Adab hazreti Šuajba
Od dova poslanika koje bilježi Kur’an jeste ono proklinjanje jezikom hazreti Šuajba, a.s., svoga naroda sljedećim riječima: “Gospodaru naš, između nas i naroda našega donesi razrješenje po Istini, jer Ti Si Razrješitelj najbolji /Sudija najbolji/![1]
Nakon što je izgubio nadu u spasenje svoga naroda, hazreti Šuajb moli Uzvišenog Boga za ispunjenje obećanja koje je dao svim poslanicima, a koje je obuhvaćeno riječima: Svaki narod je imao poslanika – kad im je dolazio poslanik, pravedno im je presuđivano, a nasilje im učinjeno nije.[2] To što je on rekao između nas, a nije rekao “između mene”, zato je što je time želio obuhvatiti sve jednobošce, jer nevjernici iz njegova naroda prijetili su i njemu i drugim vjernicima, govoreći: Sigurno ćemo te protjerati, o Šuajbe, a i one iz našeg naselja koji vjeruju uz tebe, ili ćete se vi u našu vjeru vratiti![3] Upravo zbog rečenog hazreti Šuajb moli i za vjernike i odvaja ih od naroda u svojoj dovi: Gospodaru naš, između nas i naroda našega donesi razrješenje po Istini… Hazreti Šuajb između svih Božijih imena zaziva ime Razrješitelj /Sudija najbolji. Suprotno govoru hazreti Musaa kada je rekao: Gospodaru moj, ja osim sebe imam moć samo nad bratom svojim; i zato odvoji nas od ljudi koji griješe!, jer njegov govor ovdje ustvari nije bila dova, već aluzija na njegovu želju za oslobađanjem od obaveze promicanja vjere i prepuštanje posla Božijoj prosudbi. Samim tim, njegov govor ne iziskuje zaklinjanje, za razliku od Šuajbovog položaja.
Kao što smo već prije rekli, odabir i zazivanje označenog Božijeg svojstva – koje više od ostalih odgovara sadržaju dove – samo po sebi je potvrda ljepote govora i rječitost, a ujedno i zaklinjanje Boga tim svojstvom.
Izvor: Allame Tabatabaji, Adabi Božijih poslanika u tefsiru El-Mizan, Fondacija “Mulla Sadra”, Sarajevo, 2009, preveo sa prezijskog: Amar Imamović
[1] A’râf, 89.
رَبَّنَا افْتَحْ بَيْنَنَا وَبَيْنَ قَوْمِنَا بِالْحَقِّ وَأَنتَ خَيْرُ الْفَاتِحِينَ
[2] Junus, 47.
وَلِكُلِّ أُمَّةٍ رَّسُولٌ فَإِذَا جَاء رَسُولُهُمْ قُضِيَ بَيْنَهُم بِالْقِسْطِ وَهُمْ لاَ يُظْلَمُونَ
[3] A’râf, 88.
قَوْمِهِ لَنُخْرِجَنَّكَ يَا شُعَيْبُ وَالَّذِينَ آمَنُواْ مَعَكَ مِن قَرْيَتِنَا أَوْ لَتَعُودُنَّ فِي مِلَّتِنَا