Početak filozofije

Nemoguće je tačno odrediti početak filozofskog proučavanja i razmišljanja, ali se, kao i kod drugih grana ljudskih znanosti, njihov korijen makar može potražiti u dubinama historije ljudske misli. Otkako čovjek postoji, mišljenje je bilo njegovo neodvojivo svojstvo i, kuda god se kretao, on je poputninu umovanja i promišljanja nosio sa sobom. Mi nemamo pouzdanih i preciznih informacija o nepisanom ljudskom mišljenju. Sve što imamo su pretpostavke arheologa, stečene na osnovu ostataka i tragova pronađenih tokom arheoloških iskopavanja. Pisana misao, pak, kako filozofska, tako i nefilozofska, daleko je na začelju ove karavane i seže tek u vrijeme pronalaska pisma. Filozofska misao, dakle misao u smislu ontologije, rasprava poput onih o početku i svršetku, na samom početku bila je isprepletena sa religijskim vjerovanjima. Stoga bi se moglo kazati kako najstarije filozofske misli treba potražiti u okrilju religije.

Drevni Istok

Općepoznata je činjenica da je drevni Istok uvijek važio za kolijevku ljudske civilizacije, a također često čujemo i kako se kaže da gdje god ima vode, tu ima i nastambi. Prema svjedočanstvima antropoloških istraživanja i iskopavanja, prve ljudske nastambe nastale su na obalama rijeka istočnih zemalja. Prema obavljenim istraživanjima: “U vremenskom smislu posmatrano, historija drevnog Istoka, ako ne obuhvata više, zasigurno ne obuhvata ni manje od polovine cjelokupne ljuske historije.”[1]

Prvi narodi koji su na pozornicu svjetske civilizacije iskoračili krupnim koracima bili su narodi Beni Sama i Beni Hama, a arijevski narodi pojavili su se tek nakon njih. Temelji civilizacija naroda koji su svoj civilizacijski poredak uzdigli na izuzetno visoke stepene u odnosu na civilizacije drugih dotadašnjih naroda nastali su otprilike četiri hiljade godina prije nove ere na području Egipta i Mezopotamije. Njihova historija je u kontinuitetu trajala približno 35 stoljeća, sve do 5. stoljeća stare ere, i tokom ovog razdoblja, posmatrano sa stanovišta savršenstva, ljepote i postojanosti njihovih civilizacija, oni su u svemu prednjačili u odnosu na druge narode.[2]

Još značajnija je činjenica da su ove civilizacije poslužile kao osnova drugim, kasnijim, visoko razvijenim civilizacijama: “Što iskopavanja i istraživanja više napreduju, postaje nam jasnije da su drevne civilizacije Istoka utjecale na helensku i rimsku civilizaciju, a posredstvom ovih naroda i na savremenu civilizaciju.”[3] Upravo zato su neki zapadni mislioci zanemarivanje misli drevnih istočnih naroda nazvali površnošću i ograničenošću.[4]

Kada se kaže drevni Istok, na koje se zemlje misli?

Izraz drevni Istok, u geografskom smislu, obuhvata prostore Egipta, obalnu Arabiju, Mezopotamiju, Liban, Palestinu, Siriju, Tursku, Azerbejdžan, Turkmenistan, Iran, Afganistan, Pakistan i Indiju. Nažalost, uprkos brojnim otkrivenim tragovima i dokazima, naši izvori o ovom značajnom dijelu historije, dakle o drevnom Istoku, prilično su ograničeni. Nadamo se da će, onako kako je to, naprimjer, učinjeno u pogledu historijskih izvora koji se tiču drevne Grčke, i u ovom slučaju, pored napora uloženih u arheološka iskopavanja, također biti preduzeta i sva neophodna istraživanja u vezi s otkrivenim arheološkim artefaktima. Nekih dvije hiljade godina prije nove ere, u selu Ur, u okolini Babilona, rodio se veliki vjerovjesnik, jedan od odabranih Božijih poslanika, Ibrahim, a.s. On je daleki predak poslanika Muhammeda, s.a.v.a., poslanik Izraelćana, a prihvataju ga i potvrđuju i Jevreji i kršćani i muslimani. Hazreti Ibrahim je imao dva sina, od kojih se jedan, po imenu Ishak, a.s., Sarin sin, smatra pradjedom Izraelćana, a drugog, po imenu Ismail, a.s., čija je majka Hadžera, smatraju pradjedom Arapa Adnana.[5] U izvjesnom smislu se može kazati: vjera islam jeste upravo vjera Ibrahima, a.s.[6]

To da je Ibrahim postao slavan kao heroj jednoboštva kada je pozvao ljude da obožavaju jednoga Boga i porazbijao idole jeste odveć poznata pripovijest, tako da nema potrebe da je ovdje ponovo prepričavamo. Znamo da je Nemrud, upravo zbog ovakvog njegovog djelovanja, naredio da se potpali velika vatra i da u nju bace Ibrahima, a.s. Međutim, blagoslovom Uzvišenog Boga, vatra je postala hladna za Ibrahima i on je ostao živ i zdrav. Kaže se da je ovaj Božiji poslanik živio sto sedamdeset godina i da je veći dio svoga, relativno dugog, života proveo promovirajući vjeru, tj. šireći vjerska učenja kroz rasprave koje su zasigurno sadržavale i filozofska pitanja u onom ranije navedenom smislu (ili su ona, u najmanju ruku, bila sadržana u implicitnoj formi). Pored promoviranja vjerskih učenja putem usmenog nauka, on je također bio i donosilac Nebeske knjige.

Iz svega ovoga se može naslutiti da su zasigurno, blagoslovom postojanja Božijih poslanika u tom razdoblju, filozofske rasprave bile istinski duboke i da su predstavljale izvor nadahnuća za kasnija filozofska promišljanja, iako su od tih rasprava do nas doprli tek djelići. Filozofske rasprave u navedenom smislu nisu bile ograničene samo na Božije poslanike, jer su, pored njih, postojali i Božiji mudraci (hakiman-i ilahi) kojima ne znamo čak niti imena. Oni su također imali značajnu ulogu u aktueliziranju i razvoju filozofskih ideja. Kao primjer možemo spomenuti mudraca Lukmana. Prema predajama, u doba Davuda, a.s., među Izraelićanima je živio Abesinac po imenu Lukman, koji bijaše najučenija osoba svoga vremena. Od ovog mudraca Božijeg prenose se korisne poduke, od kojih se neke nalaze i u časnom Kur’anu.[7]

Nažalost, u zapadnoj historiografiji susrećemo slučajeve da se, umjesto iznošenja historijskih činjenica onakvih kakve jesu, one iskrivljavaju, te se, vođeni bijednim rasističkim motivima, zapadnjaci pokušavaju prikazati stvaraocima svjetske kulture, a kolijevku evropske civilizacije (drevnu Grčku) predstaviti kao kolijevku svjetske civilizacije. Historijski dokumenti i drugi izvori dokazuju suprotno: kolijevkom svjetske civilizacije treba smatrati drevni Istok.[8]

Izvor: Mahdi Banai, Historija islamske filozofije, Fondacija „Mulla Sadra“, Sarajevo, 2017., sa prezijskog preveo Muamer Kodrić

[1] Hasan Pirnija, Iran-e bastan, str. 1-18.

[2] Albermarle, Tarih-e‘omumi.

[3] Hasan Pirnija, Iran-e bastan, str. 23-24.

[4] Pogledati: H.E.Barner i Howard Becker, Tarih-e andiše-je edžtema’i, prijevod: Dževad Jusefijan i Ali Asgar Madžidi, str. 55.

[5] Pogledati: Allame Medžlisi, Biharu-l-envar, poglavlje Pripovijesti o Ibrahimu, a.s., str. 12.; Tarih-e Ja’kubi, tom 1., str. 24-28.; Sejjid ‘Ali Akbar Karši, Kamus-e Kur’an, poglavlje Ibrahim; dr. Mo’in, Farhang-e farsi, bahše-e’lam, poglavlje Ibrahim; Golamhosejn Mosaheb, Da’iretu -l-me’arif farsi, naslov Ibrahim.

[6] Poslije smo tebi objavili: “Slijedi vjeru Ibrahimovu, vjeru pravu, on nije Allahu druge smatrao ravnim!” (En-Nahl, 123.)

[7] Pogledati: Kur’an časni, sura Lukman, 11-19; također, u većini svezaka djela Biharu-l-envar može se pronaći poneka tema u vezi s njim, posebno u: Biharu-l-envar, sv. 1, str. 13.

[8] Kako bi se došlo do više općih i temeljnih informacija, zainteresiranima skrećemo pažnju na kritičko-analitičku knjigu Amira Mehdija Badi’ija pod naslovom Junanijan va barbarha (ruj-e diger-e tarih) u perz. prijevodu Ahmeda Arama.