Adab hazreti Junusa

Jedna od dova koja svjedoči adab poslanika jeste i ona ha­zre­ti Junusa, a.s., izrečena u danima dok se nalazio u stomaku ribe: “Nema božanstva osim Tebe! Slavljen Si Ti! A ja sam bio od onih koji su nepravdu prema sebi počinili!”[1]

Kako prenosi Kur’an, hazreti Junus molio je Allaha, dž.š., da kazni nje­gov narod, kojem traženju mu je On i udovoljio. Hazreti Junus je time opo­minjao svoj narod sve dok se nije približilo vrijeme spuštanja kazne. U tim trenucima narod se pokajao, što je uklonilo kaznu. Kada je Junus to vi­dio, napustio je svoj narod, uputivši se prema pustinji. Na tom putu do­šao je na morsku obalu, gdje se ukrcao na brod. Međutim, jedna ve­li­ka riba ispriječila se brodu u njegovoj plovidbi na način da je postalo jas­no da se neće ukloniti dok ne proguta nekog od putnika. Kako bi oda­brali ko će biti taj među njima odluče se na izvlačenje listića te izvukoše onaj sa Junusovim imenom. Junus bi bačen u more i riba ga proguta. Ha­zreti Ju­nus bi zaokupljen slavljenjem Boga sve dok, Allah, dž.š., nije na­re­dio ribi da ga izbaci na obalu mora. Ovo je bilo kazivanje koje Kur’an do­nosi o Junusu, a.s.

Ovaj događaj govori o tome kako Allah, dž.š., odgaja svoje poslanike su­kladno njihovim različitim stanjima, kao što je i rekao u Kur’anu: A da nije bio od onih koji slave Allaha, sigurno bi ostao u utrobi njenoj do Da­na kad će svi biti proživljeni![2] Dakle, stanje Junusa koji je napustio svoj na­rod, nastavio svoje putovanje, ne vrativši se svome narodu, govori o robu ko­jem se ne dopadaju neki od poslova njegova Gospodara, pa se i srdi na Nje­ga i napušta Njegovu kuću i službu. Međutim, obaveza njegova polo­ža­ja kao roba nije značila takvo ponašanje. Budući da se Allahu, dž.š., nije dopao njegov ovakav postupak, On odluči da ga odgoji i poduči ada­bu. Zato ga je On stavio u iskušenje i zatočio ga u utrobi ribe, gdje je bilo to­liko tijesno da nije mogao ispružiti ni prst noge. To je bio zatočenje u za­tvo­ru koje je samo bilo obujmljeno sa nekoliko tmina. U takvom bez­iz­laz­­nom položaju Junus zavapi: Nema božanstva osim Tebe! Slavljen Si Ti! A ja sam bio od onih koji su nepravdu prema sebi počinili!

Sve ove tegobe desile su se samo zato da hazreti Junus u potpunosti os­jeti ono o čemu je do tada samo pretpostavljao. Zapravo, da se on iz­rav­no osvjedoči da je Allah, dž.š., moćan sve učiniti, kao što je i učinio sa njim. Uzvišeni Allah raspolagao je s njim kako je htio, zatočio ga je gdje je htio i izložio ga nevolji koju je On htio, a Junus nije imao nikakva uto­čiš­ta niti spasa, osim u Allahu, dž.š. Učinak svih ovih događaja i Božijeg pla­na bilo je ostvareno stanje duše hazreti Junusa, zatočenog u stomaku ribe, stanje koje ga potaknu da potvrdi da nema boga, osim Njega i da ne­ma izlaza niti bijega iz položaja robovanja Njemu. Zato je i uzviknuo: Ne­ma božanstva osim Tebe!

Zbog svega rečenog nalazimo u Kur’anu da među svim poslanicima je­dino hazreti Junus svoju dovu ne započinje sa riječju Gospodaru. Nakon po­tvrde Njegove Božanstvenosti i Gospodstva, hazreti Junus se prisjeća do­gađaja spuštanja kazne na njegov narod, njihova pokajanja i činjenice kako ih je napustio. Hazreti Junus pripisuje sebi čin nepravde, a Njega drži čistim od svakog oblika manjkavosti i nedostatka: Slavljen Si Ti! A ja sam bio od onih koji su nepravdu prema sebi počinili! Junus, a.s., u ovoj mo­litvi ne iskazuje svoju unutrašnju želju da se vrati u svoj prijašnji polo­žaj robovanja. Kao da sebe nije vidio dostojnim da to traži te je zato nije ni izrekao. Ukratko, htio je ispoštovati adab svoga stanja i položaja po­sti­đe­nosti i posramljenosti.

Potvrda procjene da je hazreti Junus imao takvu unutrašnju želju jesu rije­či Gospodara koje slijede nakon istom navedenog ajeta: Odazvasmo se i tegobe ga spasismo.[3] A dokaz u prilog činjenici da mu je ta želja bila po­vratak u prijašnji položaj jesu riječi Allahove: Pa ga izbacismo na jed­no pusto mjesto, a bio je bolestan, i iznad njega dadosmo da iznikne vri­je­ža tikve, i kao poslanika poslasmo ga stotini hiljada ljudi ili i više! Pa su oni uzvjerovali, a Mi smo im dali da uživaju do roka određenog.[4]

Izvor: Allame Tabatabaji, Adabi Božijih poslanika u tefsiru El-Mizan, Fondacija “Mulla Sadra”, Sarajevo, 2009, preveo sa prezijskog: Amar Imamović

[1] Enbijâ, 87.

[2] Sâffât, 143-144. 

[3] Enbijâ, 88.

[4] Sâffât, 145-148.