Tri vrste univerzalnih pojmova
Različite vrste univerzalnih pojmova možemo podijeliti u tri glavne skupine:
- štastveni pojmovi, poput pojmova čovjek i bjelilo;
- logički pojmovi, poput pojmova univerzalnost i partikularnost;
- filozofski pojmovi, poput pojmova uzročnost i jedinstvo.
Treba napomenuti da ova trojna podjela, koja predstavlja jednu od inovacija muslimanskih filozofa, pruža brojne prednosti i koristi, a nepažnja u poznavanju i razlikovanju njih jednih od drugih uzrokuje njihovo miješanje i dovodi do nepopravljive greške. Stoga ćemo ukratko pojasniti svaki od ovih pojmova.[1]
Štastveni pojmovi
Štastveni pojmovi ili primarne inteligibilije su pojmovi koji nastaju u aparatu uma koji producira pojmove nakon partikularnih percepcija, što znači da ih čovjekov um po automatizmu apstrahira iz specifičnih primjera. Time što se posredstvom vanjskih čula ili unutrašnjim osvjedočenjem stekne nekoliko partikularnih i ličnih percepcija, razum bez odlaganja stječe njihov univerzalni pojam. Ovaj univerzalni pojam, s jedne strane, sadržava sve ono što je zajedničko međutim partikularijama, dok, s druge strane, ne posjeduje njihove individualne i lične odlike. Upravo iz ovog razloga ovaj pojam može odgovarati beskonačnom broju jedinki. Ovi pojmovi, koji pojašnjavaju zbilju i štastvo objektivnih stvari i njihove egzistencijalne granice, nazivaju se štastveni pojmovi ili primarne inteligibilije. Oni su poput praznih kalupa za bića i stoga ih možemo definirati i kao pojmovne kalupe.
Mnogi pojmovi koji se upotrebljavaju u svakodnevnom životu i govoru pripadaju ovoj skupini. Pojmovi ove vrste jesu čovjek, životinja, biljka i njima slični, koji se apstrahiraju nakon što njihove individualne i lične jedinke budu jednom ili više puta primijećene. Primjer je i pojam bjelilo, koji se stječe nakon što se vide jedna ili više bijelih stvari, ili pojam strah, koji nastane nakon što se određeni osjećaj pojavi jednom ili više puta. Obično ovu vrstu pojmova definiraju riječima: “Nastaju u izvanjskom svijetu i prediciraju se izvanjskim stvarima.”
Potrebno je napomenuti da jedan dio štastvenih pojmova nema uobičajene osjetilne primjere, što znači da nisu stečeni putem ogolijevanja osjetilnih percepcija, nego su preuzeti iz prisutnih ili izravnih znanja. To su pojmovi kao što su duša i pojmovi koji se dobivaju posredstvom duše i moći duše.[2] Stoga rečenica: “U umu ne postoji ništa što prije nije postojalo u osjetilima”, može biti ispravna samo ako se pod osjetilnim percepcijama misli na sve osjetilne i lične percepcije, tako da to obuhvata i prisutna znanja.
Logički pojmovi
Sekundarne logičke inteligibilije ili logički pojmovi su pojmovi koji i “nastaju u umu i prediciraju se stvarima koje su u umu”, tj. ne mogu biti predicirane objektivnim stvarima, već samo pojašnjavaju odlike pojmova i racionalnih formi, a zbog toga što se ne tiču objektivnih i izvanjskih bića, ne prethode im osjetilne percepcije i dobivaju se samo usredsređenjem na umske pojmove i promišljanjem o njima.
Kakvoća pojavljivanja ovih pojmova je sljedeća: Nakon što primi štastvene pojmove, um ponovno sagledava same te pojmove i za njih navodi neka svojstva. Stoga su primjeri i subjekti ove vrste pojmova drugi pojmovi, koji postoje samo u umu. Naprimjer, primjer pojma univerzalno je pojam čovjek koji postoji samo u umu, a izvanjski čovjek ne može biti primjer pojma univerzalno, zato što izvanjski čovjek uvijek postoji kao jedinka. Osobina logičkih pojmova je da se mogu predicirati samo umskim pojmovima i formama i upravo iz ovog razloga s malo pažnje se mogu u potpunosti otkriti. Svi osnovni pojmovi nauke logike, kao što su predodžba, presuda, sud, univerzalno, partikularno i sl, pripadaju ovoj skupini i zato su ovu skupinu pojmova nazvali sekundarne logičke inteligibilije.
Filozofski pojmovi
Filozofski pojmovi jesu pojmovi čije apstrahiranje zahtijeva umni napor i međusobno uspoređivanje stvari, a većinom pojašnjavaju relacije i stanja izvanjskih stvari te način i kakvoću njihovog postojanja. Ovi pojmovi, iako nasuprot sebe nemaju nešto objektivno i izvanjsko, ipak mogu biti svojstva izvanjskih stvari, poput pojmova uzrok i posljedica, koji se nakon uspoređivanja dviju stvari, gdje postojanje jedne zavisi od postojanja druge, apstrahiraju zahvaljujući ovoj relaciji. Kada vatru uspoređujemo s toplotom koja je nastala od nje i usredsrijedimo se na to što toplota zavisi od vatre, tada razum pojam uzrok apstrahiramo iz vatre, a pojam posljedica iz toplote. Kada ne bi postojali ovakav obzir i usporedba, nikada ne bismo došli do ovakvih pojmova. Kada bismo hiljadu puta vidjeli vatru i hiljadu puta osjetili toplotu, ali ih ne bismo uspoređivali i ne bismo obratili pažnju na to da jedno nastaje od drugog, nikada od njih ne bismo došli do pojmova uzrok i posljedica. Kao što je jasno, pojmovi uzrok i posljedica nemaju izvanjsku i objektivnu egzistenciju.
Dakle, pojam uzročnosti nema postojanje poput vatre, koja je supstanci ja, ili toplote, koja je akcidencija, a koje imaju izvanjsku egzistenciju, ali u isto vrijeme upravo ta vatra i toplota bivaju opisivane takvim pojmovima. Svi filozofski pojmovi, kao što su jedinstvo, mnoštvo, kontingentno, nužno, potencijalno, aktualno i sl, pripadaju ovoj skupini. Jasna osobina pojmova ove skupine, koji se nazivaju i sekundarnim filozofskim inteligibilijama, jeste to što se dobivaju samo uspoređivanjem i racionalnom analizom i pojašnjavaju način postojanja bića, a ne njihove štastvene ili esencijalne granice. Nekada ovu osobinu definiraju tako što kažu da filozofski pojmovi nemaju nešto što bi u objektivnom svijetu bilo naspram njih, ili kažu da “nastaju u umu, ali se prediciraju izvanjskim stvarima”. Pojmovi iz ove skupine, iz tog aspekta što nastaju u umu, poput su logičkih pojmova, a iz aspekta što se prediciraju izvanjskim stvarima, slični su štastvenim pojmovima. Upravo iz ovog razloga nekada ih miješaju s prvom skupinom, a nekada s drugom skupinom inteligibilija.[3]
Prema tome, trebamo dobro paziti na razlike i prednosti ovih triju vrsta inteligibilija kako bismo bili zaštićeni od miješanja i grešaka koje nastaju zbog njihovog miješanja jednih s drugima. Kao što smo i prije istakli, lakše je raspoznavati logičke pojmove nego druge vrste univerzalnih pojmova i s malo pažnje možemo kod njih uočiti ovu specifičnost da nisu okrenuti izvan uma, već, zapravo, samo predstavljaju odlike drugih umskih pojmova. Međutim, razlikovanje štastvenih pojmova od filozofskih nije tako lahko i čak su nekada i velikani filozofije pri njihovom razlikovanju bili izloženi posrtanju. Glavna razlika između ovih dviju vrsta pojmova je ta što štastveni pojmovi oslikavaju štastvene granice bića dok filozofski pojmovi pojašnjavaju način i kakvoću njihove egzistencije.
Nastanak ovih dviju skupina pojmova zavisi od dviju vrsta umnih aktivnosti. Nastanak štastvenih pojmova nema nijednog drugog uvjeta osim da im prethode jedna ili više partikularnih percepcija, ali je za nastanak filozofskih pojmova pored navedenog uvjeta potrebna i posebna umna analiza, koja se obično vrši uspoređivanjem dvaju predmeta prisutnog znanja ili dviju vrsta objektivne egzistencije jednih s drugima.
Izvor: Mohammad Taqi Mesbah Yazdi, Osnove filozofije morala, Izdavaštvo „Mulla Sadra“, Sarajevo, 2025, s prezijskog preveo: Lutfi Akbaš
[1] Vidi: Amozeš-e falsafe, sv. 1, str. 176–178; Ideoloži-je tatbiki, str. 90–95; Čekide-je čand bahs-e falsafi, str. 25–27; Šarh Mabsut-e man zume, sv. 2, str. 59–122. Opširna rasprava o diobi inteligibilija i različitim gledištima istočnih i zapadnih filozofa o njima te povi jesti pojave ove teorije može se naći u djelu Ma‘kule-je sani autora Mohammada Fenaija Eškevarija.
[2] Vidi: Ideoloži-je tatbiki, str. 90, 132–134.
[3] Tako su logički pozitivisti filozofske pojmove pridružili logičkim pojmovima, što se, ustvari, dogodilo zbog miješanja ovih dviju vrsta inteligibilija. Također je Kant, koji je smatrao da dvanaest kategorija predstavlja odlike uma, pojam uzročnosti, koji je filozofski pojam, ubrojao u umne pojmove i upravo zbog toga je porekao uzrok u vanjskom svijetu. Zapravo, ovo predstavlja jedan drugi način miješanja filozofskih i logičkih pojmova. Za više informacija, vidi: Ideoloži-je tatbiki, str. 81, 101–103.