Želja da drugi čuju za naše odlike može postati način traženja slave i položaja u njihovim srcima. U islamskoj etičkoj terminologiji za takvu težnju upotrebljava se pojam sum‘a, odnosno slavohleplje.
U središtu ovog pojma nalazi se namjera. Čovjek upoznaje druge sa svojim odlikama zato da bi pridobio njihovu naklonost i postao poznat po onome čime se predstavlja. Dobar glas tada postaje cilj vlastitog isticanja.
Slavohleplje je zato povezano sa samopokazivanjem. U oba slučaja čovjek se okreće položaju koji želi steći kod ljudi. Želja da njegove odlike budu poznate izrasta iz istog korijena iz kojeg izrasta potreba da ih pokazuje radi ljudske naklonosti.
U izvornom tekstu taj odnos izražen je slikom „nečistog drveta samopokazivanja“. Slavohleplje je njegova grana: način na koji se ista unutarnja težnja očituje kroz nastojanje da se o nama čuje.
Zbog zajedničkog korijena sum‘a se razmatra zajedno sa samopokazivanjem, a ne kao potpuno odvojena pojava. Preispitivanje vlastite želje za dobrim glasom tako nas vraća pitanju iskrenosti: s kakvom namjerom želimo da ljudi saznaju za naše odlike?
Izvor: Ruhullah Musavi Homeini, Tumačenje 40 hadisa, 1. svezak, Fondacija „Mulla Sadra“ u Bosni i Hercegovini, Sarajevo, 1439/2018; s perzijskog preveli Amar Imamović i Lutfi Akbaš.