Razlika između etike i pedagogije

Razliku između ovih dvaju naučnih smjerova možemo spoznati obrativši pažnju na njihove definicije. Prije ovoga, etiku smo ukratko definirali ovako: “Etika je nauka koja nas uči kako da uredimo svoje različite relacije kako bismo mogli postići krajnji cilj svoje stvorenosti.” Kao što je rečeno, u etici se raspravlja o postojanim duševnim svojstvima. U ovoj nauci postaje jasno koje će od duševnih svojstava svaki čovjek ojačati u sebi, a koje će odagnati. Isto tako, u etici se spoznavaju postupci koji su u skladu sa svakim od dobrih duševnih svojstava. To znači da se odvajaju dobra i ispravna od loših i neispravnih djela. U knjigama o moralu koje su pisali stari učenjaci, pored spoznaje postojanih svojstava i lijepog ponašanja, donekle su predstavljeni i putevi postizanja ovih svojstava. Za više objašnjenja potrebno je iznijeti kratku definiciju pedagogije kao naučnog pravca, a ona glasi: “Pedagogija je nauka koja pokazuje način određivanja ciljeva i puteve stizanja do odgojno-obrazovnih ciljeva.”

Pedagogija se ne bavi izravnim moralnim vrednovanjem, to jest ona ne određuje djela kao moralno dobra ili loša, već dobro i zlo kod djela i postojanih svojstava uzima od etike, a zatim pokazuje kako dobra postojana svojstva mogu nastati kod čovjeka, a kako iskorijeniti loša postojana svojstva. Da bi pedagogija mogla pokazati put stizanja do lijepih moralnih osobina, ona se koristi naukama poput psihologije i socijalne psihologije. Naravno, treba obratiti pažnju na to da pedagogija, kako se to iz njenog imena podrazumijeva, ne pokazuje samo puteve stjecanja i čuvanja moralnih osobina, već nas poučava kako trebamo postupati ako želimo poučavati određenim pojmovima. Naprimjer, ako želimo nekoga poučiti matematičkim pojmovima, ona nas poučava koje sve faze trebamo preći, koje metode koristiti i kojim metodama pratiti svoj uspjeh.

Dakle, u pedagogiji nemamo posla s rečenicama čiji su predikati poput termina: treba, ne treba, dobro, loše, poželjno, nepoželjno i sl., već se barata rečenicama koje govore o jestostima. Naprimjer, u pedagogiji čujemo:

• Audiovizuelno poučavanje povećava brzinu učenja.
• Podsticaj koji je u skladu sa određenim ponašanjem dovodi do jačanja i ukorjenjivanja tog ponašanja.
• Ciljeve svake lekcije moguće je odrediti uzevši u obzir prethodna znanja učenika…

Naravno, iz svake od ovih navedenih izjavnih rečenica mogu se izvesti rečenice čiji će predikati biti riječi treba, ne treba, dobro, zlo i sl., ali nijedan od tih predikata neće imati moralno značenje. Naprimjer, ukoliko se na temelju prve rečenice kaže: “Poučavanje treba obavljati metodom audiovizuelnog prenošenja znanja”, riječ “treba” u ovoj rečenici nije “treba” u moralnom značenju, jer, kao što je rečeno u raspravama filozofije etike, moralno treba objašnjava vezu između djela i njegovog rezultata u vezi sa postizanjem čovjekovog krajnjeg savršenstva.

Naprimjer, ukoliko kažemo: “Treba govoriti istinu”, želi se kazati: “Govoriti istinu je povod da se stigne do savršenstva”, ili: “Ukoliko budemo govorili istinu, stići ćemo do savršenstva”, ili, preciznije kazano: “Ukoliko ne budemo govorili istinu, nećemo stići do savršenstva.” S druge strane, u rečenici: “Poučavanje treba obavljati metodom audiovizuelnog prenošenja znanja”, riječ “treba” nema nikakve veze sa čovjekovim krajnjim savršenstvom, jer kada bi neko poučavao nekog drugog neispravnom djelu ili pojmu koju vodi zastranjenju i to činio koristeći se audiovizuelnim sredstvima, njegov cilj, to jest poučavanje ponašanju ili pojmu, bio bi bolje ostvaren. Uz ova objašnjenja shvatamo da učitelji etike poznavajući pedagogiju mogu na bolji način ostvariti moralne ciljeve kod svojih učenika. Međutim, to ne znači da je obaveza etike pokazivanje metoda.

Napomena

U jednom dijelu obimne oblasti pedagogije, koji se naziva filozofija pedagogije, bavi se pitanjima o kojima se raspravlja u etici, što znači da su u filozofiji pedagogije različiti moralni stavovi utjecajni. Naprimjer, ako je etički stav jednog filozofa odgoja da je djelo moralno “dobro” samo ako donosi korist onome ko ga čini, u tom slučaju njegov pogled na ciljeve pedagoških institucija te društvene ciljeve obrazovanja i odgoja će biti u skladu s tim viđenjem. A ako etički stav filozofa odgoja bude takav da je neko djelo dobro u mjeri u kojoj čovjeka približava Bogu, u tom slučaju ciljevi obrazovno-odgojnih institucija te društveni ciljevi pedagogije po njegovom viđenju bit će nešto drugo.

Izvor: Mohammad Fathali Hani, Temelji islamske etike, sv.1., Fondacija „Mulla Sadra“, 2016., s perzijskog preveo Ertan Basarik