Položaj filozofije

Suština problemā filozofije 

Definicija filozofije govori nam da je to nauka koja raspravlja o općim stanjima egzistencije. Međutim, ovo nije dovoljno da bi se otkrila suština filozofskih problema. Naravno, precizno shvatanje ovih problema postiže se kada se oni u praksi istraže do u detalje, i pri­rodno, što dublje neko uroni u njih i shvati ih, bolje će znati istinu o njima. Ipak, ako smo prije otpočinjanja rasprave u stanju da dobijemo jasniju sliku problemā filozofije, moći ćemo bolje pojmiti koristi filo­zofije, nastavit ćemo se baviti njom pronicljivije, oštroumnije i sa većom žudnjom i zanimanjem.

U tu svrhu, počinjemo navođenjem nekih primjera drugih problema filozofskih nauka, ukazujući na razliku između njih i problema drugih nauka. Na kraju ćemo se pozabaviti objašnjenjem suštine prve filozofije i svojstava njenih problema.

Pred svakim čovjekom postavlja se temeljno životno pitanje: Da li se njegov život okončava smrću poslije koje nema ničega osim istruhjelih dijelova njegovog tijela, ili postoji život poslije smrti?

Jasno je da se odgovor na ovo pitanje ne može dobiti ni u jednoj em­pirijskoj nauci, kakve su fizika, hemija, geologija, botanika i druge slične nauke. Također, ni matematički proračuni ni algebarske jednačine ne nude odgovore na ovakva pitanja. Zato postoji potreba za drugom nau­kom koja će vlastitom metodologijom istražiti ove i slične probleme i razjasniti da li je čovjek samo ovo fizičko tijelo, ili posjeduje i drugu stvarnost koja se ne može uočiti čulima, a zove se duša. Pod pret­postavkom da duša postoji, da li je on sposoban za život poslije smrti?

Očito je da istraživanje ove vrste problema nije moguće metodama empirijskih nauka. Za njihovo rješavanje treba koristiti racionalne me­tode. Naravno, potrebna je nauka koja će istražiti ovakve neempirijske probleme. To je ‘ilm an-nafs, ili filozofska psihologija. I ostali problemi, kao što su problemi slobodne volje i htijenja, koji su osnova ljudske odgovornosti, moraju biti ustanovljeni u ovoj nauci.

Postojanje jedne takve nauke i valjanost načinā rješavanja u njoj pre­dočenih problema ovisi o dokazu postojanja razuma i vrijednosti racion­alnog znanja. Zbog toga postoji potreba za drugom naukom koja će is­traživati i vrednovati vrste znanja dok ne postane poznato šta su intelek­tualne percepcije, kakvu valjanost one mogu imati i koje probleme mogu riješiti. Ovo je još jedna filozofska nauka koja se naziva epistemologija.

I u praktičnim naukama, poput etike i politike, također postoje te­meljni problemi koje empirijske nauke ne mogu riješiti. Tu spada pre­poznavanje istinitosti dobra i zla, moralnih vrlina i mahana, te mjerila određivanja i razlikovanja hvale odnosno prijekora vrijednih djela. Is­traživanju ove vrste pitanja potrebna je posebna filozofska nauka ili nauke, koje, opet, imaju potrebu za epistemologijom.

Pažljivijim posmatranjem postaje očito da su ovi problemi među­sobno povezani i kao cjelina povezani sa problemima teologije – učenja o Bogu koji je stvorio tijelo i dušu čovječiju i sve egzistente u svijetu; Bogu koji posebnim poretkom upravlja kosmosom; Bogu koji uzrokuje da ljudi umiru i ponovo ih proživljuje da bi bili nagrađeni ili kažnjeni za svoja dobra dobra i loša djela, počinjena slobodnom voljom i htijenjem.

Znanje o Svemogućem Bogu i Njegovim atributima i djelima tvori niz problema koji će biti istraženi u teologiji (u užem smislu).

Svi ovi problemi temelje se na nizu još općenitijih i univerzalnijih problema, čiji opseg obuhvata čulne i materijalne stvari, a takvi su sljedeći problemi:

Egzistenti imaju potrebu jedni za drugima radi reprodukcije i op­stanka. Među njima ima pasivnih i aktivnih odnosa, akcija i reakcija te uzroka i posljedica. Svi egzistenti u dometu ljudskih čula i ljudskog iskustva su prolazni, ali mora da postoji neki drugi egzistent koji je ne­prolazan i koji je lišen ništavila i nesavršenstva. Bivanje nije ograničeno na materijalne i čulne egzistente, niti je ograničeno na promjenljive i pokretne egzistente. Zapravo, postoje i druge vrste egzistenata koji ne­maju ovakva svojstva i koji nemaju potrebu za vremenom i prostorom.

Rasprava o tome da li su promjena, prolaznost i ovisnost neodvojivi od bivanja, ili drugim riječima, da li postoji postojan, nepromjenljiv, ne­prolazan i neovisan egzistent, jeste rasprava čije pozitivno riješenje vodi u podjelu egzistenata na materijalne i nematerijalne, postojane i prom­jenljive, Nužne i moguće itd. Dok se ne razriješi ovaj problem, dok se, naprimjer, ne ustanovi Nužna egzistencija i nematerijalne egzistencije – nauke poput teologije, filozofske psihologije i sličnih neće imati osno­vanost i utemeljenost. Racionalno dokazivanje nije potrebno samo za rješavanje ovakvih problema, već ako neko želi opovrgnuti ova pitanja, on također mora posegnuti za racionalnim metodama, jer kao što su čula i iskustvo sami po sebi nemoćni da ih dokažu, tako su isto nemoćni i da ih opovrgnu i poreknu.

Na ovaj način postalo je jasno da je čitav niz čovjekovih temeljnih problema na koje nijedna posebna nauka ne može odgovoriti, pa čak ni filozofske nauke. Mora postojati još jedna nauka u kojoj bi se oni is­tražili, a to je metafizika, opća nauka, prva filozofija, čiji subjekt nije svojstven ni jednoj vrsti egzistenta, niti je određena i posebna suština. Neminovno, njen subjekt mora biti najopćenitiji pojam koji je primjenljiv na sve stvarne i objektivne stvari, a to je termin “egzistent”. Naravno, ono što se pod njim podrazumijeva nije u smislu da je on materijalan ni da je nematerijalan, nego radije u smislu u kojem je on egzistent, tj. ap­solutni egzistent ili egzistent u mjeri u kojoj je egzistent. Takva nauka ima potencijal da bude ono što se zove “majkom nauka”.

Principi filozofije 

U prethodnoj lekciji rečeno je da se prije pristupa rješavanju prob­lema bilo koje nauke moraju prepoznati principi te nauke. Tako sada možemo postaviti pitanje: “Šta su principi filozofije, i u kojoj bi se nauci oni trebali odrediti?”

Odgovor je da se prepoznavanje pojmovnih principa nauka – tj. znanje o pojmu i suštini subjekta nauke i o pojmovima subjekata prob­lema nauke – obično dobija u istoj toj nauci. Tako se definicija subjekta daje u uvodu u tekst, a definicije pojedinačnih subjekata problema navode se u uvodima u svaku pojedinačnu raspravu. Međutim, subjekt filozofije (egzistent) i njegov pojam su po sebi očiti i nemaju potrebu da budu definirani. Zbog toga filozofija nema potrebu za ovim pojmovnim principima, dok se subjekti njenih problema, kao i u drugim naukama, definiraju na početku svake rasprave.

Potvrdni principi nauka dijele se u dvije skupine: jednu čini potvrda egzistencije subjekta, a drugu principi korišteni za ustanovljavanje i određivanje problema nauke. Postojanje subjekta filozofije nema potrebu da bude ustanovljeno budući da je princip bivanja po sebi očit i neporeciv za svakog razumnog čovjeka. Svaki čovjek je svjestan makar vlastitog postojanja, što je dovoljno za znanje o tome da pojam “egzistent” ima primjer. Ali zato drugi primjeri mogu biti predmet rasprave i istraživanja. Tu se u filozofiji pojavljuje problem o kojem su se razišli sofisti, skeptici i idealisti s jedne, i ostali filozofi s druge strane.

Što se tiče druge skupine potvrdnih principa, tj. principa koji su os­nova za rješavanje problema, ona se dalje dijeli na dvije skupine. Jednu čine teorijski principi (nisu po sebi očiti), koji se moraju dokazati u drugoj nauci, a zovu se konvencionalni principi. Kao što je ranije nazna­čeno, najopćenitiji konvencionalni principi ustanovljeni su u prvoj filo­zofiji, tj. neki filozofski problemi korišteni su da bi se ustanovili konven­cionalni principi drugih nauka. Sama prva filozofija zapravo nema pot­rebu za ovakvim konvencionalnim principima, iako je moguće da se u nekim drugim filozofskim naukama, poput teologije, filozofske psi­hologije i etike, mogu koristiti principi ustanovljeni u prvoj filozofiji ili nekim drugim filozofskim naukama, ili čak u nekoj emprijskoj nauci.

Druga skupina u ovoj potpodjeli potvrdnih principa jesu po sebi očiti sudovi koje nemaju potrebu da budu dokazani ili objašnjeni, kao što je sud o nemogućnosti kontradikcije. Problemi prve filozofije ne trebaju ništa više od ovakvih principa, a ovi principi ne trebaju biti dokazani, a kamoli dokazani u nekoj drugoj nauci. Upravo zato prva filozofija nema potrebu ni za jednom drugom naukom, bilo racionalnom, empirijskom ili pripovjednom. Ovo je jedna od najznačajnijih karakteristika ove nauke, iako su logika i epistemologija izuzeci jer je zaključivanje pri ustanovljavanju filozofskih problema na temelju principa logike, i na tom temelju filozofske istine mogu biti racionalno poznate. Postojanje razuma i njegova sposobnost da rješava probleme filozofije su utvrđeni. Međutim, može se reći da ono što je zbilja potrebno filozofiji jesu očiti principi logike i epistemologije, za koje se zapravo i ne može smatrati da su problemi ni da imaju potrebu za dokazivanjem., a objašnjenja koja su data o njima ustvari su samo objašnjenja radi ukazivanja.

Cilj filozofije

Neposredni i izravni cilj svake nauke jeste svijest čovjeka o prob­lemima koji su u toj nauci predstavljeni i gašenje čovjekove prirođene žeđi za razumijevanjem istine, jer jedan od osnovnih ljudskih instinkata jeste instinkt za traženjem istine, i to je jedna neugasiva i neograničena znatiželja. Zadovoljenje ovog instinkta ispunjava jednu od čovjekovih psiholoških potreba, iako ovaj instinkt nije podjednako aktivan i oživljen kod svih jedinki, no ni kod jednog od njih nije potpuno ugašen ni ned­jelotvoran.

Obično svaka nauka pruža neke posredne koristi i efekte, koji na neki način utječu na čovjekov materijalni i duhovni život i ispunjavaju nje­gove druge prirodne i prirođene želje. Naprimjer, prirodne nauke pripre­maju teren za veće iskorištavanje prirode i bolji materijalni život, a sa čovjekovim prirodnim i životinjskim životom povezane su jednim pos­rednikom. Matematičke nauke nas uz pomoć dvaju posrednika dovode do ovog cilja, iako i one na drugi način mogu utjecati na čovjekov duhovni život i njegovu dimenziju čovječnosti, a to biva onda kada su povezane sa filozofskim i Božanskim spoznajama, te sa gnostičkom (‘irfānī) i srčanim pažnjama, kada ove nauke pojave u prirodi predstavljaju kao učinke Božije moći, veličine, mudrosti i milosti.

Odnos između čovjekovih duhovnih dimenzija i dimenzija njegove čovječnosti te filozofskih nauka bliži je negoli u slučaju prirodnih nauka. A prirodne nauke, kao što je rečeno, također se odnose na ljudsku di­menziju čovjeka uz pomoć filozofskih nauka. Ovaj odnos očituje se u te­ologiji, a potom i u filozofskoj psihologiji i etici, više nego u drugim naukama, jer nas Božanska filozofija upoznaje sa Uzvišenim Bogom, i postajemo svjesni atributa Njegove ljepote i uzvišenosti, što priprema teren za naš odnos sa izvorom beskonačnog znanja, moći i ljepote. Filo­zofska nauka o duši (‘ilm an-nafs) promiče znanje o duši i njenim svojstvima te nas čini svjesnim suštine (jawhar) čovječnosti. Ona širi naše obzore u pogledu istine o nama samima i vodi nas iza prirode i iz­van uskih granica vremena i prostora. Čini da razumijemo da ljudski život nije ograničen i sveden na uske mračne okvire zemnog i materijal­nog života. Etika nam ukazuje na općeniti put kićenja i ukrašavanja duše i srca, te dosezanja vječne sreće i savršenstva.

Zarad usvajanja sveg ovog vrijednog znanja, problemi epistemologije i ontologije moraju biti riješeni. Stoga je prva filozofija ključ ovih vrijednih beskonačnih riznica koje obećavaju sreću i vječite koristi. Ona je blagoslovljeni korijen “dobrog drveta” koje daje plodove različitih duhovnih i intelektualnih vrlina te neograničenih duhovnih i božanskih savršenstava. Prva filozofija igra najveću ulogu u pripremanju pogodnog tla za ljudsko savršenstvo i plemenitost.

Uz sve ovo, filozofija osigurava značajnu pomoć u izbjegavanju še­jtanskih iskušenja i u odbacivanju materijalizma i ateizma. Ona čovjeka štiti od intelektualnih izopačenja, grešaka i zastranjenja i osigurava mu nepobjedivo oružje u areni sukoba ideja. Filozofija mu omogućuje da brani ispravne stavove i sklonosti, a napada i juriša na neispravna i netačna mišljenja. Zato, pored toga što igra pozitivnu i izuzetno konstruktivnu ulogu, filozofija ima i nezamjenjivu odbrambenu i borbenu ulogu. U širenju islamske kulture i uništavanju antiislamskih kultura, ona je izuzetno učinkovita.

Izvor: Ajatollah Misbah Yazdi, Islamska filozofija 1, Fondacija „Mulla Sadra“, Sarajevo, 2004, s engleskog preveo: hfz. Ensar Karaman