Adab hazreti Ismaila

Kur’an prenosi i dovu koju Ismail uči u trenucima prije čina njegova pri­nošenja kao kurbana: Pa kad je stasao toliko da mu je i u poslu po­ma­gao, Ibrahim mu reče: “U snu sam vidio, sinak moj, da ću te zaklati! Šta mi­sliš ti?” “Oče moj” – dječak odgovori – “postupi po naređenju – ako Bog da, ubrzo ćeš vidjet da sam od onih što trpeljivi su!”[1]

S početka svoga govora Ismail, a.s., pazi na adab prema ocu, ali u na­stav­ku on slijedi adab prema Allahu, dž.š., i pored toga što je adab prema ocu, poput Ibrahima prijatelja Božijeg, ujedno i adab prema Bogu. Ukrat­ko rečeno, kada je hazreti Ibrahim prepričao svoj san sinu, te budući da je ovaj san po svjedočenju samog Ismaila: Oče moj, postupi po naređenju, bio Božija zapovijed, otac mu nalaže da razmisli i iznese svoje mišljenje, i to je bio adab oca prema svome sinu. Sam Ismail, rekavši u odgovoru: Oče moj, postupi po naređenju, ispunjava adab sina prema ocu, jer on ni­je iznio svoje mišljenje, odnosno, nije rekao: Moje mišljenje je slje­de­će… Kao da je ovim htio dati do znanja da on nema mišljenja naspram oca. Up­ravo zato, on svoj odgovor započinje riječima Oče moj, a nije rekao: Ako želiš učini to, da bi time ohrabrio oca u njegovoj nakani. Pored toga, samo priznanje Ismailovo da je san zapovijed koju Ibrahim mora izvršiti, ne ostavlja mjesta da se može pretpostaviti da kod Ismaila postoji sumnja i da će se pokoriti Gospodaru.

Slijedeći Ismailov adab u ovom događaju može se vidjeti u njegovim ri­je­čima: ...postupi po naređenju – ako Bog da, ubrzo ćeš vidjet da sam od onih što trpeljivi su! Ismail, a.s., ovim je riječima hrabrio oca. Sve iz­ne­seno pokazuje koliko je hazreti Ismail imao obzira i adaba prema ocu. Ta­kođer, on je ispunio i adab prema Allahu, dž.š., tako što u pogledu obe­ća­nja da će biti izdržljiv nije izrazio potpunu odlučnost i sigurnost, već je to uvjetovao Božijom voljom, jer je znao da dati obećanje i jamčiti nje­go­vo ispunjenje, a to ne uvjetovati Gospodarevom voljom, sadrži u sebi bo­ju i tragove doživljavanja sredstva neovisnim u svojoj uzročnosti, a položaj poslanika je viši i čist takvog nečega.

Uzvišeni Bog je prekorio i obične ljude kada je rekao: Mi smo ih is­ku­ša­li kao što smo vlasnike vrta iskušali, kada su se zakleli da će ga ujutro si­gurno obrati, a ne rekoše: “Ukoliko Bog dopusti!”,[2] pa je čak i Svoga Po­slanika u Kur’anu Časnom jednim neobičnim prijekorom, odnosno od­goj­nom opaskom upozorio, rekavši: Za bilo šta nipošto ne reci: “Sutra ću to sigurno učiniti.”[3]

Izvor: Allame Tabatabaji, Adabi Božijih poslanika u tefsiru El-Mizan, Fondacija “Mulla Sadra”, Sarajevo, 2009, preveo sa prezijskog: Amar Imamović

[1] Sâffât, 102.

[2] Kalem, 17-18.                                                

[3] Kehf, 23.