I’tizal (اعتزال) znači odvajanje, otcjepljenje. U islamskoj kulturi dvije skupine su nazvane ovim imenom. Prema onome što piše Noubahti naziv mutezilije (معتزله) prvi put se odnosio na jednu političku grupu. Prema ovom izvještaju, nakon što je Imam Ali postao halifa Abdullah ibn Omer, Muhamed ibn Museleme Ensari, Usama ibn Zejd i Sa’d ibn Ebi Vekas odvojili su se od imama i zauzeli su neutralan stav u pogledu neprijateljstva prema njemu i, također, u pogledu saradnje s njim i pomaganja. Ova skupina je nazvana mutezilije, a razlog toga je bio je njihovo odvajanje od imama i islamskog ummeta.[1] Neki smatraju da su političke mutezilije bili oni koji su zauzeli neutralan stav prema Imamu Hasanu i Muaviji.[2]
Druga skupina koja je postala poznata kao mutezilije bila je jedna skupina mutezilija pod vođstvom Vasila ibn Ataa (80 – 130 g. po Hidžri). Ova skupina su upravo one poznate mutezilije i mi ćemo ovdje govoriti upravo o ovoj kelamskoj sljedbi. Postoje različita mišljenja o razlogu njihovog nazivanja mutezilijama. Neki vjeruju da ovaj naziv potječe od otcjepljenja i odvajanja Vasila ibn Ataa od skupa na kojem je predavao Hasan Basri.[3] Neki drugi kao razlog ovog naziva smatraju Vasilovo odvajanje od islamskog ummeta i islamskih pravaca njegovog vremena.[4] U oba slučaja nesumnjiva je činjenica da je Vasilovo odvajanje bilo u pogledu vjerovanja i nevjerovanja počinitelja velikog grijeha. Naravno, postoje i drugi stavovi o nastanku ovog imena.[5]
Šahrestani ovako piše o Vasilovom odvajanju od skupine na predavanju Hasana Basrija: „Neko je postavio slijedeće pitanje Hasanu Basriju na njegovom predavanju: ‘U naše vrijeme je postojala skupina koja je počinitelja velikog grijeha smatrala nevjernikom, ova skupina se zove vai’dije havaredž. Druga skupina je vjerovala da iman ne šteti vjerovanju. Oni se nazivaju murdžije. Kakvo je tvoje mišljenje o ovome?’ Hasan je počeo razmišljati, ali prije nego je iznio svoje mišljenje jedan od njegovih učenika je rekao: ‘Onaj koji počini veliki grijeh nije ni vjernik niti nevjernik, već je njegov položaj između nevjerstva i vjerovanja’ (položaj između dva položaja). Ovaj čovjek je bio Vasil ibn Ata i on je prvi iznio mišljenje mutezilijske škole. On je potom otišao pored jednog stuba u mesdžidu i počeo objašnjavati svoje mišljenje. Tada je Hasan Basri rekao: ‘Vasil se odvojio od nas (اِعتزلَ عنا واصل)’. Od tog dana Vasil i njegovi sljedbenici nazvani su mutezilijama.“[6]
Od Vasila ibn Ataa prenose se četiri teorije:
1. Položaj između dva položaja (منزلة بين المنزلتين). između vjerovanja i nevjerstva postoji jedan položaj koji se odnosi na počinitelja velikog grijeha.
2. Negiranje svojstava Boga Uzvišenog. Vasil je, zbog toga što dokazivanje svojstava bespočetnosti za Boga Uzvišenog iziskuje brojnost bespočetnih i brojnost bogova, negirao Božija svojstva.
3. Čovjekova slobodna volja. Pošto je Bog Mudri i Pravedni i ne može mu se pripisati zlo i nepravda, nedopustivo je da On prisiljava ljude na grijeh, a potom da ih kažnjava. Dakle ljudi u izvršavanju svojih djela imaju slobodnu volju i slobodni su.
4. Istina i neistina. Vasil je o Imamu Aliju i njegovim protivnicima i, također, o Osmanu i njegovim protivnicima zauzeo stav da je jedna od ove dvije skupine u pravu, a da druga skupina nema pravo i da su griješnici. Međutim, nije jasno koja skupina ima pravo, a koja je u krivu.
Nakon Vasila, Amr ibn Ubejd (80 – 143. g. po Hidžri), brat Vasilove supruge, postao je njegov naslijednik i objašnjavao je i širio Vasilova mišljenja. Među poznatim mutezilijskim mutekelimima potrebno je još spomenuti Ebu-l-Huzejla Allafa (135 – 235) i Ibrahima Nizzama (160 – 231).
Mutezilije u vrijeme Emevija nisu imale dobre odnose sa vlašću, iako ih je Jezid ibn Velid u kratkom periodu svoje vladavine štitio. Mutezilije su u početku abasijske vladavine zauzele neutralan položaj, ali su u vrijeme Mensura i posebno u vrijeme vladavine Mamuna, koji je i sam bio upoznat sa kelamom i filozofijom, postali utjecajni. Bliskost mutezilija abasijskom dvoru je postala tolika da su Mamun, a nakon njega Mutasim i Vasik, sebe nazivali mutezilijama i snažno su štitili mutezilije. U to vrijeme je rasprava o stvorenosti Kur’ana dobila na intenzitetu i postavljeno je pitanje da li je Govor Božiji jedno od Božijih svojstava djelovanja, stvoren je i nastao, ili je jedan od atributa Biti Božije, pa je halik i bespočetan.
Prema vjerovanju mutezilija Božiji Govor je stvoren i nastao, a stav da je Kur’an bespočetan je nevjerovanje. Nasuprot tome svi tradicionalisti (ehlu-l-hadis) i općenito sunije su vjerovali u bespočetnost Kur’ana. Mamun je ohrabrujući i štiteći mutezilije izdao naredbu da se svi oni koji vjeruju u bespočetnost Kur’ana trebaju kazniti. Zbog ove naredbe mnogi su poslati u zatvor i bili mučeni, a među njima i Ahmed ibn Hanbel, predvodnik skupine ehlu-l-hadis. Ovakvo stanje se nastavilo sve do dolaska Mutevekila na vlast, koji je bio neprijatelj mutezilija i zaštitnik tradicionalista. U njegovo vrijeme mutezilije su bile izložene žestokom pritisku i njihove knjige su spaljene. Uprkos svemu tome, iako su mutezilije kao jedna ustrojena sljedba iščezle u metežu borbi, ipak su njihovi mislioci i pristalice ove sljedbe opstali u raznim dijelovima islamskog svijeta stoljećima kasnije.
Mutezilijska škola je nastala i razvila se u Basri. Međutim, krajem drugog stoljeća po Hidžri Bišr ibn Mu’temer (umro 210. godine po Hidžri), koji je bio jedan od učenika basranske škole, otputovao je u Bagdad i osnovao mutezilijsku školu Bagdada. Bišr je širio mutezilijsko učenje u Bagdadu koje je u nekim detaljima bilo suprotstavljeno mišljenju uglednika Basre. Bišr je bio naklonjen ši’izmu i može se reći da su općenito mutezilije Bagdada bili više nego mutezilije Basre bliski ši’ijskom vjerovanju. Među istaknutim mutekelimima Basre mogu se spomenuti Ebu Ali Džubbaji (235 – 303) i njegov sin Ebu Hašim Džubbaji (277 – 321) i Kazi Abdu Džebbar (324 – 415), dok su neki od mutezilijskih velikana Bagdada bili Muhamed Askafi (umro 240. godine po Hidžri), Ebu-l-Husein Hajjat (umro 311. godine po Hidžri) i Ebu-l-Kasim Balhi (273 – 317).