestu koristi riječ insan ( انسان ), a na drugom riječ bešer (بشر) možda i razumijemo. Naime, katkad retorika zahtijeva korištenje sinonima. Ponekad ovakvu suptilnu upotrebu sinonima razumijevaju oni koji imaju prefinjen i izoštren osjećaj za jezik, a ponekad se ona ne može objasniti. Međutim, pošto smatramo da je Kur’an objavljen na najvišem retoričkom stupnju, onda vjerujemo da su i jedan i drugi izraz bili prikladni upravo ondje gdje su i upotrijebljeni.

Jedina razlika koja postoji u pogledu upotrebe riječi insan (انسان ) i bešer (بشر) je u tome što se riječ insan ( انسان ) ne koristi za množinu i ime je roda u jednini, dok se riječ bešer (بشر) koristi kao naziv roda i u jednini i u množini:

قُلْ إِنَّمَا أَنَا بَشَرٌ مِّثْلُكُمْ

Ja sam samo čovjek poput vas…[4]

A u drugom ajetu stoji:

وَإِذْ قَالَ رَبُّكَ لِلْمَلَائِكَةِ إِنِّي خَالِقٌ بَشَرًا مِنْ صَلْصَالٍ مِنْ حَمَإٍ مَسْنُونٍ

I kad Gospodar tvoj reče melekima: „ Ja ću stvoriti čovjeka od ilovače, od blata ustajalog…“[5]

ثُمَّ إِذَآ أَنتُم بَشَرٌۭ تَنتَشِرُونَ

I potom se vi ljudi širite posvuda.[6]

Ovdje je riječ bešer ( بشر) upotrijebljena u jednini, ali se ova razlika tiče gramatike i potpuno je konvencionalnog karaktera. Riječi nas ( ناس ), unas ( اُناس ), ins ( انس ) imenice su množine, ali imaju različitu upotrebu: riječ nas ( ناس ) odnosi se na ljude općenito, a riječ unas (اُناس) se obično koristi za neku skupinu ljudi. U priči o hazreti Lutu njegov narod kaže o njemu i vjernicima:

اِنَّهُمْ اُنَاسٌ يَتَطَهَّرُونَ

Oni su ljudi koji se čiste.[7]

Ova razlika je opet gramatička i konvencionalna.

Riječ ins ( انس ) podrazumijeva sve ljude, kao što riječ džin ( جنّ ) podrazumijeva sve pripadnike ove vrste:

لَّئِنِ ٱجْتَمَعَتِ ٱلْإِنسُ وَٱلْجِنُّ

Kad bi se svi ljudi i džini udružili…[8]

Iz ovog aspekta riječ ins ( انس ), poput riječi bešer ( بشر), podrazumijeva, dakle, sve ljude.

Jedan od izraza koji se koriste je i beni Adem ( بنى آدم ). Pošto, prema kur’anskom stanovištu, svi ljudi potječu od Adema, onda se za njih koristi izraz beni Adem – sinovi Ademovi. Neki su smatrali da je riječ adem također naziv roda, onako kako je ona u perzijskom jeziku bliska sinonimu riječi čovjek, te da se ta riječ isto koristi u Kur’anu.

No, svako ko je imalo upoznat s arapskim jezikom zna da je riječ Adem vlastita imenica, poput riječi Isa i Musa, te da riječ Adem u Kur’anu nikad ne podrazumijeva ostale ljude.

Izvor: Muhammed Taqi Misbah Yazdi, Kur’anska naučavanja –Kosmologija i Antropologija, Fondacija “Mulla Sadra”, 2018., s perzijskog preveo Refik Razić

[1] Grana lingvistike koja proučava porijeklo riječi.

[2] Ibrahim, 34.

[3] El-Mearidž, 19.

[4] El-Kahf, 110.

[5] El-Hidžr, 28.

[6] Er-Rum, 20.

[7] En-Neml, 56.

[8] El-Isra, 88.