Adab hazreti Ismaila
Kur’an prenosi i dovu koju Ismail uči u trenucima prije čina njegova prinošenja kao kurbana: Pa kad je stasao toliko da mu je i u poslu pomagao, Ibrahim mu reče: “U snu sam vidio, sinak moj, da ću te zaklati! Šta misliš ti?” “Oče moj” – dječak odgovori – “postupi po naređenju – ako Bog da, ubrzo ćeš vidjet da sam od onih što trpeljivi su!”[1]
S početka svoga govora Ismail, a.s., pazi na adab prema ocu, ali u nastavku on slijedi adab prema Allahu, dž.š., i pored toga što je adab prema ocu, poput Ibrahima prijatelja Božijeg, ujedno i adab prema Bogu. Ukratko rečeno, kada je hazreti Ibrahim prepričao svoj san sinu, te budući da je ovaj san po svjedočenju samog Ismaila: Oče moj, postupi po naređenju, bio Božija zapovijed, otac mu nalaže da razmisli i iznese svoje mišljenje, i to je bio adab oca prema svome sinu. Sam Ismail, rekavši u odgovoru: Oče moj, postupi po naređenju, ispunjava adab sina prema ocu, jer on nije iznio svoje mišljenje, odnosno, nije rekao: Moje mišljenje je sljedeće… Kao da je ovim htio dati do znanja da on nema mišljenja naspram oca. Upravo zato, on svoj odgovor započinje riječima Oče moj, a nije rekao: Ako želiš učini to, da bi time ohrabrio oca u njegovoj nakani. Pored toga, samo priznanje Ismailovo da je san zapovijed koju Ibrahim mora izvršiti, ne ostavlja mjesta da se može pretpostaviti da kod Ismaila postoji sumnja i da će se pokoriti Gospodaru.
Slijedeći Ismailov adab u ovom događaju može se vidjeti u njegovim riječima: ...postupi po naređenju – ako Bog da, ubrzo ćeš vidjet da sam od onih što trpeljivi su! Ismail, a.s., ovim je riječima hrabrio oca. Sve izneseno pokazuje koliko je hazreti Ismail imao obzira i adaba prema ocu. Također, on je ispunio i adab prema Allahu, dž.š., tako što u pogledu obećanja da će biti izdržljiv nije izrazio potpunu odlučnost i sigurnost, već je to uvjetovao Božijom voljom, jer je znao da dati obećanje i jamčiti njegovo ispunjenje, a to ne uvjetovati Gospodarevom voljom, sadrži u sebi boju i tragove doživljavanja sredstva neovisnim u svojoj uzročnosti, a položaj poslanika je viši i čist takvog nečega.
Uzvišeni Bog je prekorio i obične ljude kada je rekao: Mi smo ih iskušali kao što smo vlasnike vrta iskušali, kada su se zakleli da će ga ujutro sigurno obrati, a ne rekoše: “Ukoliko Bog dopusti!”,[2] pa je čak i Svoga Poslanika u Kur’anu Časnom jednim neobičnim prijekorom, odnosno odgojnom opaskom upozorio, rekavši: Za bilo šta nipošto ne reci: “Sutra ću to sigurno učiniti.”[3]
Izvor: Allame Tabatabaji, Adabi Božijih poslanika u tefsiru El-Mizan, Fondacija “Mulla Sadra”, Sarajevo, 2009, preveo sa prezijskog: Amar Imamović
[1] Sâffât, 102.
[2] Kalem, 17-18.
[3] Kehf, 23.