Zakoni učenja

Dugi niz godina brojni znanstvenici i psiholozi trudili su se da prouče suštinu učenja i da shvate cijeli proces učenja te analiziraju njegove različite nivoe i faze, tako da su do danas predstavljene različite psihološke teorije o osnovama učenja. U proučavanju važnih tema o učenju upoznat ćemo se s terminima kao što su: “slučajno učenje”, “progresivno učenje”, “voljno učenje” te s različitim zakonima učenja. Ovdje ćemo ukratko ukazati na neke od zakona učenja koji imaju iznimnu važnost. Američki psiholog Edvard Li Torndajk[1] (1962) na osnovu svoje asocijativne teorije (podražaj – reakcija) smatrao je da učenje prate tri opća zakona.

1. Zakon zrelosti

Po ovom zakonu, dijete ili učenik bit će sposobno za uče nje kada bude imalo potrebnu biološku, mentalnu i emocio nalnu zrelost. Na osnovu ovog zakona, prvi uvjet poželjnog učenja jeste utvrđivanje prethodne spremnosti. Dijete može naučiti čitanje i pisanje kada njegov nervni sistem i mišići ruku i prstiju budu dovoljno razvijeni i njegov um zreo da shvati različite pojmove.

2. Zakon učinka

Prema Torndajku, kad god uspješno rješavanje nekog problema bude popraćeno nagradom i nagrađena osoba bude zadovoljna, u narednim sličnim situacijama ta reakcija će se brže dogoditi. Drugim riječima, nagrada ili potkrepljenje dovode do jačanja veze između podražaja i reakcije i stvara tlo za ponavljanje reakcije ili željene reakcije u sličnim situacijama. Kada učitelj pridaje pažnju trudu učenika u rješavanju nekog matematičkog problema ili crtanju nekog geometrijskog oblika i pohvali njegov tačan odgovor, taj učenik zbog osjećaja zadovoljstva trudom koji je pokazao, sljedeći put će s većim entuzijazmom i većom brzinom pristupiti rješavanju zadatka. U svakom slučaju, odgovor koji ima bolji i prijatniji kraj poželjan je za osobu i ona će htjeti da ga ponovi. Ali ako napor uvijek ima neprijatan rezultat, osoba će biti manje motivirana da nastavi da se trudi. Prema tome, neophodno je da obrazovne programe i aktivnosti isplaniramo tako da učenici s razumnim naporom i trudom uspiju u učenju zadatih tema i vještina.

3. Zakon ponavljanja i vježbanja

Na osnovu ovog zakona, stabilnost, razvoj i usavršavanje učenja dešava se pod utjecajem ponavljanja i vježbe. Kada učenici, motivirani pohvalom svojih učitelja, ponavljaju i vježbaju, njihovo znanje i vještine se proširuju. Kada vježba ima cilj i kada je usmjerena, više pomaže učenju.

Zakoni učenja na osnovu geštalt teorije[2]

Prema mišljenju nekih njemačkih psihologa, u procesu učenja treba obratiti pažnju na cjelokupno stanje učenja i učenika, jer razumijevanje učenja, odnosno analiza ponašanja na jednostavne dijelove, dovodi do nejasnoća u razumijevanju njihova značenja i nestajanja veze i kontinuiteta među dijelovima ponašanja koje se uči. Njemački psiholog Volfgang Kohler[3] primijetio je u eksperimentu koji je izveo da se učenje također dešava i bez ponavljanja i vježbi, tako što na početku shvatamo stvari kao cjelinu a poslije ih analiziramo i proučavamo njihove dijelove. Drugim riječima, cjelina nije skup dijelova, već forma i način povezanosti dijelova stvaraju cjelinu. Čovjek uči neku stvar tek onda kad stekne razuman uvid u nju, a uvid stječe kada shvati način povezanosti njenih sastavnih dijelova, jednih s drugim i s cjelinom.

Na osnovu ove teorije, učenje se u potpunosti ostvaruje kada učenik potpuno jasno shvati ovu povezanost. Prema tome, u procesu učenja, umjesto ponavljanja i vježbi, potrebno je obratiti pažnju i na shvatanje povezanosti sastavnih dijelova jednih s drugim, a i sa samom cjelinom koja se proučava.

Teorija geštalt zasniva se na nekoliko zakona (načela):

1. Zakon koji se odnosi na formu i cjelinu

Naš um nauči neku stvar onda kada je smjesti u jedan raspored ili podlogu i shvati je kao jednu organiziranu cjelinu.

2. Zakon sličnosti

Kada se slične stvari brže stavljaju u jedan plan i raspored, učenje postaje lakše.

3. Zakon blizine

Podudarnost događaja i pojava uspostavlja se onda kada se oni dese u jednom određenom vremenskom intervalu. Bliski elementi obično se nalaze u jednom rasporedu i organizaciji.

4. Zakon zajedničkog pravca (zajedničkog kretanja)

Elementi koji se kreću u jednom pravcu, a njihovo kretanje i promjena dešava se u jednom određenom i prilično stabilnom pravcu, obično su organizirani i imaju određeni raspored.

5. Zakon završetka ili rezultata (zakon zatvorenosti)

U procesu učenja čovjek obično teži tome da svoje aktivnosti privede kraju jer je ljudski um sklon upotpunjavanju poslova. Svi ljudi vole da završe ono što su započeli i da vide rezultat, stoga nastavne aktivnosti treba organizirati tako da učenici mogu završiti svoje zadatke i vidjeti rezultate svojih aktivnosti. Osim onoga što smo ukratko naveli, u oblasti psihologije odgoja također je ukazano i na neke druge zakone učenja, između ostalog:

Zakon jačine (intenziteta)

Ako učenik posveti više pažnje predmetu učenja, imat će veći obim pažnje i bolje će naučiti. No ako je podražaj učenja slabiji, pažnja učenika slabija, brže će se umoriti i sporije naučiti. Prema ovome zakonu, potrebno je da se učitelji za privlačenje učeničke pažnje koriste jačim i jasnijim vizuelnim i audio podražajima.

Zakon novine i ponavljanja

Na osnovu ovog zakona, učenici se bolje mogu prisjetiti gradiva koje tek uče, i bolje pamte ono što su ranije naučili ako naučeno ponove u određenim vremenskim intervalima. Naravno, pod ponavljanjem se ne misli samo na čitanje, već na ponavljanje gradiva u mislima ili izgovaranjem, što ranije naučeno gradivo održava svježim.

Izvor: Gomali Afruz, Primjenjena psihologija odgoja, Fondacija „Mulla Sadra“ u BiH, 2019., s perzijskog prevela Mediha Hadžajlić

[1] Edward Lee Thorndike

[2] Gestalt

[3] Wolfgang Köhler