Analiza univerzalnih ljudskih prava u vrijeme pojave islama

Krajem šestog stoljeća slanjem Muhammeda ibn Abdullaha, s.a.v.a., počelo je posljednje Božansko poslanstvo u ljudskim društvima i odabirom ovog Poslanika visokog ugleda, od strane Uzvišenog Boga, ljudima svijeta su ponuđeni principi i temelji najpotpunijeg životnog programa u oblasti morala, ekonomije, politike, umjetnosti, uprave, fikha i prava. Upravo kao što ćemo to vidjeti u uvodu, objašnjenju i tumačenju islamske pravne materije i u primarnim islamskim izvorima, iako sva materija nije skoncentrisana u jednom određenom poglavlju i u jednu kodificiranu zbirku, ipak se ona, potpuno jasno, može vidjeti u raznim djelima. Treba također uzeti u obzir i značajnu stvar da mi pod “primarnim izvorima” ne mislimo na odluke pravnika (fetve fakiha) da bi se moglo reći: Moguće je da su pravnici, oslanjajući se na svoj ukus i razumijevanje, koncipirali te fetve, nego se misli na Knjigu, Sunnet, zdrav razum i validni konsenzus, koji su baza islamskog fikha i prava.

Šta je bio uzrok da muslimani do modernog vremena (od 1948. godine, kada je usvojena Univerzalna deklaracija o ljudskim pravima sa stanovišta Zapada, do 1978. godine, kada su islamske zemlje došle na ideju da urede i koncipiraju univerzalna ljudska prava) na društvenoj sceni nisu ponudili islamska ljudska prava? Ovo pitanje, koje je postavljeno u kategoričnoj formi, ima sljedeći logičan odgovor:

To što islamska univerzalna ljudska prava, u kodificiranoj i uređenoj formi, do modernog vremena nisu prezentovana nije zbog toga što škola islama nije imala ta prava pa da su zapadne vlade i društva koncipirali i objavili deklaraciju o ljudskim pravima. Islamski pravnici su pristupili koncipiranju i objavljivanju deklaracije o ljudskim pravima sa stanovišta islama jer, kao što smo rekli u ranijim raspravama, svi primarni izvori islama, s jedne strane, i pravednost u suživotu muslimana sa drugim narodima i etnosima sa kojima su bili u odnosima, s druge strane, potpuno jasno dokazuju da su osnovni izvori škole islama imali svu materiju ljudskih prava i prednosti koje imaju u odnosu na druge svjetske pravne materije i bazirani su na stabilnim tekstovima. Međutim, to što ova univerzalna prava Zapad nije primjećivao prije Univerzalne deklaracije o ljudskim pravima bilo je zbog toga što različite zemlje, narodi i etnosi svijeta nisu bili povezani u mjeri u kojoj su to danas kao stanovnici jednog grada, što je nova pojava, i što se ta povezanost povećava, povećat će se i nastojanja da se koncipiraju jedinstveni i zajednički zakoni i prava.

S druge strane, svi znamo da su silnici i diktatori u islamskim društvima, radi produžavanja i jačanja svoje vladavine, izbjegavali provođenje istinskih islamskih prava u svojim društvima. Kako je u takvim prilikama bilo moguće da ti silnici dozvole da se istinska univerzalna ljudska prava ozbiljno poštuju u svim društvima?

Iz dviju prethodnih rasprava dokazuju se dvije veoma značajne istine:

1. Za istinski razvoj i usavršavanje čovječanstva nužan je natprirodni Božanski činilac.
2. Sve istinske Božije religije su manifestacija teksta vjere Ibrahima, a.s.

Dakle, nužno je da svi kulturni elementi i ekonomske, političke, pravne, etičke, umjetničke i ljudske civilizacijske ideje budu usmjereni na ostvarivanje uzvišenih ljudskih ideala Ibrahimove vjere, jer ga većina vodećih mislilaca današnjih civilizovanih društava priznaje i svoju vjeru i narod dovode u vezu s njim. Na toj osnovi sadržaj Univerzalne deklaracije o ljudskim pravima sa stanovišta islama ne samo da ne treba biti oprečan sa islamom – koji je danas promotor primordijalne ibrahimovske religije – nego treba također svestrano biti saglasan s njim.

Izvor: Mohammad Taki Dža'fari, Univerzalna ljudska prava, Fondacija „Mulla Sadra“, Sarajevo, 2014., sa perzijskog preveo: Sabahudin Šarić