Savršenstvo

Premda je pojam savršenstva jasan i nema potrebu za definiranjem, ipak je potrebno – u svrhu sprečavanja mogućih grešaka – pojasniti neka pitanja. Izvan svake sumnje, savršenstvo je atribut egzistencije kojim se egzistent opisuje. Ali, u slučaju kada neku pojavu koja pripada egzistenciji upoređujemo sa različitim drugim pojavama, vidimo da je u odnosu na neke to savršenstvo, a za neke druge ne samo da ne predstavlja savršenstvo, već postaje uzrokom manjkavosti i gubitkom egzistencijalne vrijednosti. Također, neke druge pojave nemaju sposobnost posjedovanja nekih savršenstava, npr. bivanje slatkim za neke voćke kao što su kruška i dinja jeste savršenstvo, a za neke druge voćke, suprotno tome, savršenstvo je u okusu kiselosti ili u posjedovanju drugih okusa; isto tako, znanje je za čovjeka savršenstvo, ali drvo i kamen nemaju sposobnost posjedovanja istog.

Tajna objašnjenja ovog pitanja jeste u činjenici da svako biće posjeduje osobene granice koje mu određuju štastvo (mahijet). Prekoračenjem te granice ono se pretvara u drugu vrstu, koja je sa stanovišta štastva drugačija od prve. Moguće je da se promjene štastva dešavaju zajedno sa promjenom oblika molekula ili smanjivanjem i povećanjem broja njihovih atoma, ili promjenom elemenata atoma, ili samih atoma, ili pretvaranjem materije u energiju, ili obratno. Nekad je moguće da kvaliteti i kvantiteti atoma i molekula dviju stvari budu isti, ali da su one dva različita štastva, upravo onako kako vještačko zrno bilja ne posjeduje osobine rasta i razvoja, mada je sa aspekta elemenata i oblika sastojaka u potpunosti identično prirodnom zrnu. U svakom slučaju, svako štastvo po nužnosti svoje prirode ima srodnost samo sa nekim svojstvima i imat će sposobnost primanja samo te vrste savršenstava. Ipak, pojava novog štastva ne zahtijeva uvijek nužno nestajanje prethodnih savršenstava, veliki broj bića prihvaćaju razne aktivnosti u vertikali jednog iza drugog, a da pri tome usčuvaju prethodna savršenstva. Onako kao što u vegetaciji atomi i mineralna materija ostaju isti, a vegetativna aktivnost se nalazi iznad svih i u istoj vertikali s njima, kako u čovjeku, tako i u životinjama.

U ovakvim pojavama moguće je da prethodna savršenstva donekle pomažu pojavi višeg savršenstva. Ipak, nije izvjesno da njihovo napredovanje sigurno uzrokuje savršenstvo za sljedeće aktivnosti i da će postati formom za novu vrstu ili da neće praviti ni najmanju smetnju tome.

Upravo u većini slučajeva stizanje do novog savršenstva, koje iziskuje drugu formu, oslanja se na ograničenosti prethodnog savršenstva. Onako kao što posjedovanje puno grana sprečava plodnost voćke ili kao što tovljenost i debljina onemogućavaju vrsnom arapskom konju da postigne svoje savršenstvo, što u ovom primjeru znači pokretljivost tijela i brzinu u trčanju. Dakle, zbiljsko savršenstvo svakog bića sastoji se od svojstva ili svojstava kojima posljednja aktivnost iziskuje poprimanje prethodnih i drugih pojava do mjere do koje one pomažu stizanju njegovom istinskom savršenstvu, tako da budu savršenstva koja uvode ili će biti uvodi u nova savršenstva.

Razine savršenstava

Kad stablo voćke upoređujemo sa kamenom ili gomilom zemlje, vidimo da ono posjeduje neka svojstva koja ne nalazimo u zemlji ili u kamenu. Bez obzira na činjenicu da postoji sličnost između njihovih atoma i molekula, u stablu se pojavljuju svojstva kojih nema u kamenu ili u zemlji.

Ovu zbilju objasnit ćemo na sljedeći način:

U drvetu postoje aktivna savršenstva koja su izraz vegetativne forme i koja su izvor pojave novih vegetativnih djelovanja i učinaka. Također, biljke posjeduju potencijalna savršenstva, dok za postizanje istih neživa bića ne posjeduju takve mogućnosti. Usto, sadnica voćke ima mogućnost da rađa velike količine ukusnog voća, dok isto takvo svojstvo ne posjeduju ni štap ni kamen.

Jasno je da vegetacija s obzirom na spomenuta svojstva i mogućnosti ne samo da ne gubi ništa od svoje prirodne moći, nego upravo koristeći se njima obavlja radnje svojstvene svojoj biti i prelazi svoj put savršenstva. Otud, možemo zaključiti da jedno vegetativno biće za postizanje svojih savršenstava upošljava prirodne moći, zapravo: ono njih i potrebuje, ali u mjeri u kojoj su mu one nužne za ostvarivanje krajnjeg savršenstva.

Životinje, također, posjeduju vegetativne moći, osjetila i svojstvo voljnog kretanja, koje iziskuje njihova životinjska forma. Ovim redoslijedom vegetativne moći upošljavaju se za postizanje životinjskih savršenstava i njih životinje potrebuju u mjeri u kojoj su korisne za usavršavanje životinjskog svijeta. Isto tako, čovjek posjeduje prirodne, vegetativne i životinjske moći, kao i moći koje izviru iz njegove čovječnosti, pri čemu čovjek ove niže moći upošljava zarad usavršavanja svoje više čovječnosti. U tom smislu, on ih potrebuje u mjeri njihovog utjecaja na postizanje usavršavanja njegove čovječnosti. Ipak, kao što previše grana i lišća nije korisno za stablo voća, tako se ni korišćenje vegetativnih i životinjskih moći bez uvjeta i pravila ne može smatrati djelotvornim za čovjeka.

Iz ove rasprave možemo izvući sljedeće zaključke:

1. Materijalna bića možemo rangirati na osnovu njihovih egzistencijalnih savršenstava. Među bićima koja poznajemo, neživa se nalaze na najnižem stepenu, biljke i životinje su na sredini, a čovjek je na najvišem stepenu egzistencije. Jasno je da se u ovom rangiranju misli na vrstu i vrijednosti savršenstva, a ne na obim i količinu. Prema tome, ne može se dovoditi u pitanje tvrdnja da je čovjek savršeniji od životinja zato što ne može jesti onoliko koliko može krava, trčati brzo kao gazela ili imati snagu kakvu ima lav. Isto tako, ne može se dovoditi u pitanje veće savršenstvo biljaka u odnosu na neživa bića, iako drveće nema težinu himalajskog visokog gorja niti se u njemu nalazi nafta ili zlato.

2. Svako materijalno biće koje posjeduje viši stepen egzistencije posjeduje također moći iz nižeg stepena da bi ih moglo koristiti na svom putu postizanja svog krajnjeg savršenstva.

3. Okorištavanje moćima iz nižeg stepena egzistencije mora biti u mjeri koja će biti djelotvorna za postizanje viših savršenstava; u suprotnom to će biti uzrokom zamrzavanja i zaustavljanja kretanja ka savršenstvu, a ponekad i padom na niže razine.

4. Obraćanjem pažnje na prethodnu temu dolazimo do zaključka koji glasi: Zbiljsko savršenstvo svakog bića predstavlja njegovu posljednju djelatnu fazu u stizanju do tog najvišeg stupnja. Može se reći da ovo savršenstvo – kao što je savršenstvo stabla da daje plodove jabuke – ipak posjeduje različite razine. No, ta druga savršenstva, koja imaju različita štastva u odnosu na krajnje savršenstvo, po prirodi stvari nalaze se na nižem vrijednosnom stupnju – te se zapravo i ne ubrajaju u savršenstva ovog bića, osim kao uvodi ili kao sredstva ka stvarnom savršenstvu.

5. Savršenstva je moguće podijeliti na primarna i instrumentalna, ili na zbiljska i relativna. Možemo, također, rangirati i primarna savršenstva.

6. Za određivanje mjere korišćenja nižih moći neophodno je uzimati u obzir zbiljsko i primarno savršenstvo. Drugim riječima, egzistencijalna svojstva nižeg egzistenta možemo prihvatiti kao instrumentalna ili prethodna savršenstva tek u slučaju kada znače uvođenje za stizanje do primarnog i zbiljskog savršenstva. Iz rečenog se još jednom potvrđuje potreba za spoznajom čovjekovih zbiljskih savršenstava.

Izvor: Ajatollah Misbah Jazdi, Samospoznaja i duhovno uzdizanje, Fondacija “Mulla Sadra”,Sarajevo,2004, sa perzijskog preveo: Lutfi Akbaš