Izvođenje zaključaka

Svaki čovjek, bez izuzetka, svakodnevno se podvrgava i koristi različitim oblicima zaključivanja. Međutim, gotovo nimalo pažnje se ne obraća na vrstu, pravila i naziv argumentacije koja se koristi. Naprimjer, kada u dal­jini vidimo gust dim, odmah zaključujemo da tamo negdje gori vatra. Ovaj proces, nastao zapažanjem dima, jedna je vrsta zaključivanja.

Svaki oblik zaključivanja u logici je posebno obrađen, a njegova pravila su potanko objašnjena radi očuvanja uma od moguće greške.

Poglavlje o zaključivanju jedno je od najvažnijih, ako ne i najvažnije u logici, dok su sva ostala samo uvod za njegovo ispravno razumijevanje.

Na samom početku navedimo definiciju zaključivanja:

“Zaključivanje je razumijevanje nepoznate tvrdnje posredstvom nekoliko poznatih tvrdnji.”

Objašnjenje: Na pitanje: “Šta je to zgrada?”, odgovorit ćemo da je to jedan skup sačinjen od betona, željeza, cigle itd. Međutim, pitanje je da li svi ovi dijelovi i navedeni materijali trebaju biti u nekom određenom od­nosu i redu ili je dovoljno da budu na jednoj hrpi koja će sama po sebi predstavljati zgradu?! Sigurno je da hrpa materijala ne predstavlja zgradu koja će nastati jedino ako se ovi materijali oblikuju određenim pravilima i zakonitostima. Isti princip vrijedi i u procesu zaključivanja. Tačno je da se pri zaključivanju posredstvom poznanica stiže do nepoznanice, ali sam taj proces ima svoje tačno određene uvjete.

Vrste zaključivanja

U logici postoje tri oblika zaključivanja:

1. Dedukcija (قياس)

2. Analogija (تمثيـل)

3. Indukcija (ا ستـقـراء)

Dedukcija (قياس)

Posmatrajmo sljedeći primjer:

Čovjek je životinja.

Svaka životinja je biće koje osjeća.

Prema tome: Čovjek je biće koje osjeća.

Naziv ovog zaključivanja je dedukcija. Dakle, dedukcija je izvođenje posebnog iz općeg, drugim riječima kod ovoga zaključivanja uvijek se uni­verzalni sud prenosi na njegove objekte.

Indukcija (ا ستـقـراء)

Indukcija je logički postupak zaključivanja, suprotan dedukciji, u kome se um kreće od pojedinačnih iskustava ka općenitom zakononu.

Primjer: Nakon navođenja nekoliko pojedinačnih sudova: “Čovjek je vrsta životinje i biće koje osjeća”,; “Krava je vrsta životinje i biće koje os­jeća”, “Ovca je vrsta životinje i biće koje osjeća”, itd., izvodimo zaklju­čak: “Životinja je biće koje osjeća.”

Analogija (تمـثيـل)

U logici je analoško zaključivanje postupak u kojem se zaključak o ne­kom pojedinačnom slučaju izvodi iz drugog pojedinačnog slučaja. Drugim riječima, analogija je prenošenje suda jednog posebnog slučaja na drugi posebni slučaj, uzimajući pri tome u obzir njihovu sličnost u nekim osobinama.

Naprimjer:

Hasan je požrtvovan učenik.

Husejn je Hasanov brat.

Prema tome: Husejn je, također, požrtvovan učenik.

Kao što se na primjeru vidi, sud o Hasanu da je požrtvovan, zbog zajed­ničke osobine da su braća, prenesen je na Husejna.

Temeljna razlika koja dedukciju odvaja od preostala dva oblika zaključivanja predstavlja pouzdanost rezultata dedukcije, i nepouzdanost rezultata indukcije i analogije.

Postoje dva oblika indukcije:

1. potpuna indukcija

2. nepotpuna indukcija.

Rezultati potpune indukcije za razliku od nepotpune su tačni. Također, naknadno će biti govora o tome da nepotpuna indukcija i analogija daju sigurne rezultate u slučajevima gdje se otkrije pouzdani uzrok suda. Na­ravno, indukcija i analogija u ovim slučajevima utemeljeni su na prik­rivenoj dedukciji zbog čega i daju sigurne rezultate.

Rezultat dedukcije je sigurno tačan. Naprimjer, nakon tvrdnji: “Svijet je promjenjiv”, “Sve što je promjenjivo stvoreno je”, razumu ne preostaje ništa drugo nego da izvuče zaključak: “Svijet je stvoren.” Dakle, zaklju­čak izveden iz ovih dviju premisa predstavlja razumsku nužnost.

Izvor: Akbar Eydi, Islamska logika, Fondacija “Mulla Sadra”, Sarajevo, 2004, preveo sa perzijskog: Amar Imamović