Razumjevanje onih koji smatraju Zejda ibn Ali a.s za petog imama i njegove pobune protiv Emevija
1 Odgovor
U ime Boga, Milostivog, Samilosnog
Esselamu alejkum
Zejd Ibn Ali Ibn Husejn i njegov sin Jahja, Jahjin sin Muhammed Ibn Abdullah i Ibrahim Ibn Abdullah osobe su koje zejdije smatraju svojim imamima.
Razlog ovom vjerovanju i odvajanju od dvanaest imama bile su dvije stvari:
- Sve su se starješine digle protiv emevijskih halifa i postali šehidi.
Ljudi su bili pod pritiskom emevijskih ugnjetavanja i svim srcem osjećali teškoće društvenog života, veoma su poštovali vođe i mudžahide te su ih smatrali svojim imamima.
- Šehadet vođa i opstanak vjere u imamet među ljudima
Iako su se zavjetovali na odanost Imamu Bakiru i Imamu Sadiku, u slučaju uspjeha i pobjede, javno bi objavljivali imamet i vodstvo Imamu Bakiru i Imamu Sadiku i govorili ljudima: “Mi nismo imami, ali smo po nalogu naših imama – hazreti Bakira i hazreti Sadika, mir neka je s njima – ustali i borili se protiv nasilnika za provođenje pravde, duhovnosti, slobode i šerijata.” Ali njihovo mučeništvo i neuspjeh ustanka uzrokovali su da ova istina ostane skrivena i neki su ljudi vjerovali da oni stvarno polažu pravo na imamet.
Uzrok
U povijesti i zabilježenim dokumentima navedeno je da su hazreti Bakir i hazreti Sadik tajno i daleko od očiju nasilne vlasti savjetovali i naredili svojim sljedbenicima da slijede Zejda Ibn Alija.
A s druge strane, Zejd Ibn Ali, da bi spasio Imamov život, nije mogao javno objaviti ugovor koji je sklopio s Imamom. Zbog toga se proširila ideja da Zejd Ibn Ali i njegovi potomci, koji su ustali i uzeli mačeve i borili se i pozivali ljude na zakletvu vjernosti, zaista sebe smatraju imamima. To se postepeno širilo zbog zavjere mudrih neprijatelja koji se koriste metodom “zavadi pa vladaj”, s jedne strane, i nepoznavanja istine, s druge strane. Takvo vjerovanje posebno se proširilo nakon pojave Nasera Utroša, potomka Zejda Ibn Alija, koji se pojavio u Horasanu, odakle je izbjegao u Mazandaran zbog presije tadašnjeg vladara. Nakon trinaest godina truda i propovijedanja, mnoge je ljude preveo na islam i pozvao ih u zejdijsku vjersku školu.
Ali Zejd Ibn Ali Ibn Husejn rođen je između 75. i 80. godine, a ubijen je oko 122. godine.
Živio je u Kufi, a nakon toga je otišao u Šam (Sirija) i pojavio se na skupu Hišama Ibn Abdulmalika, na kojem je raspravljao, zbog čega je uhapšen i provodi pet mjeseci u zatvoru. Nakon zatvora vraća se u Irak i oko četrdeset hiljada ljudi iz Kufe zaklinje mu se na vjernost.
Pozivao je ljude Božijoj Knjizi i Poslanikovoj tradiciji kao i na borbu protiv tlačitelja. U njegovo vrijeme vladar Kufe bio je Jusuf Ibn Omer Sakafi. Izbija rat između njega i emevijskih snaga, Zejd biva ubijen, a njegova glava je obješena na kapiji Damaska. Njegovo je tijelo razapeto a zatim spaljeno.
Jedan od razloga koji dokazuje da oni, posebno Zejd Ibn Ali, nisu tvrdili imamet, nego su se borili protiv ugnjetavanja, jesu riječi i predaje Imama Sadika u kojima veliča i traži od Boga da oprosti i da se smiluje njegovom amidži Zejdu.
Još jedan razlog jeste i u saglasnosti teoloških mišljenja i vjerskih načela s imamijama i mu'tezilama, i oni prihvataju najvažnije načelo pravde, i za razliku od Ehli Hadisa, ajete poput Allahova Ruka je iznad ruku njihovih! tumače tako da kažu da se ovdje pod rukom misli na moć, a ne na fizičku ruku, jer Bog nije tjelesan.
Također, i njihovo mišljenje o imametu slaže se s tim da imam mora biti od Fatiminih potomaka zato što je Poslanik rekao: “Mehdi je Fatimin sin.” Ili, da imam treba pozivati Bogu i ustati protiv tlačitelja u odbrani vjere.
Ovo je ukratko ono što se može reći o ovoj temi.
Prof. Akbar Eydi