Itikaf

I učinili smo Hram utočištem i sigurnim mjestom ljudima. “Neka vam mjesto na kojem je stajao Ibrahim bude prostor iza koga ćete namaz obavljati!” I Ibrahimu i Ismailu smo naredili: “Hram Moj očistite za one koji ga budu obilazili, koji budu tu boravili i koji budu namaz obavljali.”[1]

Enes: “Kada bi bio kod kuće, Poslanik, s.a.v.a., boravio bi deset dana na kraju mjeseca Ramazana u itikafu, a kada bi bio na putu, sljedeće godine bi proveo dvadeset dana u itikafu.”[2]

Mejmun ibn Mihran: “Sjedio sam kod Hasana ibn Alija, mir s njim, kad mu dođe jedan čovjek i reče: ‘O potomče Poslanikov, dužan sam jednom čovjeku i on me zbog toga želi otjerati u zatvor!’ Imam odgovori: ‘Tako mi Boga, nemam kod sebe ništa da bih ti otpla­tio dug.’ Reče mu čovjek: ‘Pa razgovaraj s njim.’” Reče prenosi­lac: “Pa nazu papuče Imam, a ja mu rekoh: ‘O potomče Poslanikov, zar si zaboravio itikaf?’” Imam odgovori: “Nisam zaboravio, već sam čuo oca kako prenosi od djeda, Poslanika, da je rekao: ‘Ko se potrudi u potrebi brata muslimana, kao da je devet hiljada godina činio ibadet Allahu, dž.š., danju posteći, a noću klanjajući.’”[3]

Imam Sadik, mir s njim: “Božiji Poslanik, s.a.v.a., kada bi nastupila posljednja trećina mjeseca Ramazana, boravio bi u džamiji. Dizali bi mu šator od kostrijeti, žustro bi se pripremio i postel­jinu bi uklonio…”[4]

Imam Sadik, mir s njim: “Nema itikafa, osim u glavnoj džamiji, u kojoj namaz u džematu predvodi pravedan imam.”[5]

Izvor: Muhammedi Rey Šehri, Mjera mudrosti 3, Fondacija „Mulla Sadra“, Sarajevo, 2012., preveo sa arapskog: Ertan Basarik

[1] El-Bekare, 125.

[2] Kenzu-l-‘ummal, 18091.

[3] El-Fekih, 2/189/2108.

[4] Et-Tehzib, 4/287/869.

[5] El-Kafi, 4/176/1.