Metoda filozofskog istraživanja

Vrednovanje racionalne metode 

Filozofski problemi moraju se istraživati racionalnom metodom i da je u ovoj oblasti empirijska metoda beskorisna. Međutim, oni koji su manje ili više potpali pod utjecaj pozitivističkog načina mišljenja smatraju da je to razlog nesavršenosti i bezvrijednosti filozofske misli. Oni misle da je empirijska metoda jedina pouzdana i naučna metoda i da se racionalnom metodom ne mogu dobiti pouzdani zaključci.

Na ovoj osnovi neki zamišljaju da filozofija predstavlja maloljetnost i nedoraslost naukā i smatraju da je zadaća filozofije iznošenje hipoteza za rješavanje naučnih problema. Čak i Karl Jaspers, njemački filozof eg­zistencijalista, piše: “Filozofija ne donosi pouzdano znanje (…), i čim neko znanje na osnovu mjerodavnih razloga svi prihvate kao izvjesno, tada se to znanje ne može smatrati filozofskim, već se pretvara u naučno znanje.”

Drugi, koji su bili pod utjecajem zapadnog industrijskog i naučnog progresa, zaključuju da su zapadni naučnici postigli zbunjujući naučni progres koji se stalno uvećava tek onda kada su napustili deduktivne i ra­cionalne a počeli koristiti induktivne i empirijske metode. Razvojni pro­gres je posebno ubrzan od vremena Francisa Bacona, koji je naglašavao empirijsku metodu. Ovo je najjači argument nadmoćnosti empirijske metode nad racionalnom.

Nažalost, neki novi muslimanski mislioci oponašajući rečene za­padnjake povjerovaše u ovaj argument i postaše spremni objesiti medalju časti na prsa onih muslimanskih učenjaka koji (navodno) bijahu nadah­nuti Časnim Kur’anom u suprotstavljanju i osporavanju grčke kulture te zbog njihove zamjene deduktivne i racionalne metode induktivnom i em­pirijskom, da bi kasnije isti taj utjecaj islamske kulture u Evropi uz­rokovao buđenje zapadnih naučnika i njihovu svijest o ovoj pobjedonos­noj metodi. Ova uobrazilja otišla je tako daleko da su neke neznalice zamišljale da istraživačka metoda za rješavanje svih problema iznesena u Časnom Kur’anu jeste upravo empirijska i pozitivistička metoda. Čak su smatrali da se problemi teologije, fiqha (islamske pravne nauke) i etike moraju istraživati ovom metodom.

Naravno, ne bi trebalo biti nikakvo iznenađenje da oni čije su oči usmjerene na ono što je dato čulima, koji su zatvorili oči za ono što je iza čulne percepcije, koji su porekli moć razuma i racionalnog razumi­jevanja, i koji racionalne i metafizičke pojmove smatraju neispravnim i besmislenim, poriču i bilo kakvo mjesto za filozofiju među humanim naukama. Oni smatraju da filozofija ima ulogu da objašnjava neke po­jmove koji su aktuelni u jezicima i da njen položaj mora biti sveden na položaj lingvistike. Oni prikazuju da je njena funkcija nuđenje hipoteza za rješavanje problema drugih nauka. Najveća je tuga da neko ko sebe naziva muslimanom, i ko je upoznat sa Kur’anom, Časnom Kur’anu pripisuje takva intelektualna izopačenja i nazadnjaštvo. Oni to prikazuju oblikom časti za Islam i muslimanske naučnike.

Mi ovdje nemamo namjeru kritizirati pozitivističke ideje koje su os­nova ovakvih uobrazilja, što će u komparativnim raspravama postati manje-više poznato. Ipak, smatramo da je neophodno više objasniti ra­cionalne i empirijske metode, kako bi slabosti argumenata iznesenih u ovoj oblasti postale očite.

Analogija, indukcija i dedukcija 

Tri su načina da se pokuša otkriti nepoznato na temelju onoga što je poznato:

Izvođenje partikularija iz nekih drugih partikularija, tj. kada su dva subjekta slični jedan drugome a poznat je sud o jed­nom od njih, mi možemo donijeti isti taj sud za drugi, na osnovu sličnosti koja postoji među njima. Naprimjer, kada su dvojica ljudi slični a jedan od njih je inteligentan, pa mi kažemo da je i drugi inteligentan. U logičkoj terminologiji ovo se naziva tamthīl (analogija), a u terminologiji fiqha qiyās. Očito je da puka sličnost dviju stvari ne podrazumijeva da je zajednički sud za obje pouz­dan, pa je tako analogija beskorisna u postizanju sigurnosti i nema naučnu vrijednost.

Izvođenje univerzalije iz partikularija, tj. kada istražimo jedinke jednog štastva (mahijeta) i uvidimo njihove zajedničke karakteristike, mi možemo zaključiti da se ta karakteristika zadržava u tom štastvu i da se ona pojavljuje u svim njegovim primjerima. U logici se ovo naziva indukcijom, koja se dijeli na dvije vrste: potpunu i nepotpunu indukciju.

U potpunoj indukciji uzima se da su sve jedinke koje se razmatraju istražene i u svima je uočeno zajedničko svojstvo. Jasno je da je ovo u praksi nemoguće jer čak i kad bi svi sadašnji primjeri nekog štastva mogli biti istraženi, nema načina da se is­traže svi prošli i budući primjeri. U najmanju ruku, ostala bi mo­gućnost da u prošlosti ili budućnosti bude nekih neistraženih primjera tog štastva. Nepotpuna indukcija biva kada se posmatraju mnogi primjeri nekog štastva i kada se zajedničko svojstvo pripisuje svim jedinkama te biti. Ali, ovo intelektualno zaključivanje neće biti izvjesno, jer će uvijek postojati mogućnost, ma kako slaba, da neke jedinke koje nisu istražene nemadnu to svojstvo.Prema tome, u praksi se indukcijom ne mogu dobiti pouzdani i neosporni zaključci.

Zaključivanje parikularije iz univerzalija, tj. prvo je predi­kat dokazan za univerzalni subjekt, a na temelju toga jasan je sud o partikularijama toga subjekta. U logici se ova vrsta intelek­tualnog zaključivanja naziva qiyās (dedukcija). Dedukcija pruža izvjesnost pod uvjetom da su njene premise tačne i da ona ima is­pravnu formu. Logičari su značajan dio klasične logike posvetili objašnjenju materijalnih i formalnih uvjeta pouzdane dedukcije – dokaza.

Postoji jedan poznati problem u vezi sa dedukcijom. Ako je poznato da je neki sud općenit, primjena tog suda ne sve primjere subjekta tako­đer je poznata i onda nema nikakve potrebe za formuliranjem deduktiv­nog argumenta. Logičari su odgovorili da sud više premise može biti poznat u sažetom obliku, ali u zaključku on postaje poznat do u detalje. Razmišljanje o problemima matematike i načinima njihovog rješavanja pokazuje kako je korisna dedukcija, jer je metoda matematike deduk­tivna, i da nije korisna, nijedan problem matematike ne bi se mogao ri­ješiti na osnovu klasičnih matematičkih principa.

Ovdje moramo istaći da u analogiji i indukciji postoji skriveni oblik dedukcije. Ipak, ova dedukcija u slučajevima analogije i nepotpune in­dukcije ne predstavlja dokaz i ne služi dostizanju izvjesnosti. Međutim, da ova vrsta skrivene dedukcije ne postoji, ne bi bilo nikakvog oblika zaključivanja, ma kako spekulativnog. Skrivena dedukcija analogije mo­gla bi se izraziti na slj. način: Ovaj sud je tačan za jedan od sličnih ob­jekata, a svaki sud koji je tačan za jedan od dvaju sličnih objekata, tačan je i za drugi. Treba zapaziti da viša premisa ove dedukcije nije pouzdana. U nepotpunoj indukciji imamo sličnu spekulativnu dedukciju, tj. u njoj postoji zadržana viša premisa, npr.: “Svaki sud koji je dokazan za mnoge jedinke nekog štastva, dokazan je za sve jedinke te biti.” Čak i ako se in­dukcija dokaže ispravnom kroz račun vjerovatnoće, ona i dalje ima pot­rebu za dedukcijom. I empirijski sudovi imaju potrebu za dedukcijom ako žele postati univerzalni sudovi, kao što je objašnjeno u knjigama logike.

Treba zaključiti da rasuđivanje o nekom problemu mora uvijek biti u formi zaključivanja partikularnog iz univerzalnog, mada će ovo intelek­tualno zaključivanje jednom biti izvedeno jasno i očito, kao u logičkoj dedukciji, a drugi put u skrivenoj formi, kao u analogiji i indukciji. Ne­kad rasuđivanje donosi izvjesnost, kao u slučaju deduktivnog dokaza i potpune indukcije, a nekad ne polučuje izvjesnost, kao u slučaju reto­ričkih i polemičkih rasprava, analogije i nepotpune indukcije.

Racionalna i empirijska metoda

Kao što je već bilo govora, dedukcija donosi pouzdanost kada, pored toga što ima ispravnu formu, zadovoljava i logičke uvjete. Svaka njena premisa također je pouzdana. Ako izvjesni sudovi nisu sami po sebi očiti, oni neminovno trebaju voditi ka po sebi očitim sudovima, tj. trebaju biti izvedeni iz sudova koje nemaju potrebu za racionalnim dokazom.

Logičari su podijelili po sebi očite sudove (badīhiyyāt) u dvije op­ćenite skupine: primarne i sekundarne po sebi očite sudove. Jedna vrsta sekundarnih po sebi očitih sudova smatra se “empirijskom” (mujarradāt), tj. sudom dobijenim pomoću iskustva. Po njima, iskustvo nije metoda oprečna deduktivnoj metodi i ne samo da uključuje deduktivnu metodu, već može služiti i kao jedna od premisa u drugoj dedukciji. Zbog toga nije ispravno izjednačavati indukciju i iskustvo, niti dedukciju i iskustvo tretirati oprečnim.

Naravno, iskustvo ima čitav niz drugih značenja, ali ovo nije mjesto na kom bi se o tome raspravljalo. Smatranje empirijske metode suprot­nom racionalnoj metodi temelji se na poimanju da je racionalna metoda ograničena na deduktivnu metodu, gdje jedine premise jesu premise čis­tog razuma. Ove premise su ili primarni po sebi očiti sudovi ili su njima implicirane (ne samo empirijskim sudovima), a takvi su svi silogistički dokazi, koji su korišteni u prvoj filozofiji, matematici i u mnogim prob­lemima filozofskih nauka. Razlika između racionalne i empirijske me­tode nije u tome što jedna od njih koristi dedukciju, a druga indukciju, već je radije u tome što je racionalna metoda podržana isključivo primar­nom očitošću po sebi, dok je empirijska metoda podržana empirijskim premisama – sekundarnim po sebi očitim sudovma. Ovo ne samo da ne uzrokuje slabost racionalne metode, već se ubraja i u ono što je izdiže iznad empirijske.

Zaključci

Sa onim što je ovdje ukratko izloženo postaje jasno kako su slaba i udaljena od istine spomenuta mišljenja (pozitivista), i to iz sljedećih razloga:

Prvo, nije ispravno izjednačavati iskustvo i indukciju. Drugo, neis­pravno je empirijsku metodu smatrati suprotnom deduktivnoj metodi. Treće, ni indukcija ni iskustvo nisu bez potrebe za dedukcijom. I četvrto, i racionalne i empirijske metode su deduktivne, a razlika racionalne me­tode od prethodnih je u tome što se ona oslanja na primarne po sebi očite sudove. Ona je suprotna empirijskoj metodi koja se oslanja na empirijske sudove tj. premise čija vrijednost nikad ne doseže nivo vrijednosti pri­marnih po sebi očitih sudova.

Treba uočiti da ova tema zahtijeva dodatno objašnjenje i istraživanje, a neki principi su sporni. Mi smo naveli samo neophodna pojašnjenja u mjeri koja traži dokidanje nekih tlapnji u vezi sa ovim problemom.

Djelokrug racionalne i emprijske metode

Unatoč prednostima koje racionalna metoda ima nad empirijskom, ona nije primjenjiva na sve nauke, a i empirijska metoda, s druge strane, ima svoj djelokrug i ne može se primijeniti na filozofiju i matematiku.

Naravno, ova podjela ingerencija ovih metoda nije konvencionalna, nego je zahtijevana prirodom problemā raznih naukā. Sami problemi pri­rodnih nauka zahtijevaju da budu riješeni empirijskom metodom i na os­novu premisa dobijenih čulnim iskustvom, jer su pojmovi koji se koriste u ovim naukama i koji tvore subjekte i predikate njihovih sudova dobi­jeni upravo iz čulnog. Logično, čulna iskustva trebaju da ih i dokažu.

Naprimjer, samim korištenjem filozofske i racionalne analize nijedan filozof, ma koliko naprezao svoj um, ne može otkriti da se tijela sastoje iz molekula i atoma, koji elementi se moraju kombinirati da bi se dobila određena hemijska materija i koja će svojstva ona imati – on ne može otkriti od čega se sastoje živa bića, pod kojim materijalnim uvjetima op­staju, šta uzrokuje bolesti životinja i ljudi te kako se različite bolesti mogu liječiti. Ovi i hiljade sličnih problema mogu se riješiti isključivo empirijskom metodom.

S druge strane, problemi vezani za nematerijalno nikada ne mogu biti riješeni posredstvom čulnog iskustva niti ih mogu poreći empirijske nauke. Primjera radi, kojim se to čulnim iskustvom, u kojoj laboratoriji i pomoću kojih naučnih sredstava mogu otkriti duša i nematerijalne stvari, ili ustanoviti njihovo nepostojanje? Nadalje, sudovi prve filozofije sas­toje se od sekundarnih filozofskih inteligibilija, tj. pojmova koji su dobi­jeni posredstvom umskih nastojanja i racionalne analize. Njihovi odnosi ili njihovo jedinstvo mogu se dokazati ili osporiti jedino razumom. Ova vrsta problema mora se riješiti racionalnom metodom i oslanjanjem na racionalne po sebi očite sudove.

Iz ovoga postaje jasno kako je slaba tvrdnja onih koji miješaju inger­encije emprijskih i racionalnih metoda, koji nastoje utvrditi nadmoćnost empirijske nad racionalnom metodom, i koji smatraju da su antički filo­zofi koristili samo racionalnu metodu te da iz tog razloga nisu bili u stanju doći do uspješnih naučnih otkrića. Naprotiv, i Grci su koristili em­pirijsku metodu u prirodnim naukama, a među njima je Aristotel, uz po­moć Aleksandra Makedonskog, napravio veliki vrt u Atini i u njemu uzgajao različite vrste biljki i životinja te je sam on posmatrao njihova stanja i svojstva. Brzi napredak modernih naučnika mora se smatrati posljedicom otkrića novih tehnologija, posljedicom njihove težnje da rješavaju prirodne i materijalne probleme, te fokusiranja njihovih misli i ideja na otkrića i izume, a ne posljedicom okretanja leđa racionalnoj metodi i njene zamjene empirijskom metodom.

Neka ne ostane nespomenuto da su, u slučajevima kada su iskustvena sredstva bila nedovoljna za rješavanje datog problema, antički filozofi nastojali nadomjestiti ovaj nedostatak postavljanjem hipoteza, a vjerovatno su, da bi potvrdili ili objasnili ove hipoteze, tražili pomoć ra­cionalne metode. Ipak, ovo se zbivalo zbog nezrelosti njihove filozofske misli i neadekvatnosti njihovih empirijskih sredstava, i to nije pokazatelj njihove nedovoljne pažnje posvećene empirijskoj metodi ili njenog potcjenjivanja – i ovo nije razlog da se smatra da je funkcija filozofije iznošenje hipoteza, a da je funkcija nauke njihovo potvrđivanje naučnim metodama. Ustvari, u tom periodu nije se pravila razlika između nauke i filozofije i sve empirijske nauke također su smatrane dijelom filozofije.

Izvor: Ajatollah Misbah Yazdi, Islamska filozofija 1, Fondacija „Mulla Sadra“, Sarajevo, 2004, s engleskog preveo: hfz. Ensar Karaman