Vrste prediciranja

Posmatrajući predikaciju sa različitih aspekta, ona se dijeli na tri oblika. Svaki od tih oblika, opet, dijeli se na dva niža, što na kraju znači da postoji šest oblika predikacije:

1. prirodna predikacija (حمل طبعى),

2. konvencionalna predikacija (حمل وضعى),

3. jednoznačna ili nederivacijska predikacija (حمل مواطات),

4. derivacijska predikacija (حمل اشتـقاق),

5. primarna esencijalna predikacija (حمل اوّلى ذاتى),

6. ustaljena tehnička predikacija (حمل شايع صناعى).

Da bi se razumjeli navedeni oblici i napravila razlika između predikacija, treba obratiti pažnju na sljedeće primjere.

Prirodna i konvencionalna predikacija

Posmatrajući primjere: “Čovjek je životinja”, i “Životinja je čovjek”, uo­čavamo da je u prvoj predikaciji opseg predikata, tj. životinja, ekstenziv­niji od subjekta, tj. čovjek. Dakle, u prvom sudu širi pojam je prediciran užem. Ovakav oblik predikacije čovjekova priroda prihvata bez otpora. Upravo zbog toga, ovaj oblik predikacije naziva se prirodna predikacija.

Međutim u drugom primjeru predikacija je obrnuta, tj. uži pojam pre­diciran je širem pojmu. Ovakvoj predikaciji priroda čovjeka se opire i zbog toga je nazvana konvencionalnom.

Derivacijska i nederivacijska predikacija

Nekada se kaže: “Imam Ali, a.s., je pravda”, a nekada: “Imam Ali, a.s., je pravedan.” Sa aspekta logike postoji razlika između ova dva suda. U prvom slučaju pravda je predikat suda. Ova riječ se, sama po sebi, ne može pripisati subjektu, osim u izmijenjenom obliku, npr. može se reći: “Imam Ali, a.s., je posjednik pravde.” Dakle, dodavanjem dodatne riječi u značenju posjedovanja, u arapskom “zu” (ذ و ), predikacija biva isprav­nom. Ova vrsta predikacije, koja je ispravna jedino ako se uz predikat doda dodatna riječca, naziva se derivacijska predikacija (حمل اشتقاق ili حمـل ذوهو). U drugom primjeru predikacija je ispravna bez dodavanja do­datne riječi predikatu. Ova vrsta predikacije naziva se jednoznačna ili nederivacijska predikacija (حمل مواطات ili حمـل هو هو ).

Primarna esencijalna i raširena tehnička predikacija

U primjeru: “Čovjek je razumna životinja”, predikat i subjekt su potpuno jednaki, a jedina razlika između njih ogleda se u obuhvatnosti pojmova. Dakle, čovjek je biće koje je sastavljeno iz dva dijela, životinjskog i razum­skog, drugim riječima, pojmovi životinja i razum samo objašn­javaju pojam čovjek. Međutim, u primjeru: “Čovjek je pjesnik”, predikat i subjekt su potpuno različiti pojmovi. Čovjek i pjesnik su neovisni po­jmovi, dok im je istovremeno objekat isti. Znači, ako bismo htjeli ukazati na objekat pojma čovjek, mogli bismo ukazati na istu osobu koja je ob­jekat pojma pjesnik. Prethodna predikacija se naziva primarna esenci­jalna, a potonja ustaljena tehnička predikacija. U svakodnevnom životu, nauci, industriji i logici češće se koristi ustaljena tehnička predikacija, po čemu je i dobila naziv ustaljena ili raširena.

Sa ovim se završava kratak pregled podjele predikacija, njihovih karak­teristika i razlika.

Podjela kondicionalnih sudova

Kao što postoje različiti aspekti podjele kategoričkih sudova, tako se i kondicionalni sudovi (قضيه شرطيه) dijele u ovisnosti o aspektu njihova sagledavanja.

Prva podjela kondicionalnih sudova

Kategorički sudovi se, sa aspekta univerzalnosti ili partikularnosti sub­jekta, dijele na: prirodne, pojedinačne, određene i neodređene. Što se tiče kondicionalnih sudova, prirodni sud ne postoji i oni se dijele na:

pojedinačni (individualni) sud (قضيه شخصيه),

određeni (kvantificirani) sud (قضيه محـصوره) i

neodređeni (nekvatificirani) sud (قضيه مهمـله).

Univerzalnost ili partikularnost subjekta ne može biti mjerilom ove pod­jele jer su kondicionalni sudovi sačinjeni od premise (مقـدّمه) i ­konsekvence (تالى ) i uopće nemaju subjekta i predikata. Njihova univer­zalnost i partikularnost ogleda se u stanju ili vremenu zbivanja konjuk­cije (povezanost -اتّصال) i disjunkcije (razdvojenost -انفصال), premise i kon­sekvence.

Ako se konjukcija ili disjunkcija suda događa u jednom, tačno određe­nom vremenu ili stanju, takav sud se naziva pojedinačni sud (قضيه شخصيه). Naprimjer: “Ako danas bude padala kiša, ostat ćemo u kući.” Ovo predstavlja pojedinačni konjuktivni sud (قضيه شخصيّه متّصله). Znači, između kiše i ostajanja u kući uspostavljena je jedna vrsta odnosa povez­anosti. Primjer: “Danas je subota ili nedjelja” predstavlja pojedinačni dis­junktivni sud (قضيه شخصيّه منفـصله), jer između subote i nedjelje vlada od­nos razdvajanja. Znači, ako je danas subota, onda sigurno nije nedjelja, i obrnuto.

Neodređen kondicionalni sud po kvantitetu (قضيه مهـمله ) je onaj sud kod kojeg vrijeme zbivanja suda nije eksplicitno navedeno.

1. “Ako je vrijeme sunčano, dobro je putovati”, primjer je konjuktiv­nog neodređenog suda, u kome se ničim ne ukazuje na vrijeme i mjesto zbivanja.

2. “Sud je ili afirmativan ili negirajući”, primjer je disjunktivnog neodređenog suda, u kome, također, ničim nije ukazano na njegovu uni­verzalnost ili partikularnost.

Kada se kod kondicionalnog suda navede kvantitet stanja ili vremena, naziva se određeni ili kvantificirani sud (قضيه محصـوره), a njegova odre­đenost može biti dvojaka, ili općenita ili partikularna.

1. Primjer univerzalno konjuktivnog suda (قضيه كليّه متّصله): “Uvi­jek kada Sunce zađe otpočinje noć.”

2. Primjer partikularno konjuktivnog suda (قضيه جـزئيّه متّصله): “Ne­kada kada je Sunce na nebu vrijeme je oblačno.”

3. Primjer univerzalno disjunktivnog suda (قضيه كليّه منفصله): “Broj je uvijek ili paran ili neparan.”

4. Primjer partikularno disjunktivnog suda (قضيه جـزئيّه منفصله): “Ne­kada čovjek treba šutjeti ili reći istinu.”

Druga podjela kondicionalnih sudova

Kod ove podjele kondicionalni sudovi se dijele na:

nužno konjuktivni sud (قضيه متّـصله لـزوميّه) i

kontingentno konjuktivni sud (قضيه متّصـله اتّـفـاقيّه).

a. Analizirajući sljedeće primjere: “Kada struja poteče žicom, si­jalica se upali” i “Kad Hasan ulazi u kuću, on zazvoni”, uočit ćemo temel­jnu razliku između ovih dviju vrsta kondicionalnog suda.

U prvom primjeru između premise, proticanje struje žicom, i konsek­vence, paljenja sijalice, postoji nužan odnos. Upravo zbog toga ovakav sud naziva se nužno konjuktivni sud (قضيه متّصله لـزوميّه). Dakle, nužno konjuktivni sud je onaj sud kod kojeg je konsekvenca potpuno ovisna o ostvarenju premise.

U drugom primjeru povezanost između premise i konsekvece nije nužna. Moguće je da Hasan uđe u kuću, a da ne pozvoni. Zbog toga se ovakav sud naziva kontingentno konjuktivni sud (قضيه متّصله اتّفاقيّه). Dakle, kontin­gentno konjuktvni sud jeste onaj sud kod kojeg je povezanost iz­među premise i konsekvence kontigentne, tj. slučajne prirode, tj. sa aspekta razuma, nije nužna.

Napomena: Gornja podjela svojstvena je jedino kondicionalno konjuktiv­nim sudovima i ne postoji kod disjunktivnih sudova.

Treća podjela kondicionalnih sudova

Kod ove podjele kondicionalni sudovi se dijele na:

antagonistički sud (قضيه عـناديّه) i

sud slučajne konekcije (قضيه اتّـفاقـيّه).

Razlika između primjera: “Broj je paran ili neparan”, i “Prije podne vraća se sa putovanja ili Hasan ili Husejn”, bio je razlog da se za svaki od tih oblika sudova odredi poseban termin.

U prvom primjeru disjunkcija između premise parnost i konsekvence neparnost uspostavljena je po njihovoj biti. Zbog toga je nužnost ove dis­junkcije stalna. Međutim, u drugom primjeru disjunktivni odnos je kon­tingentne prirode. Radi ovoga logičari prvi sud nazivaju antagonistički sud (قضيه عـناديّه), jer ne postoji mogućnost združenosti premise i konsek­vence, a drugi sud slučajne konekcije (قضيه اتّفاقيّه), jer je razdvo­jenost premise i konsekvence slučajne prirode.

Četvrta podjela kondicionalnih sudova

Prema ovoj podjeli, kondicionalni sudovi se dijele na:

sud stvarne disjunkcije (قضيه منـفـصـله حقيـقـيّه),

disjunktivni sud sa nemogućnošću združenosti (منفصله مانعة الجمع) i

disjunktivni sud sa nemogućnošću isključenja ( قضيه مانعة الخلـو)

Analizirajmo sljedeća tri suda: “Svaka stvar ili egzistira ili ne egzistira”, “Svaki papir je ili crn ili bijel”, “Svaki učenik treba imati ili bogobo­jaznost ili znanje.”

Sva tri ova suda jednaka su po formi, tj. u svima se daje podjednaka mo­gućnost objema stranama suda. Međutim, oni se razlikuju po sadržaju. U prvom primjeru ne postoji mogućnost združenosti i izuzimanja dviju strana suda, tj. premise egzistiranje i konsekvence neegzistiranje. Drugim riječima, ne postoji stvar koja bi istovremeno bila i egzistirajuća i neeg­zistirajuća, ili ne egzistirajuća i ne neegzistirajuća. Zbog toga se ovakav sud naziva sud stvarne disjunkcije (قضيه منفصله حقيقيّه).

U drugom primjeru, gdje je sumnja svedena između ili crnog ili bijelog papira samo jedna strana nije moguća, i to da se oboje združe u jednoj stvari. Znači, nije moguće da jedan papir bude i crn i bijel, ali je moguće da papir nije niti crn niti bijel. Zbog ovoga se ovakav sud naziva dis­junktivni sud sa nemogućnošću združenosti (منفصله مانعة الجمع).

Treći primjer je potpuno suprotan drugom, jer u njemu postoji moguć­nost združenosti obje strane suda, ali je nemoguće da obje budu istovre­meno izuzete. Dakle, nije moguće da jedan učenik nema ni znanje ni bo­gobojaznost, ali može posjedovati oboje. Zbog ovoga je sud nazvan sud nemogućnosti isključenja obiju strana (مانعة الخلـوّ).

Izvor: Akbar Eydi, Islamska logika, Fondacija “Mulla Sadra”, Sarajevo, 2004, preveo sa perzijskog: Amar Imamović