Pojam i objekat

U logici se često koriste termini pojam i objekat. Kada se suočimo sa pojavnim svijetom i želimo govoriti o njemu, javljaju se najmanje dvije stvari: 

a) Mentalna slika, tj. ono što se, od stvari spoljnjeg svijeta, od­slikava u umu posredstvom čula. Pri definiranju znanja govorilo se o ovoj slici, pa je rečeno da je znanje stečena slika određene stvari u umu. Ova slika se naziva pojam (معـنى يا مـفهوم).

b) Spoljnje biće, tj. ono biće čija se slika formirala u umu i čije se de­finiranje ili prepoznavanje ostvaruje upravo putem ove slike. Ovo spol­jnje biće s obzirom na njegovu podudarnost sa slikom nazivamo ob­jektom (مـصداق). Prema tome, mentalna slika osobe po imenu Muhamed je partikularni pojam, a osoba u spoljnjem svijetu je objekat ovog pojma i on je stvarna partikularija. Isto tako je u slučaju pojma životinja, koji je ustvari općeniti pojam, a jedinke na koje se on odnosi u spoljnjem svi­jetu, kao što su čovjek, konj, ptica itd., predstavljaju njegove objekte. Također, slika pojma nepostojanje u našem umu je jedan općeniti pojam i sve ono na šta se ovaj pojam odnosi, a što je zapravo nepostojanje zbilje, predstavlja njegov objekat.

Napomena: Iz prvih dvaju primjera, Muhamed i životinja, jasno je da umska slika može biti partikularija i univerzalija, a njihovi objekti stvarna ili relativna partikularija. Iz trećeg primjera, tj. pojma neposto­janje proizlazi da nije nužno da objekat pojma bude zbilja spoljnjeg svi­jeta. Zapravo, objekat predstavlja onu stvar na koju se odnosi ili kojoj odgovara pojam, makar ona bila nepostojeća, tj. ne posjedovala zbilju u spoljnjem svijeta. Ovdje treba reći da je odgovor na ovu problematiku dat u filozofiji.

Naziv i imenovano (عـنوان و معـنون) ili ukazivanje pojma na pros­torni odraz

Naredna dva termina koja se javljaju u logici su naziv i imenovano. Radi njihovog objašnjenja, u uvodu treba reći:

a) Sud se odnosi samo na pojam

Nekada čovjek mentalnu sliku čini prisutnom u umu i o njoj donosi sud. U ovom slučaju razmatra se samo pojam, kao kada se, razmišljajući o nekoliko imena, djetetu želi odabrati ime, pa se kaže: “Ime Ahmed je ljepše od ostalih imena”, ili: “Ime Fatima odgovara više od ostalih.” Ili, kada se u definiciji pojma čovjek kaže: “Čovjek je razumna životinja”; ovaj čovjek je, terminologijom logike, čovjek primarne predikacije, što znači da je sud donesen za sami mentalni pojam bez obraćanja pažnje na spoljnji svijet.

b) Sud o objektu

Nekada se mentalna slika čini prisutnom samo da bi se putem nje raz­motrile zbilje spoljnjeg svijeta i njima pridodali predikati, tj. atributi. Naprimjer, kaže se: “Čovjek je onaj koji se smije”, ili: “Čovjek je znalac”, i sl. Znači, ovim mentalnim slikama ukazuje se na ljude u spoljnjem svijetu i sud se odnosi na same objekte.

U ovim slučajevima mentalne slike, odnosno pojmovi nazivaju se naziv (عـنوان), a objekti u spoljnjem svijetu imenovano (معـنـون).

Primarna esencijalna i ustaljena tehnička predikacija (حمل اوّلى ذاتى و حمل شايع صناعـى )

Nekada u umu činimo prisutnim pojam čovjek da bismo u vezi sa samim pojmom doni­jeli neki sud. Naprimjer: “Čovjek je razumno biće.” Čovjek iz ovoga primjera je čovjek primarne esencijalne predikacije. Međutim, ako se ista ova mentalna slika, odnosno znanje posmatra kao posrednik koji ukazuje na spoljnji svijet, kao u primjeru: “Čovjek je znalac”, onda je ovo čovjek ustaljene tehničke predikacije. To znači da je osoba iz gornjeg primjera u spoljnjem svijetu znalac. Prema tome, čovjek koji je razmatran kao ra­zumsko biće je čovjek primarne predikacije, a čovjek znalac je čovjek ustaljene predikacije. Radi boljeg razumijevanja obratite pažnju na sljedeće primjere:

1. Filozofi kažu: “O apsolutnom ništa se ne može dati nikakvo iz­vješće.” Drugim riječima, o nepostojanju se ne može ništa reći jer da bi se govorilo o nečemu, to mora postojati i biti izvor utjecaja.

Primjedba: Sama ova tvrdnja: “O nečemu nepostojećem se ne može iz­vijestiti”, predstavlja jedno izvješće, i shodno tome, kako možete tvrditi da o nepostojećem nema izvješća?

Odgovor: Nepostojanje kao subjekt gornje propozicije je nepostojanje po primarnoj predikaciji, a to znači da postoji u umu samo kao pojam. Me­đutim, nepostojanje o kojem se ne može izvijestiti je nepostojanje po ustaljenoj predikaciji, a to znači da se o objektu nepostojanja u spoljnjem svijetu ne može izvijestiti.

2. Logičari kažu: “Nemoguće je da partikulariji odgovara više jed­inki.”

Primjedba: “Ova knjiga” je partikularija, kao što su i “Muhamed”, “Ali”, “Medina”, “Meka” i hiljade drugih primjera. Shodno ovome, kako možete reći da je nemoguće da jednoj partikulariji odgovara više jedinki, kada na ovim primjerima vidimo da je takav slučaj moguć.

Odgovor: Partikularni pojam primarnom predikacijom jeste univerzalija, a ne partikularija, zato mu i odgovara više jedinki. Međutim, partikular­nost objekta je partikularija ustaljenom predikacijom i u tom slučaju mu ne odgovara više jedinki. Prema tome, spomenuta tvrdnja da partikulariji ne odgovara više jedinki odnosi se na partikulariju ustaljene predikacije.

3. U metodologiji fikha (اصول الفـقه) se kaže: “Mudžmel (مجمل) je ri­ječ kojoj nije jasno značenje.”

Primjedba: Ako mudžmel nije jasna riječ, nemoguće ju je definirati, a vi je gornjom rečenicom definirate.

Odgovor: Pojam mudžmel je jasan ako se posmatra primarnom predi­kacijom, tj. riječ kojoj nije jasno značenje. Međutim, mudžmel kojem nije jasno značenje je mudžmel ustaljene predikacije.

Vježbe:

1. Ako mufesir kaže: “Nejasni ajeti su jasni”, naučnik metodologije fikha: “Mudžmel je onaj koji rasvjetljava”, i logičar: “Partikularija je univerzalija”, ili: “Univerzalija ne postoji u spoljnjem svijetu”, kako ćete riješiti ove prividne kontradikcije?

2. Ako osoba kaže: “Uzrok i posljedica su korelativni pojmovi, a dva korelativna pojma dolaze zajedno u postojanje, prema tome i uzrok i posljedica trebali bi u postojanje doći zajedno.” Međutim, poznato je da to nije tačno, jer je više nego očigledno da uzrok prethodi posljedici. Objasnite kako se rješava ovaj sofizam! Primjer istog problema postoji i kod pojmova “otac i sin”. Šta je glavni odgovor koji rješava korijen slič­nih problema?

3. Napišite tačan odgovor na sljedeću primjedbu! Neka osoba kaže: “O slovu se ne može izvijestiti”, odnosno slovo ne može biti subjekt ko­jem se pripisuje predikat, a neko prigovori da upravo ova rečenica op­ovrgava samu sebe jer se u njoj izvijestilo o slovu, tj. slovo se javlja kao subjekt rečenice kojem je pripisan predikat.

Izvor: Akbar Eydi, Islamska logika, Fondacija “Mulla Sadra”, Sarajevo, 2004, preveo sa perzijskog: Amar Imamović