Pojam i sud ( تصـوّر و تصـديـق)

Gledajući nacrtani trougao na listu papira u umu se formira slika tog trougla. Upravo ova slika je naše znanje koje se naziva pojam ili pre­dodžba (تصـوّر ), jer osim postojeće slike u umu ona ne predstavlja ništa više. Isti slučaj je ako se promatraju i uglovi trougla. U umu se formira samo slika koja je ustvari predodžba. Također, ako se na papiru nacrta horizontalna linija i potom njoj doda okomita, u umu se odražava i ­obrazuje slika dva prava ugla, što opet jeste “samo slika”. Sada, ako se zbir ova dva ugla uporedi sa zbirom uglova trougla, u svrhu ocjenjivanja da li su zbirovi jednaki ili ne, i pri tom se posumnja u njihovu jednakost, i u tom slučaju slika koja se formira o njihovom odnosu u umu jeste “samo slika”. Međutim, kada se argumentirano dokaže da su zbirovi uglova u ova dva slučaja isti, u nama se pojavljuje jedno novo stanje različito od prijašnjeg. Ovo stanje je odraz spoznaje odnosa o podudar­nosti zbira uglova dviju slika sa stvarnošću, koja nužno potiče nefs (dušu) na donošenje presude o toj podudarnosti. Ovo novostečeno stanje naziva se sud ili tvrdnja (تصـديـق). Prema tome, sud predstavlja spoznaju postojanja ili nepostojanja odnosa u stvarnom svijetu.

Primjedba:

Ono što je na gornjem primjeru spoznato jeste postojanje ili nepostojanje odnosa, a to ne predstavlja sud, jer sam sud dolazi tek nakon čina spoznaje. To znači da tek nakon određene spoznaje slijedi još jedna rad­nja, a to je donošenje suda o postojanju ili nepostojanju odnosa.

Odgovor:

Jeste, i mi prihvatamo vaše zapažanje, međutim, pošto je sud neodvojiv rezultat ove spoznaje i uvijek ide zajedno s njom, mi smo samu spoznaju odnosa nazvali po onome što nužno iz nje proističe, a to je sud. U nauč­nim raspravama ovakvi termini su uobičajeni i tu nema nikakvih prob­lema. Prema tome, spoznaja (u ovom slučaju percipiranje uglova trokuta, dva prava ugla i jednakost zbira uglova dviju slika) samo je čista slika koja za sobom ne povlači nikakvu presudu. Međutim, spoznaja toga da je njihov odnos jednak i u skladu sa stvarnošću predstavlja sud.

Pitanje:

Ako se odnos u jednoj izjavnoj rečenici ne podudara sa stvarnošću, npr.: “Kaba se nalazi u Medini”, što je neistina, koja je onda ovo vrsta znanja, jer vidimo da je ova tvrdnja oprečna stvarnosti.

Odgovor:

Ova neistinita tvrdnja također potpada pod sud jer i sama predstavlja jednu vrsta znanja i uvjerenja. Prema tome, za sud nema razlike da li se on podudara ili ne podudara sa postojećim odnosom u spoljnjem svijetu.

Podsjećanje:

S obzirom na gore spomenuto, postalo je jasno da termini kao predodžba (تصـوّر ), spoznaja (إدراك) i znanje (عـلم) imaju jedno značenje koje pred­stavlja: “Prisustvo slika stvari u umu”. Na istoj osnovi i sud predstavlja predodžbu s tom razlikom što kod njega postoji još i čin prihvatanja koji se ogleda kroz stanje odobravanja, tj. zadovoljstva nefsa tim sudom. U ­skladu s ovim, korištenje različitih termina u ovom slučaju je jedino radi razlikovanja predodžbe koja za sobom ne povlači presudu i predodžbe koja u sebi sadrži sud. Zbog toga, prva slika je terminološki označena kao predodžba, a druga kao sud. Zašto je prva slika nazvana pre­dodžbom? Zato što je to samo jedna gola slika, bez ikakvih uvjeta, za razliku od suda koji je predodžba, ali uvjetovana presudom.

Drugo zapažanje:

Ako se predodžbi pretpostavi uvjet općenitosti i kaže se općenita pre­dodžba, u tom slučaju ono što se pod ovim izrazom podrazumijeva bilo bi njeno općenito značenje koje u sebi obuhvaća znanje, spoznaju, jed­nostavnu predodžbu i sud, jer smo rekli da se znanje dijeli na predodžbu i sud, pa ako smo predodžbu pretpostavili kao općenitu i pri tome nam je namjera bila znanje, obuhvatat će oboje, i predodžbu i sud.

Na šta se odnose pojam i sud

U ovom dijelu uvaženi autor želi razmotriti ono na šta se predodžba i sud odnose. Drugim riječima, on želi izvršiti podjelu predodžbe i suda sa aspekta onoga na što se oni odnose. Sud se odnosi samo na jednu stvar, a to je: “Postojeći odnos u izjavnoj rečenici pri donošenju presude o podu­darnosti ili nepodudarnosti tog odnosa sa stvarnošću.”

Predodžbe, s obzirom na ono na šta se odnose, dijelimo na četvero:

1. Prosta riječ

Ako se predoči jedna riječ, bilo da je to imenica “Hasan” ili glagol “udariti”, i pri tome se ne donosi nikakav sud, ta riječ onda potpada pod predodžbu.

2. Odnos u izjavnoj rečenici bez presude

Kada čujemo neku vijest, ali ne znamo da li je istinita ili neistinita; pa ne donesemo nikakav sud, onda će u ovom slučaju ova vijest biti predodžba, npr.: “Planeta Mars je naseljena.”

3. Odnos u poticajnim rečenicama

Ako neko naredi, npr.: “Piši!”, ili izrazi želju, npr.: “Eh da sam bogdo imao to znanje”, ili postavlja pitanje: “Da li vi znate rješenje tog pitanja”, nijedan od ovih slučajeva nije sud zato što u njima ne postoji odnos, i svi potpadaju pod predodžbu.

4. Krnjava složenica

Naprimjer, kada neko kaže: “Hasanovo auto”, ili “Ako biste vi htjeli”, ili autorov primjer koji navodi iz Ku’ana: “Ako biste brojali Allahove blagodati, ne biste ih prebrojali” , i pri tome se navede samo prvi dio re­čenice: “Ako biste brojali Allahove blagodati”, a drugi dio izostavi, i u tom slučaju ne bi postojao nikakav odnos, a time naravno ni sud, što znači da i ovi slučajevi potpadaju pod predodžbu.

Prema tome, sud se odnosi na jednu stvar, a predodžba na četiri.

Napomena:

Da bismo lakše mogli shvatiti i zapamtiti podjelu predodžbe, reći ćemo sljedeće:

a) Tvrdnja predstavlja sud o podudarnosti ili nepodudarnosti sa stvar­nošću.

b) Prema tome, kod suda postoje četiri stvari:

• ono što se pripisuje (مـنسـوب),

• ono čemu se pripisuje (مـنسـوب اليه),

• sudstveni odnos (نسبت حكـمـيه ),

• presuda (حـكـم)..

Ako ove četiri stvari budu postojale zajedno, ostvarit će se sud, a ukoliko bilo koji od ovih četiriju uvjeta ne postoji, i sud bi se time dokinuo. Pri­rodno, ako nešto nije sud, onda je sigurno predodžba.

Podjela sudova

Kada se čovjek suoči sa nekom izjavom, u njemu se prema njenom sa­držaju odražava jedno od stanja o kojima će u nastavku biti govora:

1. Čvrsto uvjerenje (يـقين) – ovakva vrsta uvjerenja predstavlja stanje kada čovjek sto posto poznaje sadržaj neke vijesti i poriče sve što je oprečno njoj, ili je sto posto uvjeren u njenu neistinitost i potvrđuje njoj oprečnu istinitost.

2. Konjektura ili vjerovanje (ظنّ) – ono predstavlja stanje čovjeka koji daje prednost jednoj od dviju strana vijesti, istinosti ili laži, istovre­meno ne poričući potpuno oprečnu stranu, tj. smatra je mogućom.

3. Hipoteza ili pretpostavka (وهـم) predstavlja stanje čovjeka koji smatra obje strane izjave mogućom, tj. istinitost i neistinitost, istovre­meno dajući prednost oprečnoj strani izjave. Konjektura stoji tačno nasu­prot hipoteze.

4. Sumnja (شـكّ) predstavlja stanje kada čovjek ne daje prednost ni­jednoj strani izjave, istinitosti ili neistinitosti, već svaku od njih smatra podjednako mogućom.

Pitanje:

Nakon ove podjele, nameće se pitanje koji od ovih pojmova predstavlja sud, a koji to nisu?

Odgovor:

Sigurno je da pretpostavka nije sud jer je prednost u njenom slučaju data suprotnoj strani. Ni sumnja, također, neće predstavljati sud stoga što kod nje ne postoji nikakav odnos i presuda. Vjerovanje se, međutim, može prihvatiti kao sud zbog toga što kod njega postoji sud o odnosu, iako u njegovom slučaju postoji mogućnost istinitosti sadržaja suprotne strane vi­jesti, dok uvjerenje predstavlja najjasniji primjer suda. Dakle, može se utvrditi da sud ima dva oblika, jedan je uvjerenje, a drugi vjerovanje.

Šta je čvrsto uvjerenje (يـقين)?

Čvrsto uvjerenje je vijest sačinjena iz dvaju znanja. Jedno je znanje o is­pravnosti njenog sadržaja, a drugo je znanje o negaciji njoj suprotnog sa­držaja. Upravo zbog ovoga je rečeno da je uvjerenje znanje spoja dviju postavki.

Izvor: Akbar Eydi, Islamska logika, Fondacija “Mulla Sadra”, Sarajevo, 2004, preveo sa perzijskog: Amar Imamović