Vjerska književnost i umjetnost
Vjerska književnost
Objava Kur'ana promijenila je arapski jezik i učinila ga odgovarajućim sredstvom za izlaganje Božije Riječi. Arapi su u vremenu prije islama i u eri neznaboštva stvorili zapažena književna djela u obliku poezije, koja su uglavnom tretirala rat, krvoproliće, opijanje i bančenje, ali pod uticajem Časnog Kur'ana to je preobraženo u islamski jezik i književnost.
Nakon arapskog, najvažniji književni jezik islama jeste perzijski. Perzijski jezik, bereketom Kur'ana, nastao je izravnim miješanjem perzijskih jezika iz sasanidskog razdoblja i kur'anske leksike. Perzijski jezik se razvijao, od četvrtog hidžretskog stoljeća pa nadalje, Firdusijevim epskim djelom Šahnama koje je postalo iranskim nacionalnim epom, te vjerskom i gnostičkom poezijom velikana poput Senaija, Attara i Mevlane Rumija.
Mnogi stručnjaci smatraju Mevlanu, koji je čudesno uticao i van Irana, diljem Azije, posebno među muslimanima Turske i Indije, najvećim gnostičkim pjesnikom svih vremena. Nakon Mevlane pojavili su se veliki pjesnici, među kojima su najvažniji Sadi i Hafiz. Sadi je u osnovi bio didaktički i etički pjesnik, a Hafiz, najveći iranski pjesnik, bio je hafiz Kur'ana i znalac Šerijata, ali je istovremeno i najveći pjesnik svjetova ljubavi i duhovnosti. Kod ove dvojice perzijski jezik dosegao je svoj književni vrhunac i preko njih je uticao na poeziju i književnost mnogih drugih naroda.
Uticaj perzijske i arapske književnosti može se uočiti i među narodima malajskog govornog područja. Islam je tokom četrnaest stoljeća svog prisustva i života u svijetu uspio da među različitim muslimanskim narodima stvori jednu sređenu i jasno uređenu književnost u kojoj se jasno vidi potka islama te duh i sadržaj Kur'ana i hadisa.
Književnost muslimana Afrike, bilo usmena ili pisana, smatra se drugim velikim ogrankom islamske književnosti i ona se, kao i ostali ogranci ove književnosti, okoristila duhom, okvirom i sadržajem Kur'ana i arapske književnosti.
I pored toga, drugi književni oblici poput novele ili duže pripovijetke, kakvi su danas ispunili književno tržište Zapada, nikad se nisu mogli razvijati među muslimanima. Razlog je taj što ovakve književne forme, posebno u obliku kakav su dobile u devetnaestom i dvadesetom stoljeću, uglavnom predstavljaju nastojanje da se izgradi jedan imaginarni svijet, a islam je uvijek principijelno protiv takvih maštarija koje izazivaju nemar.
Uzevši sve to u obzir, najzastupljenije mjesto u islamskoj književnosti imali su epika i poezija, s jedne strane, te pripovijedanje, s druge strane.
Sve vrste ovih djela predstavljaju promociju vrijednosti izloženih u Kur'anu i hadisu i ubrajaju se među neposredne upotpunitelje vjerskih tekstova u tradicionalnom životu muslimana, a istovremeno čine muslimanima dostupnim dubokoumne i sadržajne savjete i etičke upute kakve svaki musliman tokom svog ovosvjetskog života mora naučiti.
Vjerska umjetnost
Islam je stvorio civilizaciju u kojoj je umjetnost uvijek imala važan i središnji položaj, i u skladu s poznatim hadisom koji kaže:
فَإِنَّ اللهَ جَمِيلٌ وَ يُحِبُّ الْجَمَال
“Zaista Bog je lijep i voli ljepotu!” – ljepota i dobro se odnose na samu Bit Božiju.
Islamska umjetnost poruku koja je unutar islamske Objave predstavlja u oblicima i formi koji su izravni odraz duhovnih i nebeskih principa i ishodišta islama te na taj način poziva ka Bogu.
I duh i forme i oblici islamske umjetnosti jesu nadahnuti islamskom objavom.
Islamska umjetnost u područjima poput arhitekture, keramike, bakroreza, obrade metala i mnogih drugih vrsta umjetnosti, preuzela je brojne metode od drugih civilizacija, ali ih je sve preoblikovala u ozračju kur'anske objave i od njih stvorila forme i oblike potpuno drugačije umjetnosti, čije manifestacije i svjedočanstva možemo vidjeti na širokom prostoru islamskog svijeta od istoka do zapada. Svaka veća rasna ili nacionalna grupa unutar islamskog svijeta stvorila je umjetnost koja na jasan i očit način jeste obilježje tog naroda, poput iranske, turske, egipatske, sjevernoafričke, andaluske, indijske, indonezijske, malajske i drugih umjetnosti, no među svim tim različitim tradicijama i bogatim umjetnostima očituje se jedinstvo islama.
Među vizuelnim, odnosno figurativnim umjetnostima, najviše i najsvetije mjesto među islamskim umjetnostima pripada kaligrafiji i arhitekturi. Umjetnost kaligrafije povezana je sa zapisivanjem Riječi Božije odnosno Kur'ana, a umjetnost arhitekture sa stvaranjem prostora u kojima Riječ Božija odzvanja, dakle prostora džamije, iz kojih u jednom širokom smislu proizlazi sva ostala islamska arhitektura.
U islamu, za razliku od civilizacije Zapada, nema onoga što se zove umjetnost skulpture ili kiparstva pa da bi se o tome moglo nešto kazati, a i slikarstvo je uvijek povezano sa formom minijature u umjetnosti izrade knjiga, i nije imalo onakav stepen i središnji položaj kao na Zapadu.
Izvor: Sejjid Ali Reza Sadr Husejni, Islamska naučavanja, Fondacija “Mulla Sadra, Sarajevo, 2012., sa perzijskog preveli: Muamer Kodrić i Akbaš Lutfi