Treća podjela riječi
Riječi se, razmatrane općenito, bez obzira posmatramo li ih pojedinačno ili skupno, dijele na dvije vrste: jednostavna i složena riječ.
Jednostavna riječ ( مـفرد)
Termin “jednostavna riječ” u logici obuhvata sljedeća značenja:
a) Riječ koja nema dijela, kao što je prijedlog “sa” u rečenici: “Razgovarao sam sa prijateljem.” Ovakva riječ je jednostavna, ali ukazuje na svoje značenje.
b) Nekada riječ ima dio, ali on ne ukazuje na značenje. Naprimjer, Muhamed i Abdullah su imena dviju osoba. Međutim, abd u imenu Abdullah sam po sebi ne ukazuje na jedan dio značenja cijele riječi, a Allah na drugi dio značenja cijele riječi, kao što je slučaj s korištenjem iste riječi u atributskom značenju (rob Božiji), kada obje riječi, abd i Allah, ukazuju na zasebna neovisna značenja. Dakle, u slučaju atributivnog, a ne imeničnog značenja, riječ Abdullah je složena, a ne jednostavna. Naravno, ovo je suprotno stajalištu gramatike, gdje je ova riječ složenica bilo da je ona imenica ili atribut.
Razlika sinteze u logici i gramatici:
Sa stanovišta gramatike, važna je vokalizacija i tvorba riječi. Međutim, ono što posmatra jedan logičar jesu značenja, a ne same riječi. Zbog toga, ako riječ ima prosto značenje, i pored toga što je složena, naziva se jednostavna. Također, ako bi značenje bilo složeno, a riječ prosta, ona bi opet bila složena riječ. Prema tome, riječ Abullah je jednostavna riječ, iako je složenica sa stanovišta gramatike.
Složena riječ ( مـركب)
Složenica je riječ koja posjeduje dio koji sam po sebi ukazuje na dio značenja.
Složena riječ se dijeli na dvije vrste:
a) Potpuna (تام)
b) Nepotpuna (ناقـص)
Potpuna složenica se dijeli na:
a) Izjavnu (خبر)
b) Poticajnu (انشاء)
Potpuna složenica (مركب تام)
Čovjek može iskazati svoju misao usmeno ili pismeno, na dva načina, u potpunom i nepotpunom obliku. Potpuni oblik iskaza je onaj koji slušaoca ne ostavlja u stanju iščekivanja nastavka govora nakon govornikove stanke. Naprimjer, govornik kaže: “Strpljenje je vid hrabrosti”, ili: “Vrijednost svakog čovjeka je u onome što smatra lijepim.” Ovakva vrsta rečenice se naziva potpuna složenica.
Nepotpuna složenica (مركب ناقص)
Neke rečenice, za razliku od potpunih složenica, u slušaocu tvore stanje iščekivanja i nije ispravno ne nastaviti govor, kao kada se kaže: “Vrijednost svake osobe…”, ili “Kad bih znao da…”; ovakve vrste rečenica nazivaju se nepotpune složenice. Zbog toga je rečeno: “Nepotpuna složenica je iskaz kod kojeg značenje nije upotpunjeno, tj. nije ispravno zaustavljanje na njenom kraju.”
Napomena:
Zabrana prekidanja prije upotpunjenja značenja nije obavezujuća, nego je atributske prirode i u tom slučaju rečenica je nepotpuna.
Izjava (خبر) i poticaj (انشاء)
U svakoj potpunoj složenica postoji odnos koji ovisi o dijelovima koji grade rečenicu. Taj odnos se naziva potpuni odnos (نسبت تام) i ima dva oblika.
1. Nekad postojeći odnos u rečenici, bez uzimanja u obzir same riječi, posjeduje utvrđenu vanjsku zbilju, a riječ samo izvještava o njoj i ništa više, kao na primjeru rečenice: “Kiša pada.” Padanje kiše se dešavalo u prošlosti kao što će se dešavati i u budućnosti. Iskazi kao: “Kiša pada”, ili: “Sutra će kiša padati”, nazivaju se izjave ili tvrdnje (خبـر). Oba ova naziva mogu odgovarati gornjim primjerima, međutim, bit izjavne rečenice može biti istinita, tj. podudarati se i neistinita, tj. ne podudarati se sa zbiljom. Dakle, iz biti izjave proistječe njena isinitost i neistinitost, a ne iz toga ko je izgovara. Zato definicija izjave glasi: “To je potpuna složenica koja je ili istinita ili neistinita.”
2. Nekad ovaj postojeći odnos u rečenici ne posjeduje utvrđenu vanjsku zbilju, zapravo sama je riječ ta koja je tvori, odnosno dovodi u postojanje. Preciznije rečeno, govornik je taj koji posredstvom riječi stvara zbilju, dok u spoljnjem svijetu, van njegovog govora, ne postoji takav oblik odnosa. Ovakva složenica se zove poticajna (انشاء) ili stvarajuća (ايجاد).
Podjela poticajnih složenica
Sami poticaj posjeduje mnoge oblike, a u nastavku će biti govora samo o nekim od njih.
1. Zapovijed (امـر) – predstavlja naređenje izvršenja nekog djela. Naprimjer: “Upamti ovo predavanje!”
2. Zabrana (نهي) – predstavlja naređenje za neizvršenje nekog djela. Naprimjer: “Uzdrži se od uznemiravanja drugih ljudi!”
3. Traženje odgovora (استفهام) ili postavljanje pitanja. Naprimjer: “Da li je planeta Mars naseljena?”, ili “Da li će se naš posao zavšiti dobro?”
4. Dozivanje (نداء) – naprimjer: “O moj Bože!”, ili “O Muhamede!”
5. Žudnja (تـمنّي) – npr.: “E da mi se vratiti, pa da budem od vjernika.”
6. Čuđenje (تعـجّـب) – npr.: “Kako je uzvišen položaj čovjeka!”, ili “O čovječe, šta te je učinilo oholim spram Gospodara tvoga!”
7. Ugovor (عـقـد) koji se iskazuje riječima: “Kupio sam”, “Prodao sam”, “Oženio sam se”, itd.
8. Jednostrani ugovori (ايقاع) – npr.: “Uvakufio sam određenu imovinu.”
Nijedno od ovih gornjih značenja nema zbilju izvan riječi da bi riječ izvještavala o njemu. Ova značenja se ne mogu opisati kao istinita ili lažna. Prema tome, definicija poticajnih složenica glasi: “To je potpuna složenica koja se ne može opisati kao istinita ili lažna.”
Podjela jednostavnih riječi
Jednostavne riječi imaju tri oblika:
1. Glagol (كلمه)
2. Imenica (اسم)
3. Čestice (ادات)
Glagol (كلمه)
Riječ glagol u logici ima isto značenje kao i u gramatici. Ako obratimo pažnju naprimjer na riječi: “pisao je” (كتب), “on piše” (يكتب) i “piši” (اكتب), uočit ćemo nekoliko stvari:
• Ove tri riječi imaju zajednički tročlani korijen “k t b”.
• Imaju zajedničko neovisno značenje pisati.
• Sa aspekta oblika i forme su različite, što znači da svaka od njih ima zasebnu formu.
• Svaka od ovih riječi ukazuje na jedan potpun vremenski odnos.
• Potpuni vremenski odnos predstavlja formu nezavisnog ili zajedničkog značenja u određenom vremenu za neodređeni subjekt.
Rezultat rečenog: Zajednički korijen ovih riječi je taj koji ukazuje na njihovo zajedničko značenje, kao što i razlika njihovih formi rezultira različitim značenjima. Prema tome, ako se želi definirati glagol sa aspekta logike, treba reći sljedeće: “Glagol je jednostavna riječ koja svojim sadržajem (ماده) ukazuje na jedno nezavisno značenje, a razlikom formi ukazuje na potpuni odnos i vrijeme nezavisnog značenja za neki neodređeni subjekt.”
Šta je značenje potpunog odnosa (نـسـبـت تام)?
Uvaženi autor, kada je definirao glagol, uvjetovao ga je atributom “potpuni odnos”. Zbog čega? On je ovim uvjetom iz definicije izuzeo riječi izvedenice, kao što su subjekt, objekt, imenica za vrijeme i mjesto, jer ove riječi svojom materijom ukazuju na jedno nezavisno značenje, a svojim formama ukazuju na odnos tog značenja sa neodređenom stvari u neodređeno vrijeme. Međutim, ovaj odnos je krnjavi, a ne potpuni odnos. S obzirom na dosada rečeno, postalo je jasno značenje glagola (كلمه) koji čini jedan oblik jednostavne riječi.
Imenica (اسم)
Drugi oblik jednostavnih riječi je imenica čija definicija glasi: “Imenica je jednostavna riječ koja ukazuje na nezavisno značenje, a njena forma je ne stavlja u određeno vrijeme.” Naprimjer, Muhamed, Sadik, čovjek i sl.
Naravno, postoje i izvedenice kao što su subjekt, objekt, imenica za vrijeme, čija forma ukazuje na vrijeme, međutim kod njih postoji samo jedan krnjav odnos. Naprimjer, “onaj koji udara” (ضارب) ukazuje na osobu kojoj je pripisan udarac.
Čestice (ادات)
Čestica u logici je isto što i u gramatici, a njena definicija glasi: “Čestice ukazuju na odnos između dviju stvari koje grade dvije strane tog odnosa.” Tako čestica “u” (فى) ukazuje na mjesto. Naprimjer: “Sjeo sam u džamiji (جـلست فى المسجد).” Čestica “na” (على) ukazuje na nešto što je gornje, npr.: “Uspeo sam se na krov (صعدت على السطح)”; ili čestica “da li” (هل), u značenju pitanja, kao: “Da li si vidio (هل رايـت)?”
Čestice su zavisne i ne ukazuju na vrijeme, dok im je ostvarenje uvijek ovisno o dvjema stranama u odnosu.
Izvor: Akbar Eydi, Islamska logika, Fondacija “Mulla Sadra”, Sarajevo, 2004, preveo sa perzijskog: Amar Imamović