Neposjedovanje straha

(قَلِيلُ الْخَوْفِ)

“Malo strahuju.”

Ajeti

كَلَّا بَل لَّا يَخَافُونَ الْآخِرَةَ

Nikada, jer oni se Onog svijeta ne plaše![1]

وَ إِنَّ رَبَّكَ لَذُو مَغْفِرَةٍ لِّلنَّاسِ عَلَىٰ ظُلْمِهِمْ وَ إِنَّ رَبَّكَ لَشَدِيدُ الْعِقَابِ

Gospodar tvoj ljudima prašta i uprkos zulumu njihovu, ali Gospodar tvoj doista strahovito i kažnjava.[2]

نَبِّئْ عِبَادِي أَنِّي أَنَا الْغَفُورُ الرَّحِيمُ ۝ وَ أَنَّ عَذَابِي هُوَ الْعَذَابُ الْأَلِيمُ

Kaži robovima Mojim da sam Ja, zaista, Onaj koji prašta i da sam milostiv. Ali i da je kazna Moja, doista, bolna kazna![3]

إِنَّ بَطْشَ رَبِّكَ لَشَدِيدٌ ۝ إِنَّهُ هُوَ يُبْدِئُ وَ يُعِيدُ ۝ وَ هُوَ الْغَفُورُ الْوَدُودُ

Odmazda Gospodara tvoga će, zaista, užasna biti! On iz ničega stvara i ponovo će to učiniti. I On prašta, i pun je ljubavi.[4]

Predaje

Jedan čovjek je upitao Imama Sadika, mir s njim, šta je bilo u Lukmanovoj oporuci, a Imam je odgovorio: “U njoj su bile začudne stvari, a najčudnije su bile riječi upućene njegovom sinu: ‘Boj se Allaha, Slavljenog i Uzvišenog, strahujući da kada bi Mu došao sa dobrim djelima ljudi i džinna ipak bi bio kažnjen; a nadaj se Njegovoj milosti kao da će ti se ipak smilovati i kad bi Mu došao sa grijesima ljudi i džina.’” Potom je Imam rekao: “Moj otac, mir s njim, imao je običaj kazati: ‘Nije rob vjernik sve dok u srcu ne bude imao dva svjetla: svjetlo straha i svjetlo nade. Kad bi se stavila na vagu, nijedno ne bi preteglo.”[5]

Prenosi se da je jedan čovjek upitao Imama Sadika, mir s njim: “Šta misliš o ljudima koji čine grijehe, a uz to govore da se nadaju Božijoj milosti, i ostaju u tom stanju sve do smrti?” Imam reče: “To su ljudi prepušteni pustim željama, lažu, nisu od onih koji se nadaju; onaj koji se nada u nešto traži to, a onaj koji se nečega boji, bježi od toga.”[6]

Hasan ibn Ebi Sara prenosi od Imama Sadika, mir s njim, da je rekao: “Neće vjernik biti pravi vjernik sve dok ne bude posjedovao strah i nadu; a to dvoje neće posjedovati sve dok ne bude radio u skladu sa zahtjevima straha i nade.”[7]

Također, Imam Sadik, mir s njim, je rekao: “Nadaj se milosti Božijoj na način da te to ne osokoli u griješenju, i boj se Allaha na način da ne izgubiš nadu u milost Božiju.”[8]

Objašnjenje

Svrha navedenih ajeta i predaja jeste da pojasne kako je neophodno da strah i nada kod vjernika budu na istom nivou, odnosno u ravnoteži. Kao što je neposjedovanje straha ili neznatnost njegova pokuđena, takva je stvar i sa nadom. Zacijelo, umanjenost vjernikovog straha od Allaha Uzvišenog ili od Njegove kazne te okrenutost isključivo nadi u Božiju milost, dovest će do porasta čovjekove pažnje ka Ovom svijetu i njegovim ukrasima. Zbog toga dolazi do iskušenja koje Bog daje robu na Ovom i Budućem svijetu. Stoga je neminovno da putnik na putu ibadeta umanji svoja nadanja i dovede ih u istu ravan sa strahom i to iz opreza, kako se ne bi zagnjurio u kušnje oba svijeta.

Moguće da je baš to bila namjera Slavljenog i Uzvišenog u riječima: “malo se boje”, pri opisu svojstva ljudi okrenutih Ovom svijetu.

Izvor: Ali Se’adet Perver, Tajne s Miradža, sv. 2., Fondacija „Mulla Sadra“, Sarajevo,2019., sa arapskog preveli: Ensar Karaman i Elmedin Karaman

[1] El-Muddessir, 53.

[2] Er-Ra'd, 6.

[3] El-Hidžr, 49-50.

[4] El-Burūdž, 12-15.

[5] Bihāru-l-envār, sv. 67, str. 352, predaja 1.

[6] Isto, str. 357, predaja 4.

[7] Isto, str. 365, predaja 9.

[8] Bihāru-l-envār, sv. 67, str. 384, predaja 39.