U razmatranju historijskih uzroka sekularizma potrebno je razlikovati božansku religiju od postupaka ljudi koji su nastupali kao njeni zaštitnici. Nasilje počinjeno u ime vjere i sama svrha vjere nisu isto. Bez tog razlikovanja postupci moćnika postaju mjerilo za ocjenjivanje učenja koje su ti isti moćnici mogli podrediti vlastitim interesima.
Svrha religije i razvoj ljudskih mogućnosti
Polazište ove rasprave jeste apsolutno savršenstvo Boga, Njegova mudrost i cilj zbog kojeg je religija poslana ljudima. Iz tog polazišta proizlazi da priroda religije podrazumijeva procvat uzvišenih ljudskih mogućnosti i usmjeravanje čovjeka prema Božijem savršenstvu.
Takva svrha zahtijeva da ljudi raspolažu racionalnom slobodom, mišljenjem, ljudskim dostojanstvom i odličnostima. Racionalna sloboda ovdje označava slobodu povezanu s razumskim razvojem čovjeka, a ne proizvoljnost kojom se zadovoljavaju vlastiti prohtjevi. Religijska misija zato je u suprotnosti s intelektualnom stagnacijom, prisilom i ponižavanjem čovjeka.
Odatle slijedi odgovor na pitanje jesu li oni koji su se smatrali nedodirljivima mogli opravdano predstavljati nauku i slobodu kao neprijatelje istinske božanske religije. Ako je njen cilj razvoj ljudskih mogućnosti, gušenje mišljenja ne može se smatrati ostvarenjem tog cilja.
Vlastiti interes pod zaštitom vjerskog imena
Agresija, nasilje i širenje neznanja koji su se u historiji događali pod religijskim imenom ne izražavaju tu svrhu. Njihovo ishodište treba tražiti u interesima i težnji za dominacijom ljudi koji su sebe predstavljali kao pokrovitelje religije. To razlikovanje jednako važi kada se za sebične ciljeve koriste judaizam, kršćanstvo ili islam.
Nije, dakle, dovoljno utvrditi da je neko govorio u ime vjere. Potrebno je razmotriti odnos njegovog djelovanja prema cilju religije. Postupak kojim se čovjek prisiljava, ponižava ili zadržava u neznanju suprotstavlja se razvoju dostojanstva, razuma i uzvišenih ljudskih sposobnosti.
Srodan problem javlja se i pri iskrivljenom predstavljanju vjere: ono što se pripisuje religiji može zakloniti upravo ono čemu bi ona trebala voditi.
Isti kriterij za politiku, pravo i umjetnost
Razlikovanje vrijednosti od njene zloupotrebe ne odnosi se samo na religiju. I politika, pravo, ekonomija, moral i umjetnost mogu biti stavljeni u službu ljudi koji sve žele za sebe. Njihovu svrhu zato treba razlikovati od interesa onih koji se njima koriste.
Politika podrazumijeva upravljanje društvenim životom prema uzvišenim ciljevima ljudskog života. Međutim, historija poznaje i makijavelističku politiku, odnosno političko djelovanje koje se u ovom kontekstu služi moći i obmanom na štetu ljudskih prava. Takva politika može prolijevati krv nevinih i potirati prava ljudi.
Iz toga ipak ne slijedi da politiku kao takvu treba ukloniti iz života. Njena zloupotreba pokazuje šta se događa kada se upravljanje društvom podredi sebičnosti i dominaciji, ali time nije poništena potreba za politikom usmjerenom prema vrijednim ciljevima.
Isto važi za pravo, ekonomiju, moral i umjetnost. Činjenica da su zloupotrebljavani ne opravdava poistovjećivanje njihove svrhe s tim zloupotrebama. Dosljedan sud zahtijeva da se razlikuju vrijednost neke oblasti i način na koji su je pojedinci podredili svojim interesima.
Taj kriterij treba primijeniti i na religiju. Kritika nasilja, prisile i neznanja počinjenih pod njenim imenom mora biti usmjerena prema njihovim nosiocima i opravdanjima, a ne zasnovana na pretpostavci da su takvi postupci nužan izraz same božanske religije.
Izvor: Allameh Mohammad Taqi Jafari, Filozofija religije, 2. svezak, Analiza sekularizma – Nauka i religija – Pluralizam, s perzijskog preveo Sabahudin Šarić, Izdavaštvo „Mulla Sadra“ d.o.o., Sarajevo, 2026/1448.