Iako je, pretpostavljam, ezel ili prapočetak nešto što niko osim najodabranijih do u tančine ne razumije, zanima me da li se na temelju nečega može doći do zaključka o tome na koji je način duša birala tijelo u koje će ući, odnosno, da banaliziram, zašto u moje tijelo nije ušla neka bolja duša od moje, poput duše nekog poslanika? Odgovor na ovo pitanje ima brojne reperkusije, među ostalim i to da li je čovjek došao na ovaj svijet na neki način limitiran time kakva je duša ušla u njegovo tijelo? Možda je moje pitanje zapravo i potpuno pogrešno i posljedica potpunog nepoznavanja ezela, a ako je tako, zamolio bih Vas da mi malo pojasnite ezel, zašto je to nešto čega se ljudi ne sjećaju i kako je to Božiji argument protiv onih koji nisu vjerovali, ako se oni nikako i ne sjećaju tog događaja?
1 Odgovor
U ime Boga, Milostivog, Samilosnog!
Esselamu alejkum!
Na vaše pitanje možemo odgovoriti kur'anskim ajetima i racionalnim argumentima. Dakle, Kur'an, islamske predaje i filozofski argumenti bavili su se ovom temom i ponudili svoje odgovore. Da bismo rasvijetlili ovu temu, potrebno je poslužiti se filozofskim jezikom i pojasniti neke termine. Naravno, i mi treba da se potrudimo da shvatimo.
1. Dvije vrste ezela
U filozofskoj raspravi postoje dva značenja ovoga termina, prvi je ‘prije vremena’ (qadime zemani) a drugi ‘postojanje oduvijek i po sebi’ – po svojoj esenciji (qadime zati).
Ako ezel posmatramo u materijalnom svijetu, znači da je nešto bilo ‘prije vremena’, jer je vrijeme posljedica kretanja, a kretanje se mora odvijati u svijetu materije. Prema tome, bića koja nisu materijalna, kao što su meleci, jesu ezelska, ali u značenju postojanja njihove egzistencije prije stvaranja materijalnog svijeta.
Drugi ezel znači ono biće za koje ne možemo pretpostaviti uzrok, već je ono uzrok svih uzroka, bilo da se radi o materijalnim ili nematerijalnim egzistencijama, drugim riječima, takvo biće nazivamo Nužno biće. Sada nam je postalo jasno značenje ezela.
Prema posljednjim filozofskim mišljenjima, duša je proizvod kretanja materijalnog tijela, kada tijelo dođe do određene tačke vlastitog savršenstva, pretvara se u nematerijalno biće. To možemo usporediti sa stvaranjem djeteta kod čovjeka ili maldunčeta kod životinje, pri čemu se hrana u želucu pretvara u krv – prema svojim posebnim pravilima, potom se krv pod utjecajem promjena i raznih procesa pretvara u spermu, zatim se ona kreće sve do stepena dok se ne pretvori u nematerijalno biće. Ako je potencijal sperme na nižoj razini, nastaje životinja, a ako je na višoj razini, postaje čovjek. Međutim, između nematerijalnog bića i materijalnog svijeta postoji uzajamna veza na način da svaki utječe na drugog i prima utjecaj od drugog. Taj uzajamni odnos postoji sve dok tijelo iz nekog razloga ne izgubi sposobnost upravljanja dušom i to je trenutak kada duša napušta svoj utjecaj na tijelo.
Naravno, treba reći da je duša na početku stvaranja ograničena i ne posjeduje nikakvo znanje i spoznaju. Postepeno se krećući, biće joj se širi, stječe znanje i spoznaju i stvara moral, djela i na stotine hiljada misli, a što joj znanje više raste, time joj se povećava i snaga.
Na pitanje zašto se čovjek ne sjeća ezela, mogli bismo reći da je to usljed njegove ograničenosti, koje se ogleda u materijalnom tijelu i prirodi. Vidimo da u snovima duša, koja se na neki način odmara od upravljanja tijelom, vidi prošlost i budućnost i vidi zbilje koje nije moguće vidjeti na javi. Kada bi čovjek usljed samokontrole i primjene Božijih zakona ojačao svoju dušu i oslobodio se niskih životinjskih prohtjeva, istu onu zbilju koju vidi u snu percipirao bi i na javi u mnogo jačem obliku. Ova tvrdnja može se dokazati Kur'anom i islamskim predajama i filozofskim dokazima, a prihvatili su je, također, i psiholozi. Egzaktni dokazi i osobna iskustva ljudi svjedoče ovome u prilog.
Nemogućnost sjećanja nije dokaz za njegovo nepostojanje. Zar se dijete, koje se nalazi u utrobi za vrijeme trudnoće svoje majke i koje nekoliko mjeseci provede s dušom, može sjetiti vremena provedenog tamo? Naravno da ne može – a imao je dušu, život i kretanje, hranio se, ali se ničega ne sjeća. Prema tome, ne možemo kazati, ako se nečega ne sjećamo, da to ne postoji. Mnogi od nas se ne sjećaju svog djetinjstva, ali ne mogu poreći da se nije dogodilo.
U svakom slučaju, ovo je načuno i kur'ansko pitanje potpuno dokazivo, međutim, zahtijeva precizno razumijevanje uvodnih premisa i ne može se sažeti u jedan odgovor.
Ako ste voljni, možemo nastaviti ovu temu dopisivanjem ili uživo, stojim Vam na usluzi.
Prof. Akbar Eydi