Partikularan pojam

Kada čovjek čuje niz riječi kao Muhamed, cvijet, drvo, Sarajevo, knjiga, olovka, zemlja itd., u njemu se javljaju dva osjećaja koja nisu bila pris­utna prije nego ih je čuo:

a) Osjećaj da poznaje ove pojmove, shvata njihova značenja i pre­poznaje njihove objekte.

b) Osjećaj da riječi takve prirode nisu ispravne osim za sebi svojstvena značenja. Ako bi neko čovjeku donio drvo, a obećao mu cvi­jet, on bi zasigurno ostao zatečen i rekao: “Ovo je drvo, nije cvijet.” Prema tome, pojmovi Muhamed, cvijet, drvo itd. ukazuju isključivo na sebi pripadajuće objekte. Pojmovi ove vrste nazivaju se partikularni po­jmovi (مفاهـم جـزﺌﻲ), a njihova definicija glasi: “Partikularija (جـزﺌﻲ) je po­jam koji ne može biti istinit za više od jedne stvari.”

Univerzalan pojam 

Posmatranjem više partikularija i njihovim upoređivanjem uviđaju se dvije stvari:

a) U svakoj od ovih partikularija postoje svojstva koja ne postoje u drugim. Hasan nije isto što i Husejn, Muhamed nije isto što i Sadik, drvo nije cvijet itd. Pri njihovom upoređivanju uočava se potpuna razlika iz­među ovih partikularija.

b) I pored svih razlika, postoje svojstva po kojima su partikularije jednake i združene. Naprimjer, partikularije Muhamed i Husejn su jed­nake sa Hasanom i Alijem u čovječnosti. Drvo i cvijet i pored svih razlika jednaki su po tome da oboje pripada rastućem tijelu (جسـم نامى). Kamen i zemlja pored svih razlika jednaki su po posjedovanju tijela (جـسـم). Prema tome, ako se sve pojedinačne osobe žele nazvati jednim imenom, tj. obuhvatiti jednim pojmom, tada bi se za njih reklo da su one ljudi. Ako se ovom skupu pridoda drvo, ne mijenjajući namjeru da se označe jednim imenom koje će sve njih obuhvatati, za njih će se reći ras­tuće tijelo. Također, ako im se doda kamen i zemlja, tada će svi oni za­jedno biti općenito tijelo.

Tokom poređenja u navedenim primjerima razlučile su se dvije stvari, i to ono po čemu su članovi poređenja jednaki i ono po čemu se razlikuju. Pojam koji obuhvata različite jedinke, različite rodove ili različite vrste naziva se općeniti pojam.

Dakle, definicija općenitog pojma, tj. univerzalije glasi: “Univerzalija je pojam koji odgovara za više jedinki, odnosno u sebi može obuhvatati više od jedne jedinke.”

Primjedba: Na početku druge knjige o značenjima rečeno je da su zna­čenja, tj. pojmovi umske slike, ali vidimo da se u nastavku ponovo raspravlja na razini riječi i njihovoj podjeli na univerzalije i partikularije.

Odgovor: Mi također prihvatamo da se univerzalije i partikularije po svo­joj biti odnose na značenja, ideje, međutim, sa aspekta ukazivanja riječi na značenja i činjenice da su značenja, odnosno ideje označene riječima, riječi možemo figurativno gledano nazvati po imenima onoga što označavaju.

Za općenit pojam trenutno postojanje objekta u spoljnjem svijetu nije nužno. Prema tome, pogrešno je mišljenje da su općeniti pojmovi uvijek apstrahirani iz postojećih partikularnih pojmova u pojavnom svijetu. Zapravo, oni proistječu iz umješnosti ljudskog uma i njegove kreativnosti da od partikularnih pojmova gradi općenite pojmove ili da čak pret­postavlja pojam za koji je objekt u pojavnom svijetu nemoguć, kao što je pojam “sudruga Božijeg” ili “združenost dviju kontradikcija”. Treba znati da nekada općeniti pojam može imati samo jedan objekt, kao što je “nužno biće”, tj. Uzvišeni Bog, za kojeg je nemoguće postojanje više od jednog objekta.

Primjedba: Ne prihvatamo da je “nužno biće” jedan općeniti pojam, on je ustvari jedan partikularan pojam, budući da može upućivati jedino na Svetu Bit Božiju i ni na šta više, jer postoji samo jedno “nužno biće”. Shodno tome, ovaj pojam ne može biti općenit, već partikularan.

Odgovor: Prvo, u ovoj primjedbi je došlo do miješanja pojma (مفهـوم), tj. riječi kojom se ukazuje i objekta (مصداق) na koji se ukazuje, u ovom slu­čaju stvarnog uzroka svega postojećeg. Drugo, ako bi vaša primjedba bila ispravna, uz pretpostavku da je postojanje nužnog bića već doka­zano, onda ne bismo imali više potrebe za dokazivanjem jedinstva, od­nosno tevhida nužnog bića. Međutim, sami smo svjedoci da mi tevhid dokazujemo brojnim argumentima, što samo po sebi govori da je nužno biće jedan općeniti pojam za koji je moguće pretpostaviti istinitost više jedinki. Prema tome, ograničenost nužnog bića na jedinstvo u jednom objektu ne shvata se iz samog pojma, već je to zbilja koja opstoji van ok­vira pojma.

Stvarna partikularija i relativna partikularija (جزء حـقـيـقى و جزء اضافى)

U logici postoje dva termina za partikulariju na koje treba obratiti pažnju da se njihova značenja ne bi pomiješala.

1. Stvarna partikularija (جزء حقيـقى)

Ono o čemu je do sada bilo riječi predstavlja stvarnu partikulariju, tj. pojam za koji je nemoguće da bude istinit za više jedinki.

2. Relativna partikularija (جزء اضافى)

Relativna partikularija je nekada sama po sebi općeniti pojam, ali kada se upoređuje sa pojmom širim od sebe, gubi svojstvo općenitosti i prelazi u partikularnost. Upravo zbog toga, da ne bi nastala zbrka pojmova, ovoj vrsti partikularije dodata je odrednica relativna. Naprimjer, čovjek je jedan općeniti pojam koji se može odnositi na više osoba, ali kada se ovaj pojam uporedi sa pojmom životinja, jasno je uočljivo da je skup kojeg obuhvata čovjek manji od skupa pojma životinje. U ovom slučaju pojam čovjek će, posmatran naspram pojma životinja, biti relativna parti­kularija.

Isto tako i pojam životinja u poređenju sa pojmom rastućeg tijela će biti relativna partikularija, jer je njen skup manji od skupa rastućeg tijela, kao i rastuće tijelo u poređenju sa općenitim tijelom, jer ono obuhvata, za razliku od rastućeg tijela, isključivo jedinke bez duše. Općenito tijelo u poređenju sa supstancom je relativna partikularija, jer supstanca obuhvata i bestjelesna bića.

Zbog toga definicija relativne partikularije glasi: “Svaki pojam u pore­đenju sa pojmom širim od sebe jeste relativna partikularija.”

Shodno ovoj definiciji, stvarna partikularija je čovjek, a stvarna univer­zalija je supstanca, a sve što se nalazi između ovoga dvoga predstavlja “srednje pojmove” (متواسط), koji su iz jednog ugla općeniti, a iz drugog partikularni.

Izvor: Akbar Eydi, Islamska logika, Fondacija “Mulla Sadra”, Sarajevo, 2004, preveo sa perzijskog: Amar Imamović