Čovjek u trima svjetovima egzistencije: materijalnom (māddī), imaginalnom (misālī) i racionalnom (‘aklī)

U filozofiji je demonstrativnim argumentom dokazano da kauzalitet zahtijeva opstojanje posljedice po uzroku kako u pogledu njene egzistencije tako i kada je riječ o njenim primarnim i sekundarnim savršenstvima.

Ono što se s položaja uzroka spušta i objektivizira je ovo, a ne nedostaci i aspekti nepostojanja. Također, dokazano je da egzistenciji svijeta materije (‘ālemu-l-mādde) prethodi neki drugi svijet, koji nije materijalan, premda u tom svijetu postoje neke odlike materije, i taj svijet je, ustvari, uzrok svijetu materije, a prethodi mu, također, još jedan svijet, koji nema ni materiju ni njene odlike i koji je, zapravo, uzrok uzroka svijeta materije. Ta dva svijeta koja prethode svijetu materije zovu se imaginalni svijet (‘ālemu-l-misāl) i racionalni svijet (‘ālemu-l-‘akl), odnosno svijet Berzaha (‘ālemu-l-Berzah) i svijet Duha (‘ālemu-r- Rūh).

Iz navedenog se može zaključiti da čovjek sa svim karakteristikama svoje biti, svojih svojstava i svojih djela postoji u imaginalnom svijetu bez toga da ga prate poročna svojstva, ružna djela i pojave koje iziskuju nedostatnost i aspekte nepostojanja. Tako čovjek u imaginalnom svijetu živi sretno i lijepo među čistima, u redu svetih meleka i radostan je zbog toga što se osvjedočuje u Svjetlost svoga Gospodara i vlastite prosvijetljenosti, uživajući u prijateljstvu s dobrima i u druženju sa čistima.

U tom svijetu nema ni tuge ni boli i čovjek je čist od primjesa nedostatnosti i mahana te postiže svoje želje i ono što hoće.

Izvor: Allame Tabatabai, Čovjek prije Ovog, na Ovom i na Budužem svijetu, Izdavaštvo Mulla Sadra“ d.o.o., Sarajevo, 2025, s perzijskog preveo Ermin Klepo