Adab hazreti Zekerijjaha

Adab poslanika svjedoči i kazivanje o hazreti Zekerijjahu, a.s.: Ovo je spomen o milosti Gospodara tvoga spram roba Njegova Zekerijja, kad on tihim zovom zazva svoga Gospodara, te reče: “Gospodaru moj, moje kosti su oronule, zbilja, i glava sjedinom planula, a nikada nisam, Go­­spodaru moj, kada sam Te zamolio nesretan ostao. Ja se doista iza sebe bojim svojih nasljednika, a žena mi je nerotkinja, pa podari mi Ti od Sebe nasljednika, da mene naslijedi i naslijedi porodicu Jakuba, i učini, Go­spo­daru moj, da s njim budeš zadovoljan Ti.”[1]

 Na odluku da uputi dovu Uzvišenom i zatraži dijete hazreti Zekerijjaha je potaklo jedino njegovo svjedočenje isposničkog i pobožnjačkog života hazreti Merjeme, kćeri Imrana, kao i njen adab u robovanju Bogu, kojim ju je darovao Gospodar, i njena nebeska opskrba, o čemu Kur’an navodi: I primi je Gospodar njen primanjem lijepim, i dade da lijepo odraste, i o njoj Zekerijja da se brine! I kad god bi joj Zekerijja u hram ušao kod nje bi opskrbe našao, i: “O Merjemo, odakle ti ovo?” – on bi pitao! “Od Alla­ha je. Doista Allah opskrbljuje koga hoće bez računa ikakva!” – ona bi od­go­va­rala. Tu Zekerijja zamoli Gospodara svoga: “Gospodaru moj! Po­dari mi od Sebe čestita potomka, jer Ti Si zbilja Onaj Koji molbu čuješ!”[2]

Posmatranje svih onih pažnji kojima je hazreti Merjem bila obasuta od strane Allaha, dž.š., u srcu hazreti Zekerijjaha je uzavrelo želju da i on do­bije časna i plemenita sina, koji će ga naslijediti i služiti Gospodara na na­čin da On bude zadovoljan njime, isto kao što je hazreti Merjem na­sli­je­dila Imrana i trud kod robovanja Bogu ispoljila do krajnjih granica, na­kon čega je bila obasuta počastima od strane Gospodara. Ali u svemu tome hazreti Zekerijja je vidio sebe kao oronulog starca čija se životna sna­­ga istopila. Također, nije imao nadu ni u svoju ženu jer je ona bila ne­rot­kinja rođenjem. Tako je hazreti Zekerijjaha uskraćenost časnim sinom shr­vala i obuzela ga je takva žalost koja je bila poznata samo Bogu. Me­đu­tim, on je istovremeno imao spram svoga Gospodara lijepo mišljenje i žar pobožnosti te je na tom tragu želio da mu On podari počast u starosti da­ri­­vanjem potomstva. Ova želja ga je navela da se Uzvišenom obrati po­niz­no, ne bi li to potaklo Njegovu samilost.

Hazreti Zekerijja, a.s., u svom obra­ća­nju prisjeća se života, govoreći o tome da je stalno bio okrenut uz­vi­­še­nosti Božijoj i nikad dotada nije ostao žalostan nakon obraćanja Nje­mu. On, hazreti Zekerijja, našao je Boga, Koji čuje upućene dove. Ova­kav na­čin poniznosti bio je razlogom da se i ova njegova dova čuje i bu­de pri­mlje­na tako što mu je darovan častan nasljednik. Potvrda iznese­nog su iz­go­vorene riječi hazreti Zekerijjaha, nakon što mu je Allah, dž.š., ob­javom obznanio udovoljenje njegovoj molbi: “O Gospodaru moj!” – reče on – “Ka­ko da ja imadnem dječaka kad je moja žena nerotkinja i kada sam u sta­rosti oronuo?” “Tako će biti” – reče On – “tako je rekao Go­spodar tvoj: To je Meni lahko, i tebe sam još prije stvorio, a nisi ništa bio!”[3]

Način na koji ovaj ajet potvrđuje našu tvrdnju je razgovjetan. Ajet jas­no pokazuje da je Zekerijja ostao zatečen kada je primio radosnu vijest o ispunjenju dove. Neobičnost njegove molbe i odgovor koji je čuo toliko su ga smeli da je izrazio nevjericu u mogućnost takvog raspleta te je zato za­tražio znak kojim će mu to biti potvrđeno. Allah, dž.š., udovoljio je i ovoj molbi hazreti Zekerijjaha.

U svakom slučaju, adab koji je Zekerijja ispoštovao u svojoj dovi bilo je predstavljanje njegova unutrašnjeg stanja potištenosti i tuge. Da bi se na­šao u prilici koja bi svakog samilosnog ganula, on prije same dove pod­sjeća kamo ga je odvela pokornost Gospodaru i ukazuje na okolnost da je cio svoj život posvetio poniznosti i proveo u iskanju, a tek potom upućuje dovu koju opravdava Njegovim svojstvom Onoga Koji čuje sve molitve. Uvod koji je prethodio samoj dovi nije imao za cilj da Uzvišenom Bogu pri­govori za svoju dugogodišnju pokornost, već ono što smo upravo ma­lo­prije pojasnili. Daleko je takvo šta bilo od položaja njegova kao posla­ni­ka! Dakle, značenje njegove dove: “Gospodaru moj! Podari mi od Sebe čes­tita potomka, jer Ti Si zbilja Onaj Koji molbu čuješ!”, s obzirom na ono što je došlo u suri Āli ‘Imrân, podrazumijeva da molitelj od Njega tra­­ži čestita sina, i to ne zato što sebe vidi velikim i svoje dugogodišnje ro­bovanje Njemu vrijednim, ili zato što to ima namjeru istaknuti i pri­go­vo­riti Mu na tome, već ga je potaklo da Ga moli jer On čuje dove Svojih ro­bova i odaziva se nevoljnicima, a vidi i strahovanja koja molitelj ima spram svojih rođaka koji će ostati nakon njega, kao i njegovu veliku želju da ima čestitog sina koji će Njemu robovati.

Izvor: Allame Tabatabaji, Adabi Božijih poslanika u tefsiru El-Mizan, Fondacija “Mulla Sadra”, Sarajevo, 2009, preveo sa prezijskog: Amar Imamović

[1] Merjem, 2-6.

ذِكْرُ رَحْمَةِ رَبِّكَ عَبْدَهُ زَكَرِيَّا إِذْ نَادَى رَبَّهُ نِدَاء خَفِيًّا قَالَ رَبِّ إِنِّي وَهَنَ الْعَظْمُ مِنِّي وَاشْتَعَلَ الرَّأْسُ شَيْبًا وَلَمْ أَكُن بِدُعَائِكَ رَبِّ شَقِيًّا وَإِنِّي خِفْتُ الْمَوَالِيَ مِن وَرَائِي وَكَانَتِ امْرَأَتِي عَاقِرًا فَهَبْ لِي مِن لَّدُنكَ وَلِيًّا يَرِثُنِي وَيَرِثُ

[2] Āli ‘Imrân, 37-38.

فَتَقَبَّلَهَا رَبُّهَا بِقَبُولٍ حَسَنٍ وَأَنبَتَهَا نَبَاتًا حَسَنًا وَكَفَّلَهَا زَكَرِيَّا كُلَّمَا دَخَلَ عَلَيْهَا زَكَرِيَّا الْمِحْرَابَ وَجَدَ عِندَهَا رِزْقاً قَالَ يَا مَرْيَمُ أَنَّى لَكِ هَـذَا قَالَتْ هُوَ مِنْ عِندِ اللّهِ إنَّ اللّهَ يَرْزُقُ مَن يَشَاء بِغَيْرِ حِسَابٍ هُنَالِكَ دَعَا زَكَرِيَّا رَبَّهُ قَالَ رَبِّ هَبْ لِي مِن لَّدُنْكَ ذُرِّيَّةً طَيِّبَةً إِنَّكَ سَمِيعُ الدُّعَاء

[3] Merjem, 8-9.

قَالَ رَبِّ أَنَّى يَكُونُ لِي غُلامٌ وَكَانَتِ امْرَأَتِي عَاقِرًا وَقَدْ بَلَغْتُ مِنَ الْكِبَرِ عِتِيًّا قَالَ كَذَلِكَ قَالَ رَبُّكَ هُوَ عَلَيَّ هَيِّنٌ وَقَدْ خَلَقْتُكَ مِن قَبْلُ وَلَمْ تَكُ شَيْئًا